Josip je bio pozvan poslušati dvije vrste uputa: jednu općenitu i drugu posebnu, i to se ponavlja dvaput.

Nije se trebao bojati „uzeti k sebi Mariju“, i doista, kad se probudio, „uze k sebi svoju ženu“, a potom je djetetu trebao „nadjenuti ime Isus“, i doista tekst završava ponavljajući da mu „nadjenu ime Isus“.

Uzeti k sebi svoju ženu i nadjenuti ime djetetu! Njoj je pak povjereno „roditi dijete“, a i to je anđeo prvo navijestio i potom pripovjedač konstatirao.

Tu je i nešto što Josip nije trebao učiniti, jer ona će roditi sina „a da je on ne pozna“, što je biblijski način da se kaže da nisu spolno intimni. Dijete se rađa na djevičanski način. O ovom iznimno važnom aspektu govorit ćemo kasnije.

Prva uputa Josipu i prvi njegov posluh, jest „uzeti k sebi svoju ženu“.

U starijem prijevodu ne upotrebljava se glagol lambano, što znači „uzeti“, nego paralambano što je malo profinjenije. On dodaje konotaciju „uzeti u blisko zajedništvo, uzeti sebi, uzeti sa sobom, uzeti pokraj, blizu“.

Jednostavan glagol lambano znači „uzeti“ u bezličnom smislu; značenje mu je „zgrabiti, upotrijebiti“, a može značiti čak „iskoristiti“. Nije uključen nikakav odnos.

Naprotiv, paralambano uključuje nešto intimno, osobno, vezano uz osobu.

Valja primijetiti da je paralambano Josipov glagol, najčešće se koristi u vezi s njim. Upute i djela koja će poduzeti redovito ga uključuju. Pogledajmo redom te slučajeve.

Josipe, sine Davidov, ne boj se uzeti k sebi Mariju, ženu svoju. Što je u njoj začeto, doista je od Duha Svetoga;

Kad se Josip probudi oda sna, učini kako mu naredi anđeo Gospodnji: uze k sebi svoju ženu.

Ustani, reče, uzmi dijete i majku njegovu te bježi u Egipat i ostani ondje dok ti ne reknem jer će Herod tražiti dijete da ga pogubi. On ustane, uzme noću dijete i majku njegovu te krene u Egipat.

Ustani, reče, uzmi dijete i njegovu majku te pođi u zemlju izraelsku jer su umrli oni koji su djetetu o glavi radili. On ustane, uzme dijete i njegovu majku te uđe u zemlju izraelsku (Mt 1,20.24; 2,13 14.20–21).

Uvijek isti blaženi glagol. U tom je glagolu sadržano svekoliko njegovo djelovanje i treba ga shvatiti u njegovu dubokom značenju. Talijanski ga jezik prenosi kao prendere – uzeti – držim da nije moguć drugi prijevod za izražavanje dinamičkog vida samog čina – a ipak, njegov smisao nije samo praktičan, nego, kako smo vidjeli, sadrži i vid odnosa. To je „uzeti k sebi“. Talijanski glagol koji bi bolje prenio njegovo među-odnosno značenje jest accogliere – prihvatiti jer zadržava oba vida: cogliere, tj. konkretno uzeti, i prijedlog a, ad, što označava približavanje, kao u slučaju prijedloga kod glagola para-lambano. Josip nije jednostavno uzeo Mariju, a potom i dijete da bi ih premještao tamo-amo, nego ih je uzeo k sebi, čuvao ih i branio, za njih se skrbio. To je glagol paralambano koji obilježava Josipovu ulogu.

Otac koji te prima, koji te uzima k sebi i brani.

Netko tko se tobom bavi. Netko tko drži do tebe. Bio je potreban i Isusu Kristu.

Ipak, govoreći biološki, za život bi bila dovoljna Marija… ali ne, nije bila dovoljna. Nije dovoljno roditi se od majke.

Potreban je netko tko će te primiti, tko će te uzeti k sebi. Uvijek je potreban i otac. I ako ga nema, nedostaje. A što uopće otac treba tako neophodno činiti, da je bio potreban čak i Bogu? I zašto bi bio neophodan?

Ima ih koji se uopće ne slažu s ovim što govorim. Ima ih koji misle da se može i bez oca. Naravno, ako nikad nisi jeo svježu ribu, ona smrznuta čini ti se ukusnom, ali ne znaš što propuštaš. Tako je: ako ti se dogodilo da se moraš nositi sa životom, a da nisi iskusio drugoga prihvaćanja osim majčinskog – a možda ni to – gura se, živi se kako se već može, ali ne znaš što ti je uskraćeno. Idi, pitaj neko siroče. Da bude jasno: ne podižem grotesknu zastavu zastarjeloga mačizma, zaboga!

Ovdje progovaram o nečemu daleko važnijem od odsutnosti oca – premda je ta odsutnost važna. Anđeo je zapravo bio vrlo konkretan, a ovo paralambano se konjugira na tri različita načina. Prije nego ih istražimo, vrijedi se zadržati na značenju ovoga „uzeti k sebi, prihvatiti“, jer se to tiče svih nas.

Prihvaćanje je temeljna logika vjere, ali ne samo to: prihvaća se Božje djelo, prihvaća se spasenje, sam život se prihvaća, kao i osobe, povijest te pojedinačne situacije.

Prihvaća ih se. Ili ih se odbacuje. To je jedno od temeljnih uporišta u životu: prihvaćanje ili odbacivanje. Tri Josipova djela koja ćemo podrobnije razmatrati proizlaze iz te otvorenosti.

Mučimo se biti ono što nismo, ogorčeni smo zbog bezbrojnih razočaranja, sobom i drugima, pokušavamo udarati čekićem oko sebe da izbjegnemo frustracije, udaramo na sve strane, a na koncu ponajviše udaramo sami sebe. A glavni je problem pristati, prihvatiti Providnost i tako postati sudionikom Božjih djela. To je suptilno umijeće, to je mudrost, to je tajna mira.

Ipak, naš nas odgoj velikim dijelom udaljuje od tog mira.

Kretali smo se poput njihala od diktature odgoja do relativističke nepostojanosti, a oba ekstrema su pogrešna. No potonje je razumljiva reakcija na ono prvo koje je uzrokovalo toliko nesreće. Pojasnit ću.

Mudrost se ne smije nametati silom. Ne može provaliti kroz vrata, nego je stvar usvajanja, prihvaćanja i stajanja. Nisu nas odgajali za prihvaćanje, nego da disciplinirano izvršavamo planove. I sami smo to nesvjesno prihvatili, usmjereni spram obaveznih ciljeva; postati netko i nešto i shvatiti život kao niz zadataka koje treba obaviti.

Nije to samo rezultat vjerskog obrazovanja, svi oko nas to su činili: svako okruženje nas je guralo prema toj nesretnoj logici. Držim da trebam biti još jasniji.

Postoje dvije riječi koje olako koristimo, i koje je u običnom govoru dopušteno zamijeniti, kao što sam maloprije sam učinio. S etimološkog gledišta, ova su dva izraza lažni sinonimi: govorim o izrazima „formacija“ i „edukacija“. Čine se istima, ali pripadaju dvama suprotnim svjetovima.

„Formacija“ označava „djelovanje kojim se oblikuje, daje oblik“. Ako trebam nekoga formirati, to znači da ga trebam promijeniti, budući da oblik koji mu želim dati postoji prije njega ili nje.

Kad bih rekao uniformirati, to bi odmah bilo odbojno, ali ako kažem da želim oblikovati neku osobu kako bi se razvila, zapravo joj namećem neki cilj koji joj je stran, što i nije toliko različito. Naime, taj će cilj neizbježno biti model.

Izoštrimo sliku: ako za formiranje trebam nekome dati neku formu, oblik, to znači da tu osobu – takvu kakva jest prije mog formiranja – shvaćam kao neispravnu pa je onda trebam formirati. A formirati je znači preoblikovati je u skladu s nekim modelom.

Upravo ono što je Sotona učinio s Evom: usporedio ju je s modelom, najneospornijim od svih: s Bogom. U njoj je pobudio želju da „bude kao Bog“ kako bi imala dostojanstvo. I tako joj ga je potpuno oduzeo.

To su isto radili svi koji su nam govorili: „Moraš biti dobro dijete“, „Ponašaj se kao normalna osoba“, ili slično; postavljali su nam određene ciljeve, rezultate, uspjehe kao smisao djetinjstva, mladosti ili cijelog života. Svako okruženje nametalo nam je, često neprimjetno, stavove, mode, navike, opredjeljenja koji su podrazumijevali gubitak osobnosti kao cijenu za pripadnost skupini.

Zar nas reklama, koja je razorni i uznemirujući pokretač poslovnih i društvenih procesa, ne oblikuje prema određenim modelima? Kao što nam je u svojim studijama pokazao veliki René Girard, reklama ne prikazuje samo poželjne predmete, nego se služi podrškom slavnih, dakle prikazuje poželjne predmete koje žele poželjne osobe.[footnote]Kako u nekoliko riječi predstaviti velikoga Renéa Girarda? Njegova analiza mehanizma žrtvenog jarca i proučavanje želje za oponašanjem – mimetičke želje – prožimaju njegova djela; od temeljnog teksta Delle cose nascoste sin dalla fondazione del mondo (Adelphi, Milano, 1983.), do uspješnice Il capro espiatorio (Adelphi, Milano, 1987.) sve do opsežne literature koja iznenađuje i prosvjetljuje, kao npr. Portando Clausewitz all’estremo (Adelphi, Milano, 2008.) i mnogih drugih djela. Njegovom smrću 2015. svijet je mnogo izgubio.[/footnote]

To znači da počinjem željeti ovo ili ono jer je povezano s poželjnošću osobe koja to reklamira. Želja, ta snažna životna sila, biva oblikovana logikom modela. Pa se onda sve djevojke osjećaju nesavršene, i svi su muškarci i žene nezadovoljni sa sobom, i uvijek se osjećaju razočarano, kao da nisu baš najbolje ispali. Ipak, ciljanu skupinu model ludo privlači. Logika modela je nasilna; očekuje bezuvjetnu promjenu i podložnost, primjenjujući pritisak;

Njegov kriterij drobi i mijenja osobu, a rezultat je nepropusni oklop samoće, sačinjen od straha i odbacivanja vlastite slabosti i neprimjerenosti u usporedbi s modelom.

Gornji tekst je preuzet iz knjige “Prihvatiti, čuvati i njegovati”. Više o knjizi možete saznati ovdje.