Moglo bi se reći da živimo u nekim čudnim i teškim vremenima. Obasiplju nas zastrašujućim vijestima. Po nekim susjednim i dalekim zemljama haraju strašni požari. Možda pomišljamo na vremena kad su i kod nas svakodnevno nicali požari i ljudi se mučili s vatrenom stihijom u nekoj čudnoj sumnji je li to nespretni ili nesretni događaj ili je to možda požar što ga ljudska zloća može podmetnuti. Ipak, nije prevelika utjeha da se sada kod nas tako strašni i česti požari ne događaju.

Golema područja na kugli zemaljskoj gore i ljudi kao da još samo od neba očekuju djelotvornu pomoć u nekoj obilnoj kiši koja bi to mogla privesti kraju. S druge strane slušamo o strašnim poplavama i ljudskim tragedijama u mnogim zemljama Europe, a osobito u Pakistanu. Velika je ljudska bol i patnja. I ljudi u Pakistanu mole za pomoć i od ljudi ali i od Boga, a isto tako mogli smo češće na ekranima vidjeti i u Rusiji ljude koji predvođeni svećenikom mole za kišu da ih spasi od vatrene stihije. Ljudi koji mole znaju zašto mole. Oni to čine iz svojeg vjerskog uvjerenja i sigurni su da ih Bog čuje i da njihova molitva nije uzalud. Čovjek ne zna sve, ne pozna sve tajne prirode, ne zna svemu otkriti uzrok i posljedicu.

Ali vjernik jednostavno moli Boga za pomoć. To nije molitva bespomoćna čovjeka koji gleda na Boga kao neki serijski automat koji radi na dugme kako to već čovjek naruči. Vjernik moli. Molitva je najprije izričaj vjere i potpunog povjerenja da smo djeca Božja. To je vjera u dobrog Oca na nebesima koji sve bolje vidi i bolje zna od svakog čovjeka.

Taj dobri Otac je sve dobro stvorio i zato vjernik nikada ne krivi Boga za nevolje koje ga snalaze. U Bibliji je to potpuno jasno rečeno u pjesničkom i primitivnom opisu stvaranja: I vidje Bog da je sve što je učinio dobro! Dok vjernik moli Boga za pomoć, uvijek mu je na pameti: ako i ne dobije ono i onako kako je naručio, da je Bog ipak čuo njegovu molitvu i da nije zato manje dobar jer se nije dogodilo ono što je on htio.

Bog uvijek bolje zna što i kako nam treba. Nadalje, čovjek vjernik moli. I molitva ima svoj smisao. Ona je dio vjerskog života, ona je naše duhovno disanje. Molitva je životno potrebna. Molitvom nećemo Boga ništa novo naučiti što on već ne bi znao. Molitvom se mi stavljamo svjesno u odnos prema Bogu i dopuštamo da nas molitva odgaja i mijenja. Jer, u konačnici, uvijek je najvažnije da se dogodi kako Bog hoće. A to nam ne ide lako ni u glavu ni u srce. Zato vjernik neprestano moli, uredno moli, ne samo kad pritisnu neke velike nevolje. Zato vjernik neće nikad prigovarati Bogu. Može bolesnik za kojega vjernik moli i umrijeti pod operacijom; može se putniku koji se moli prije svog puta isto tako dogoditi neka nesreća; ljudi su čekali u Rusiji kišu i nakon svoje molitve.

Nikad ne znamo što sve Bog čini za čovjeka. Čovjek je u malo težem iskušenju vjere kad se nešto takvog upravo njemu događa. Ali, tu je i trenutak kad može vjera čovjeku i u takvim okolnostima gdje se osjećamo slabi i bespomoćni pomoći da se nosi s poteškoćama i da ih ne promatra prokletstvom, neko križem koji na svoj način može postati blagoslov.

A jednako tako nikad nećemo, doli u vječnosti, otkriti sva čudesa koja Bog čini za nas, a što mi u svojoj racionalnosti često smatramo da su normalna stanja i redoviti događaji.