Kao što smo već prenijeli u više tekstova, papa Franjo je u svojoj novoj enciklici Fratelli Tutti citirao Pismo Hrvatske biskupske konferencije o pedesetoj obljetnici završetka Drugog svjetskog rata iz 1995. godine.

“Hrvatski biskupi istaknuli su da ‘svakoj nevinoj žrtvi dugujemo jednako poštovanje. Tu ne može biti razlike ni rasne ni nacionalne, ni konfesionalne, ni stranačke’”, napisao je papa u 253. točki svoje enciklike.

Poglavlje u kojem je papa citirao hrvatske biskupe nosi naslov Putevi obnovljenog susreta i daje više dobrih uvida o odnosima među skupinama i narodima koji su bili (ili još uvijek jesu) u sukobima vrijedne isticanja i za konkretne izazove s kojima se susrećemo u našoj zemlji.

Preduvjet zacjeljenja narušenih odnosa, naglašava papa odmah na samom početku poglavlja, jest istina. “Oni koji su bili žestoki neprijatelji moraju govoriti iz čiste i jasne istine. Moraju naučiti kako njegovati pokorničko sjećanje koje može prihvatiti prošlost kako ne bi zamagljivala budućnost s vlastitim žaljenjima, problemima i planovima. Samo temeljeći se na povijesnim činjenicama o događajima bit će moguće učiniti širok i trajan napor međusobnog razumijevanja i težnji za novom sintezom na dobrobit sviju”, napisao je papa.

Istina o kojoj papa govori ne znači samo razgovore među povjesničarima o utvrđivanju činjeničnog tijeka događaja nego i vrlo konkretne poteze kada se radi o saznanjima o nestalim članovima obitelji žrtava. Tako Franjo navodi kako “istina znači reći obiteljima rastrganim boli što se dogodilo njihovim bližnjima”, kao i “uvažiti bol žena koje su žrtve nasilja i zlostavljanja”.

Zbog toga, papa oštro odbacuje napast onih koji kažu da su se određeni sukobi “dogodili davno i da bismo trebali gledati prema budućnosti”. “Za ime Božje, ne! Nikada ne možemo ići naprijed bez prisjećanja prošlosti; ne možemo napredovati bez iskrenog i nezamagljenog sjećanja”, piše papa, upozoravajući da zataškavanje može dovesti do suradnje u “teškim nedjelima i grijesima”

“Prava pomirba ne bježi od sukobljavanja, nego se postiže u sukobljavanju, razrješujući ga kroz dijalog i otvorene, iskrene i strpljive pregovore. Sukobljavanje između različitih skupina ‘ako se kloni neprijateljstva i uzajamne mržnje, postupno prelazi u iskrenu raspravu različitih stajališta utemeljenu na želji za pravednošću’”, stoji u enciklici.

Papa, kao i obično, posebnu pažnju posvećuje žrtvama naglašavajući kako se onima koji su pretrpjeli okrutne patnje ne smije nametati “društveno opraštanje”. “Pomirenje je osobni čin, i nitko ga ne može nametnuti čitavom društvu, koliko god bila velika potreba da se za njim ide”, podsjeća Sveti Otac dodajući:

“Tko može uzimati pravo da oprosti u ime drugih? Dirljivo je vidjeti primjere praštanja onih koji mogu ostaviti iza sebe patnju koju su podnijeli, ali je također ljudski razumljiv slučaj onih koji to ne mogu učiniti”, piše Franjo, ističući da se oprost, budući da je besplatan “može biti pružen i nekome tko odbija pokajanje i nije u stanju moliti oprost”.

U nastavku teksta papa je razradio razliku između oprosta i zaborava, napisavši kako oni koji “uistinu opraštaju ne zaboravljaju”. Umjesto toga, “oni biraju ne popustiti istim razarajućim silama koje su im prouzročile toliko patnje. Oni lome zlobni krug; oni zaustavljaju napredak sila razaranja”.

Pred sam kraj dijela o stvaranju mira među narodima i skupinama, papa donosi citat hrvatskih biskupa u odlomku koji se isplati navesti u cijelosti: “Kad se nepravde odviju na obje strane, važno je jasno uzeti u obzir jesu li bile jednako teške ili na bilo koji način usporedive. Nasilje koje je počinila država, koristeći svoje strukture i moć, nije na istoj razini kao ono koje je počinila određena skupina. U svakom slučaju, nitko ne može tvrditi da se treba komemorirati isključivo nepravedna patnja samo jedne strane. Hrvatski biskupi istaknuli su da ‘svakoj nevinoj žrtvi dugujemo jednako poštovanje. Tu ne može biti razlike ni rasne ni nacionalne, ni konfesionalne, ni stranačke’”.

Uzevši u obzir cijelo poglavlje, lako je uočljivo da papa, dok iskreno poziva na mir i praštanje do razine junaštva, vrlo trijezno ističe da se pomirenja među narodima i skupinama ne događaju u vakuumu, nego u uvjetima istine, sjećanja na prošlost i osobne odluke pojedinaca da oproste koje se ne mogu nametati s viših razina, niti ostvariti na isključivo temelju političkih odluka, jer, kako kaže papa „velike promjene ne nastaju za stolovima ili u uredima. To znači da ‘svatko ima ključnu ulogu u velikom kreativnom projektu: pisanju nove stranice povijesti, stranice pune ljubavi, mira i pomirbe’“.