Prijatelji moji, molite Boga da vam podari radost. Radujte se kao djeca, kao ptice nebeske. I neka vas u vašem radu ne smućuju grijesi ljudski, ne bojte se da će vam oni zatrti djelo i da vam neće dopustiti da ga dovršite, nemojte govoriti: “Moćan je grijeh, moćna je bezbožnost, moćna je loša sredina, a mi smo sami i nemoćni, zatrt će nas loša sredina i neće nam dati da dovršimo dobro djelo.”

Klonite se, djeco, takve malodušnosti! Jedini vam je spas: saberite se i preuzmite na sebe odgovornost za sve grijehe svijeta! I zaista je tako, prijatelju moj, jer čim sam sebe učiniš odgovornim za sve i svakog, uvidjet ćeš da je stvarno tako i da si doista kriv za sve i sva. A budeš li svoju lijenost i nemoć svaljivao na ljude, na kraju ćeš se zadojiti sotonskom ohološću i pobuniti se protiv Boga. A o oholosti sotonskoj mislim ovako: mi je na zemlji teško poimamo i stoga tako lako zapadamo u pogreške i poprimamo je misleći još k tome da činimo nešto veliko i divno. Pa i mnogo šta drugo od najsnažnijih osjećaja i pobuda naše naravi mi na zemlji ne možemo zasad pojmiti, ali ne sablažnjavaj se time i ne misli da ti to može poslužiti kao nekakvo opravdanje, jer ćeš pred vječnim suncem odgovarati za ono što si mogao pojmiti, a ne za ono što nisi mogao, o tome ćeš se i sam osvjedočiti jer ćeš onda sve ispravno spoznati i nećeš se više sporiti oko toga. Mi doista na zemlji kanda bludimo, pa kad ne bi bilo pred nama dragocjenog lika Kristova, propali bismo i zauvijek zabludili, kao ljudski rod prije potopa. Štošta je na zemlji skriveno od nas, ali nam je zauzvrat darovano tajanstveno, skrovito osjećanje naše žive veze s drugim svijetom, s višim i uzvišenijim svijetom. Pa i korijeni naših misli i osjećaja nisu ovdje nego u drugim svjetovima. Eto zašto filozofi kažu da se na zemlji ne može pojmiti suština stvari. Bog je uzeo sjemenje s drugih svjetova i posijao ga na ovoj našoj zemlji i uzgojio svoj vrt, i niklo je sve što je moglo niknuti, a ono što je izraslo živi i živo je samo osjećanjem svoga doticaja s drugim tajanstvenim svjetovima, a ako u tebi slabi ili se gubi to osjećanje, umire i ono što je uzraslo u tebi. Onda ćeš postati ravnodušan prema životu, čak ćeš ga i zamrziti. Ja bar tako mislim.

Gornji tekst izvadak je iz knjige F. M. Dostojevskog “Braća Karamazovi”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.