Prečasni oče, misa na latinskom kakva je bila prije liturgijske reforme Pavla VI. 1969. godine, općenito se naziva ”Tridentskom misom” ili ”Misom sv. Pia V.”, po papi koji ju je (kanonski) propisao 1570. godine za cijeli kršćanski zapad. Taj obred je zapravo još stariji i potječe u svojim bitnim sadržajima u otačko vrijeme. Ta liturgijska forma se jako cijeni na pravoslavnom kršćanskom Istoku, zar ne?

Zapravo, obred Rimske Crkve potječe od veliki crkvenih otaca i smatra se jednim od najstarijih i najautentičnijih obreda univerzalne Crkve. Možemo, dakle, ustvrditi da je rimska euharistijska anafora (Rimski kanon mise) među najstarijim anaforama i vrlo je vjerojatno starija od bizantskih anafora sv. Ivana Zlatoustoga i sv. Bazilija Velikoga koje se još uvijek koriste u pravoslavnoj Crkvi. Također, istina je da se na istoku slabo poznaje rimska liturgijska tradicija, stručnjaci se slabo njome bave, osim rijetkih izuzetaka kao što je veliki grčki liturgičar Panghiotis Trembelas koji je vrlo studiozno proučio rimski obred i izložio to u svojim poznatim djelima: Liturgijski obredi na zapadu i kod protestanata; Pitanje klečanja; Liturgijski pokret rimske Crkve i praksa kršćanskog istoka, itd.  S druge strane, za vrijeme bizantske epohe rimskim su se obredom itekako mnogi bavili: veliki hezihastički teolog Nikola Kabasilas i daleko poznati bizantski liturgičar sv. Simeon Solunski, nadbiskup Soluna, osobito s obzirom na raspravu oko epikleze u pretvorbi Svetih Darova (Euharistije). Obojica su naglašavala i s velikim poštovanjem isticala tekst rimskog euharistijskog kanona.

Kada je 2007. papa Benedikt XVI promovirao motu proprij ”Summorum Pontificum”, koji je dao svim svećenicima slobodu slaviti Svetu Euharistiju na tradicionalnom rimskom obredu, pravoslavni patrijarh moskovski Aleksej II. izrazio je svoje čestitke rimskom biskupu riječima: ”Obnova i vrednovanje drevne liturgijske tradicije je činjenica koju mi osobito pozdravljamo. Mi ozbiljno uzimamo tradiciju!” – kazao je ruski patrijarh tom prigodom. Kako bi se, po Vašem mišljenju, možebitno povlačenje motu proprija Benedikta XVI. odrazilo na kršćanski istok, npr. u ekumenskom dijalogu?

Kao pravoslavni klerik držim da bi se ekumenski dijalog koji se već odvija među dvjema Crkvama trebao temeljiti na staro-antičkim dogmatskim, otačkim i liturgijskim tekstovima, osobito onima iz prvog kršćanskog milenija za vrijeme kojega je istočno kršćanstvo bilo u crkvenom zajedništvu sa zapadnim, dakle iz vremena nepodijeljene Crkve. U tim tekstovima, zapravo se mogu naći temelji za zajednički hod prema jedinstvu kršćanstva i za duh međusobnog poštovanja prema liturgijskoj tradiciji svake pojedine Crkve. Na osobit način bi rimska liturgijska tradicija, obnovljena od strane Rimokatoličke Crkve, bila od velike pomoći u procesu dijaloga, bilo zbog svoje unutarnje sakralnosti, bilo zbog poštovanja kojega uživa radi starine svojih liturgijskih tekstova. Sigurno je da moderni razvoj liturgije na kršćanskom zapadu na kršćanskom istoku izaziva negodovanje, možda čak i sumnju od strane istočnih Crkava, bilo što se tiče podrijetla i vrijednosti novih liturgijskih obreda i tekstova, bilo zbog sumnje koliko su oni uistinu učinkoviti i plodonosni u pastoralu i katehezi današnjih kršćana.  Ima bezbroj tragikomičnih slučajeva (poznati kao liturgijske zloporabe ili abuzusi) koji se mogu vidjeti na internetu i koji dolaze iz ambijenata tzv. ”zapadne liturgijske obnove” koji potiču odbojnost i skepticizam s kojima većina pravoslavnih gleda na tu ”liturgijsku obnovu” na zapadu i na posljedice koju to ima na duhovnost vjernika.

Po Vašem skromnom mišljenju, može li jedan tako drevni obred koji je duboko oblikovao duhovnost tolikih svetaca tijekom povijesti, biti tek tako ukinut ili jednostavno preoblikovan od strane neke crkvene hijerarhije?

Po mom skromnom mišljenju, liturgijska tradicija zapada predstavlja neprocjenjivo duhovno, kulturno i vjersko blago. Gledajući sa strane duhovnosti, vrijednost i snaga zapadne liturgijske tradicije posvjedočena je neizbrojivim mnoštvom svetaca koji su je živjeli i po njoj postigli svetost. Njezin doprinos europskoj kulturi potvrđena je u svakom gradu i u svakoj zemlji Europe i šire, u svakoj crkvi i u svakom muzeju na zapadu, gdje sve te vrijednost isijavaju i svjedoče o veličini liturgijskoga bogatstva rimske Crkve. Ne može se negirati impuls, nadahnuće, dinamizam kojega je Sveta Misa dala svim oblicima umjetnosti (glazbi, slikarstvu, skulpturi, arhitekturi, književnosti, minijaturistici). Religiozni život Europljana i svih kršćana na zapadu je neodvojivo obilježen pobožnošću duboke vjere i sakralnošću nadahnutima upravo od rimske mise, po kojoj se oblikovao svakodnevni život nebrojenih pokoljenja. Stoga bi svaka eventualna promjena ili razvoj trebali biti učinjeni s najvećim mogućim oprezom i s najvećim poštovanjem jer se radi o životno važnom pitanju za duhovni život milijarde vjernika. Na primjer, nužnost uvođenja živih jezika umjesto latinskoga bilo je potrebno, kao i možda dokidanje nekih pretjeranih oblika pobožnosti koje više ne pristaju suvremenom čovjeku. Međutim, obredi i sveti tekstovi moraju ostati takvi kakvi su izvorno nastali i kakvi su odolijevali tijekom stoljeća i moraju postati središtem liturgijskog života i kateheze vjernika rimokatolika. Suvremeni čovjek je već sekulariziran, i dapače, potreban je dimenzije svetosti, mistike, sakralnoga u svom životu. A stara rimska liturgijska tradicija može u tome najbolje pomoći. Pomagala je ljudima vjekovima slaviti  Gospoda Slave s anđelima i svetima i, usporedo s tim, poučavala ih velikim otajstvima kršćanske vjere.

Preveo đakon Livio Marijan

(Izvor: www.aldomariavalli.it)