Što smo zadovoljniji vlastitim siromaštvom, to smo bliži Bogu jer tada prihvaćamo svoje siromaštvo u miru, ne očekujući ništa od sebe, a sve od Boga.

Foto: Shutterstock

Okrijepljeni sakramentima, oblikovani molitvom i naukom Crkve, ne trebamo tražiti ništa drugo doli mjesto koje je Bog htio za nas unutar Crkve. Kada pronađemo to mjesto, naš život i naša molitva odjednom postaju vrlo jednostavni.

Zatim otkrivamo što je zapravo duhovni život. To nije činjenje jednoga dobrog posla radije nego drugoga, življenje na jednomu mjestu radije nego na drugomu, molitva na jedan način radije negoli na drugi.

To nije stvar posebna psihološkoga učinka u našoj vlastitoj duši. To je tišina našega cjelokupnog bića u kajanju i klanjanju pred Bogom, u trajnu shvaćanju da je on sve, a mi ništa, da je on središte prema kojemu sve stvari teže i prema kojemu sva naša djela moraju biti usmjerena; da naš život i snaga proizlaze od njega; da i u životu i u smrti u potpunosti ovisimo o njemu; da je čitav tijek našega života, koji je on unaprijed poznavao, uklopljen u plan njegove mudre i milosrdne providnosti; da je apsurdno živjeti kao da ga nema, sam za sebe, sam uz sebe; da su svi naši planovi i duhovna nastojanja beskorisni osim ako ne dolaze od njega i završavaju u njemu i da je jedino što je važno na koncu njegova slava.

Svoj molitveni život narušavamo ako neprestano ispitujemo svoju molitvu i tražimo plod molitve u miru koji nije ništa drugo doli psihološki proces. Jedino što trebamo tražiti u kontemplativnoj molitvi jest Bog, a njega tražimo uspješno onda kada uvidimo da ga ne možemo naći osim ako nam se On sam ne pokaže i kada istodobno uvidimo da nas On ne bi ni potaknuo da ga tražimo da ga već nismo bili pronašli.

Što smo zadovoljniji vlastitim siromaštvom, to smo bliži Bogu jer tada prihvaćamo svoje siromaštvo u miru, ne očekujući ništa od sebe, a sve od Boga.

Siromaštvo su vrata u slobodu ne stoga što ostajemo zatočeni tjeskobom i ograničenošću – što siromaštvo samo po sebi podrazumijeva – nego zato što, ne nalazeći u sebi nikakav izvor nade, znamo da nema u nama ničega vrijednog da se obrani. Nema ničega posebnog u nama što bi se voljelo. Izlazimo iz sebe i počivamo u njemu u kojemu je jedinom naša nada.

Postoji stadij u duhovnomu životu u kojemu pronalazimo Boga u sebi – ta je prisutnost učinak njegove ljubavi. To je njegov dar nama. Ostaje u nama. Svi su Božji darovi dobri. Ali ako počivamo u njima radije nego u njemu, tada oni gube svoju dobrotu za nas. Tako je i s ovim darom.

Kada dođe pravo vrijeme za nas da prijeđemo na druge stvari, Bog povlači osjećaj svoje prisutnosti s nakanom da osnaži našu vjeru. Kada se to dogodi, uzaludno ga je tražiti posredstvom bilo kakva psihološkoga učinka. Uzaludno je nastojati osjetiti ga u našim srcima. Došlo je vrijeme kada moramo izići iz sebe i iznad sebe i naći ga, ne više u nama, nego izvan i iznad nas. Ovo najprije činimo suhom vjerom, u nadi da će se zapaliti poput vruća ugljena pod pepelom našega siromaštva. Tražimo ga i poniznom ljubavlju u služenju svojoj braći. Zatim, u trenutku koji Bog svojom voljom odredi, uzdiže nas k sebi u jednostavnosti.

Čemu poznavati svoju slabost ako ne molimo Boga da nas podupire svojom snagom? Kakva je vrijednost u prepoznavanju vlastita siromaštva ako ga nikada ne koristimo kako bismo ponizno molili za smilovanje? Zlo je biti zadovoljan s mišlju da smo krjeposni, ali još je gore ostati u bezbrižnoj tromosti kada smo svjesni svoje slabosti i svojih grijeha. Vrijednost naše slabosti i siromaštva je u tome da su one zemlja u koju Bog sije sjeme želje. I bez obzira na to koliko mi naizgled bili napušteni, iskrena želja da ga ljubimo usprkos našoj golemoj bijedi znak je njegove prisutnosti i zalog našega spasenja.

Thomas Merton

Gornji tekst je izvadak iz knjige Thomasa Mertona “Misli u samoći”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net