Nisam odavno bio u New Yorku, ali mislim da su i dalje tamo oni tipični i prepoznatljivi natpisi po cijelom gradu, a osobito na postajama podzemne željeznice. Na tim natpisima piše: “If you see something, say something. Ako vidiš nešto, reci nešto.” Naravno, poslovično kratki američki natpisi nose sa sobom dublju i širu poruku. U ovom slučaju poruka je da ako primijetiš ili vidiš nešto sumnjivo, prijavi to najbližem policajcu.

Današnja priča iz Evanđelja o nesretniku koji je zaglavio polumrtav negdje na putu između Jeruzalema i Jerihona ne govori o nekome drugome, nego o meni i o tebi. Ja sam taj koji gleda. Ja sam taj koji vidi. I ja sam taj koji se pravi da ne vidi. Ako ću biti iskren prema samom sebi, onako pošteno kad ostanem koji trenutak sam sa sobom, lako ću napraviti pristojan popis stvari koje sam vidio i previdio. Pravio se da je sve u redu. Pravio se da ne vidim. Jer to bi mi donijelo dodatni trud i muku sa sobom. To bi mi poremetilo planove. Nije moje da se miješam. Što bi rekli Zagorci: “Ne bih se štel mešati…”

Po belaju, naleti mi pod ruke ovih dana Jergovićev ‘Sarajevski Marlboro’. Ne mogu ni naslutiti muku koju su proživljavali i preživljavali ljudi u opkoljenom Sarajevu sva ona 44 mjeseca ili 1,425 dana… Jergović je u tom romanu približio banalnost zla i strahotu života u takvim okolnostima. Po belaju, ovih dana je i obljetnica masakra, pokolja, zločina, genocida u Srebrenici. 8,372 ubijenih ljudi. Po belaju, ni na Bliskom Istoku nema mira. I dalje se ratuje. Izvještaji govore preko 50,000 ubijenih u Pojasu Gaze, od toga na tisuće djece… Ginu ljudi koji čekaju u redu za humanitarnu pomoć ili u redu za pitku vodu. Ginu ljudi dok pada na njih humanitarna pomoć koju izbacuju humanitarci iz zrakoplova. Kad slučajno do nas dođu snimke ili fotografije kako trenutno izgleda Gaza, izgleda kao da tamo nije ostao ni kamen na kamenu…

Vidje i zaobiđe… Tužno je gledati svijet u ovom trenutku. Pomalo je tužno živjeti u svijetu u ovom trenutku. Ali ne bih se samo ograničio na ovdje i sada. Povijest nas uči na tolike događaje kad je sve bilo jasno, očito, kad se sve vidjelo, ali svijet, međunarodna zajednica, međunarodne organizacije – svi su iz nekog svog razloga odlučili iskoristiti kartu ‘vidje i zaobiđe’. Kako drugačije objasniti Holokaust? Kako objasniti Vukovar? Kako objasniti Srebrenicu? Kako objasniti Sarajevo? I kako sad objasniti Gazu? Bez želje za izjednačavanjem ili uspoređivanjem ikoga i ičega… Ali – u svakom danom trenutku bijaše tu negdje neki svijet koji to sve vidje i zaobiđe…

Onaj polumrtav čovjek na putu u Jerihon predstavlja i čovječanstvo i pojedinca. Taj polumrtav čovjek su narodi i zajednice koji izdišu pred nama. Preda mnom. Taj polumrtav čovjek je moj bližnji. Taj polumrtav čovjek mogu biti i ja. A ja – ja imam i važnijeg posla… Ili, što bi rekli mnogi Njujorčani: “It’s nonna my/your business. Ne tiče me/te se…”

A Samarijanci? Njih je uvijek bilo. Oni su uglavnom rubni i pomalo čudni likovi. Ponekad nam je neugodno biti u njihovu društvu jer ponekad donose i previše istine sa sobom. Istine s kojom ne znam što bih. Samarijanci, milosrdni Samarijanci, oni su ljudi od akcije, više nego od praznih riječi i parola. Oni su od onih koji zaista drže otvorene oči i kad vide priliku, oni je zgrabe. Nebitno tko je u pitanju. Srbin, Židov, Musliman, Hrvat, Filipinac, Palestinac, Marokanac ili Peruanac. Za Samarijanca – u pitanju je čovjek. Bližnji.

A kroz mračne dijelove povijesti (a koji su to bili osobito svijetli?!) uvijek se znao pojaviti neki Samarijanac… Zar i Oskar Schindler nije bio takav? Stepinac? Jean Michel Nicolier? Majka Terezija? Amos Oz? Martin Luther King Jr.? Rosa Parks? Siniša Glavašević? Oscar Romero? Nelson Mandela? Fra Vjeko Ćurić? Ramiz Nukić? Francesca Albanese? Gideon Levy? I mnogi drugi znani i bezimeni ljudi koji su znali i znaju dovesti u pitanje ono ‘Ne bih se štel mešati’. Ti Samarijanci su donosili i donose malo svjetla i zrno nade u tamne i očajne kutke našeg malog planeta u trenutcima dok je svijet gleda i zaobilazi te iste kutke kao da se to njega/nas uopće ne tiče…

Živim(o) u takvom trenutku. Trenutku povijesti koji bi se mogao nazvati ‘Vidje i zaobiđe’. I tuga me hvata kad tako razmišljam i kad ovako pišem. Nadu daju milosrdni Samarijanci kojih i dalje ima. Koji i dalje ne odustaju. Koji i dalje imaju onaj glavni preduvjet za biti čovjek čovjeku – sažaljenje. Zapravo, vidjeti u onom drugom čovjeku – čovjeka. Bližnjega. Kako čitamo danas: “Neki Samarijanac putujući DOĐE do njega (polumrtva čovjeka kojeg su svukli i izranili razbojnici), VIDJE ga, SAŽALI se pa mu PRISTUPI i POVIJE rane zalivši ih uljem i vinom (Lk 10,33-34).”

Ovih nekoliko naglašenih riječi neka budu i moja molitva za mene, za tebe i za cijeli svijet: O kamo sreće da dolazimo jedni drugima u miru, da vidimo jedni druge kao bližnje, da imamo sažaljenja i malo mekše srce jedni za druge, da znamo pristupiti drugom čovjeku u želji da jedni drugima povijamo rane, a ne da ih zadajemo i(li) produbljujemo…