KOMENTAR GORANA ANDRIJANIĆA
Iskrenost LGBT aktivista: Nije im važno posvajanje djece, nego rušenje institucija koje ih ‘ugnjetavaju’
LGBT aktivisti u Hrvatskoj prestaju koristiti fraze o “ljudskim pravima” i “borbi protiv diskriminacije” kojima uobičajeno argumentiraju svoje zahtjeve i započinju priznavati kako njihova agenda ima puno dublje ciljeve – potpunu promjenu društva u kojem živimo
„Nije neka mudrost znati da homoseksualci trebaju imati pravo stupiti u brak, ali mislim da nije neka mudrost niti zaključiti da institucija braka ne treba postojati…Borba za homoseksualni brak uglavnom uključuje laž o tome što ćemo učiniti s brakom kada ostvarimo pravo na njega. Laž je da se institucija braka neće promijeniti, jer hoće. Promijenit će se, jer se mora promijeniti.“
Ovo su riječi gay aktivistice Mashe Gessen, izgovorene na panelu koji je 2012. organizirala i prenosila australska državna radio postaja RN. Tema panela bila je institucija braka i rusko-američka aktivistica je, kako je i sama rekla, odlučila biti iskrena, poručivši kako „ne želi stvarati ikakve fikcije o svom životu“, te je jasno iznijela agendu LGBT pokreta – društvena institucija braka mora biti radikalno promijenjena. Uništena.
Lezbijka koja se „outala“ još za svoga života u Rusiji, potom je plastično pojasnila i kako zamišlja to što treba stupiti na mjesto tradicionalnog braka.
„Imam troje djece koje imaju ukupno pet roditelja i ne vidim zašto i zakonski ne bi moglo biti moguće da imaju pet roditelja… Moja nova partnerica upravo je rodila dijete, a biološki otac toga djeteta je moj brat, a biološki otac moje kćeri je čovjek iz Rusije kojega moj posvojeni sin smatra ocem… Želim živjeti u pravnom sustavu koji može reflektirati takvu stvarnost, a mislim da je to nemoguće uz instituciju braka“, ilustrirala je Gessen.
Naravno, s njezinim radikalnim stajalištima teško je dijalogizirati, ali ono što joj se mora priznati jest intelektualno poštenje. Gessen, jednostavno, odbija svoju agendu zamaskirati u priču o demokratskoj borbi protiv diskriminacije i za ljudska prava i izlaže je javno kao ono što ona, u većini slučajeva, doista jest. Društvena revolucija koja za cilj ima eliminirati institucije koje su doživljene kao izvor kako represije nad seksualnim manjinama tako i ostalog, kako se to voli reći, „rodno uvjetovanog nasilja“.
Poljski političar Marek Jurek u nedavnom je razgovoru za naš portal dobro pojasnio intelektualno i političko nasljeđe na koje se naslanja LGBT revolucija koja za filozofski okvir ima marksizam i koja u svom pohodu ima sve moćnije političke saveznike.
„Riječ je o ideji kako je cijela zapadna civilizacija utemeljena na ‘diskriminaciji’, pa tako za novu ljevicu taj termin ima onu snagu kakvu je za staru ljevicu imala riječ eksploatacija. U oba slučaja, međutim, govorimo o stavu kako postojeći društveni poredak i kultura generiraju nepravednost i zato moraju biti uništeni putem revolucije“, pojasnio je Marek.
Nuditi ovakve analize prije nekoliko godina automatski je značilo da ćete biti „počašćeni“ titulom sumanutog teoretičara zavjere, zatucanog katolibana, rigidnog desničara i naravno – homofoba. Ni danas takva etiketiranja nisu rijetka, međutim, sve je više onih zagovornika društvene revolucije koji biraju poput Gessen biti iskreni i reći što je ono što ih doista smeta i čemu teže. Ne, dakle, ostvarivanju novodefiniranih prava poput „prava na brak“ ili „prava na djecu“, ne tek demokratskoj borbi protiv diskriminacije, nego dubokoj i potpunoj promjeni kulture i njezinih temelja. „Teorije zavjere“ odjednom više nikome ne zvuče sumanuto.
Tako je u inozemstvu. A u Hrvatskoj?
Pa u Hrvatskoj je LGBT retorika dosad bila prije svega fokusirana oko te važne riječi „diskriminacija“, termina na kojemu taj spektar nevladine scene i njezini politički partneri grade svoju argumentaciju i opravdavaju sve svoje poteze. Dodamo li tome riječi „homofobija“ i „klerikalizam“ dobit ćemo, manje ili više, sav verbalni arsenal korišten za diskreditiranje onih koji nastoje pokazati kako se ispod svega valja nešto puno dublje i sveobuhvatnije nego što su LGBT aktivisti i njima srodne snage to spremne priznati.
Doduše, možda se to počinje mijenjati i možda je i u Hrvatskoj došlo vrijeme za iskrenost.
Kolumnist Večernjeg lista Mate Mijić u svojoj zadnjoj kolumni o Zakonu o udomljavanju pod naslovom „’Ne’ žrtvovanju djece i gejeva na oltaru progresa“ (čije smo glavne naglaske prenijeli OVDJE) napisao je kako nema sumnje da iza aktualnih zahtjeva da se homoseksualnim parovima omogući udomljavanje i posvajanje djece stoji i ona tendencija o potpunoj transformaciji tradicionalnih društvenih institucija poput obitelji i braka.
„Cilj progresivaca nije osigurati gejevima način života koji oni ne žele, nego relativizirati tradicionalne društvene strukture koje onemogućavaju napredovanje revolucije“, napisao je Mijić u jednom od najartikuliranijih napisa na tu temu koji se pojavio u medijskom mainstreamu Hrvatske.
Njegova je kolumna izazvala doista afektirane reakcije iz LGBT tabora i uobičajena etiketiranja, ali i izravne potvrde da je Mijić bio u pravu u onome o čemu je pisao. Neki od LGBT aktivista su, naime, prvi put otvoreno priznali da ovdje nije zapravo riječ o onih 800 žalosne djece koje po raznim domovima čekaju na posvajanje ili udomljenje, nego puno više o društvenoj revoluciji koja traje i kojoj je sada na putu ograničenje u pogledu posvajanja i udomljavanja od strane homoseksualnih parova.
„Mijić zaključuje da je za napredovanje prava diskriminirane i manjinske skupine potrebno ‘relativizirati tradicionalne društvene strukture’“, napisala je gay aktivistica Ana Brakus i nastavila:
„’Tradicionalnim strukturama’ koje su ih tradicionalno, odnosno transhistorijski i transnacionalno ugnjetavale, osviještene i borbene LGBT osobe žele se usprotiviti, relativizirati ih, a neke i u potpunosti razmontirati“, piše ona i zatim ironično zaključuje:
„Kakvo iznenađenje!“
Brakus je, dakle, argument za posvajanje i udomljavanje djece od strane homoseksualaca pronašla u potrebi za „razmontiranjem ugnjetavačkih tradicionalnih struktura“, potvrđujući Mijićevu opservaciju.
Isto je učinio i Gordan Duhaček, novinar i gay aktivist koji je u svom odgovoru Mijiću također svjesno ili nesvjesno potvrdio njegovu glavnu tezu.
Nakon što je lakonski ustvrdio da je hrvatsko društvo homofobno za što je „zaslužna“ i Katolička Crkva, Duhaček nudi rješenje za borbu protiv te homofobnosti.
„Ako je to jedino moguće ostvariti kroz ‘demontažu tradicionalnih društvenih struktura’ – koje neprijeporno i generiraju tu homofobiju i diskriminaciju – onda tako i treba postupiti. Uostalom, konflikt je imanentno stanje svakog društva (osim onog totalitarnog), pitanje je kako se sudjeluje u tom konfliktu, poželjno je da to bude bez fizičkog nasilja“, poručuje on.
Istodobno, Duhaček objavljuje da on kao homoseksualac nema interes u udomljavanju djece, pa onda insajderski potvrđuje da je interes u gay zajednici za to općenito jako mali, praktički nepostojeći. To je vrlo cinična izjava kada se zna da je jedan od glavnih argumenata ovih dana bio upravo onaj kako će proširenje prava na udomljavanje pomoći brojnoj nezbrinutoj djeci.
Ali, kako piše Duhaček, „važno je načelo“, zar ne?
Odakle dolazi ova novopronađena iskrenost na tragu Mashe Gessen u retorici hrvatskih gay aktivista teško je bliže odrediti. Možda je tek rezultat gubitka strateške koncentracije, ponesenost ozračjem nabijenim negativnom emocijama nazočnima ovih dana.
Ali, možda je ta otvorenost i svjesna što je dobro, jer uvijek je dobro kada se stvari postave iskreno i kada se vlastita pozicija jasno definira, da bi se onda s tom jasnoćom ušlo u dijalog s neistomišljenicima.
Jer Duhaček je u pravu – demokratsko društvo doista ne može pobjeći od konflikata – kako političkih tako i kulturoloških. Ali, ako već ulazimo u konflikte, onda je potrebno da u njima budemo jasni u onome što zastupamo.
Neka onda političke stranke koje se sada, a vjerojatno će to raditi i u budućnosti, zalažu za daljnje širenje prava LGBT osoba jasno prezentiraju sve posljedice onoga što zastupaju i neka prestanu koristiti demagogiju o „jednakim pravima za sve“ te otvoreno priznaju da su se stavili u službu jednog puno šireg projekta društvene transformacije „ugnjetavačkih struktura“.
Taj je projekt, u striktno demokratskom smislu, sasvim legitiman, ali neka onda bude transparentno prikazan biračima tih stranki, a ne maskiran u floskule ili u doista besprizorne manipulacije, kao što se ovih dana manipuliralo s nezbrinutom djecom.
Na koncu, treba reći da najveći dio ove rasprave oko Zakona o udomljavanju možemo proglasiti politički potpuno nebitnim, tek stvaranjem političkog imagea uoči nadolazećih izbora za Europski parlament. Ali, i kao takva, cijela situacija se pokazala korisnim jer su neke maske pale.
Znajući da nam u nekoj skorašnjoj budućnosti vjerojatno slijedi situacija kada ćemo opet raspravljati o odgajanju djece u istospolnim zajednicama, ali će tada politička konstelacija, nažalost, vjerojatno biti više naklonjena onima koji jurišaju na „ugnjetavačke strukture“ – dobro je da su neke pozicije iskreno prezentirane.
Goran Andrijanić | Bitno.net