Marek Jurek poljski je političar i povjesničar koji je na tamošnjoj političkoj sceni aktivan još iz vremena podzemnog pokreta protiv komunističkog režima.

Jurek je među najistaknutijim pripadnicima onoga krila Solidarnosti koje je nakon uspostave demokracije svoju artikulaciju našlo u strankama demokršćanskog usmjerenja. Bio je više puta izabran za zastupnika u poljskom parlamentu Sejmu, a od 2005. do 2007. bio je njegovim predsjednikom. Te 2007. dao je ostavku na svoju funkciju, kao i na tadašnje članstvo u Pravu i pravednosti (PiS) jer je ta stranka odbila ustavne promjene koje bi specificirale odredbe o zaštiti života od samoga začeća.

Godine 2007. utemeljio je stranku Prawica Rzeczypospolitej koja svoj program temelji na vjernosti kršćanskim vrednotama u javnom i političkom životu i dosljedno ih brani.

Godine 2014. izabran je za poslanika u Europskom parlamentu, s liste PiS-a s kojim je njegova stranka surađivala u predizbornim aranžmanima. U europarlamentu svoju politiku gradi u jasnoj distanci u odnosu na demokršćanske stranke iz Europske pučke stranke za koje smatra da su se nepovratno udaljile od načela kršćanske demokracije, što je ponovio i u ovom razgovoru.

Jurek je nedavno boravio u Zagrebu kao gost stranke HRAST što smo iskoristili kako bismo razgovarali s njim.

Glavni cilj njegova boravka u Zagrebu bilo je predstavljanje ideje o Međunarodnoj konvenciji prava obitelji, dokumenta koji bi stvorio institucionalni okvir za prezentaciju kršćanskih vrijednosti na europskom političkom ringu i među čijim potpisnicama Jurek vidi i Hrvatsku.

– Što je to Međunarodna konvencija prava obitelji i koji politički motivi stoje iza nje?

Na međunarodnom političkom polju sve je očitije djelovanje usmjereno protiv obitelji i prava na život, djelovanje koje želi potpuno deformirati pojam ljudskih prava. Ljudska su prava u svom izvornom obliku trebala biti u funkciji političkih sloboda u slobodnome društvu, a sada su instrumentalizirana u svrhu društvene revolucije, promjena temeljnih odrednica institucija društva.

Pravo na život, obitelj, pravo roditelja da odgajaju svoju djecu – to su institucije koje nisu pitanje preferencije ili tradicije, pa da se onda slijedom te pogrešne logike koriste neispravni termini kao „tradicionalna obitelj“ jer obitelj je obitelj u svom naravnom smislu, nego su te institucije one koje služe društvu i njegovu životu. Bez obitelji nema prenošenja s naraštaja na naraštaj društvenih vrednota, poput odgovornosti, solidarnosti, požrtvovnosti ili prijenosa kulturnog ili nacionalnog identiteta. Ako institucija obitelji loše funkcionira, onda i cijelo društvo funkcionira loše. Upravo su zato komunisti pokušavajući stvoriti društvenu revoluciju udarali upravo u obitelj.

Imamo, dakle, posla s revolucijom koja se događa na međunarodnom planu, a njezin najvažniji politički oslonac dosad je Istanbulska konvencija. Njezina bit nije, kako su to nastojale prikazati propagandističke konstrukcije, borba protiv obiteljskog nasilja, jer nema civilizirane države koja tolerira obiteljsko nasilje, nego je svrha konvencije prikazati svako nasilje i patologiju u obitelji kao posljedicu naravnog ustroja obitelji ili sredstvo njegova održavanja. Zato ta Konvencija u članku 12. jasno govori kako je potrebno iskorijeniti svaku tradiciju povezanu sa „stereotipnim ulogama žene i muškarca“. Riječ je dakle o udaru na samu čovjekovu prirodu, ne samo na kršćansku civilizaciju nego i na njene antičke korijene. Bacamo na ropotarnicu povijesti cijelu našu kulturu i poimanje čovjekove naravi i društvenog života.

– Koje su to snage koje po Vašem mišljenju stoje iza te revolucije?

To su snage povezane s društvenom revolucijom koju je ekstremna ljevica vodila u šezdesetim godinama prošloga stoljeća. Revolucijom kojoj je filozofski okvir bio marksizam, a pokretale su je razne marksističke grupacije, od radikalnih komunista antisovjetskog, trockističkog usmjerenja do zagovornika kulturne revolucije u Kini. Ta je revolucija šezdesetih stupnjevito stvorila kulturu koju su prvo prihvatile lijeve političke snage europskog socijalizma, potom liberalne stranke, a naposljetku je počela formirati i glavnu struju stranaka desnog centra. U određenom smislu riječ je o ideji kako je cijela zapadna civilizacija utemeljena na „diskriminaciji“, pa tako za novu ljevicu taj termin ima onu snagu kakvu je za staru ljevicu imala riječ eksploatacija. U oba slučaja, međutim, govorimo o stavu kako postojeći društveni poredak i kultura generiraju nepravednost, diskriminaciju i zato moraju biti uništeni putem revolucije.

Imamo posla s društvenom revolucijom koja se događa na međunarodnom planu, a njezin najvažniji politički oslonac dosad je Istanbulska konvencija. Tome se želimo suprotstaviti Međunarodnom konvencijom prava obitelji

Klasična revolucija kroz društveni bunt sada nije potrebna jer promjena ide od gore prema dolje. I u tom revolucionarnom procesu veliku ulogu imaju međunarodne institucije, pa je jedan od posljedica te institucionalizacije revolucije i Istanbulska konvencija.

– Kako se Međunarodna konvencija prava obitelji može tome suprotstaviti?

Kao što znamo, o tim je procesima i njihovim duhovnim aspektima puno pisao i propovijedao sv. Ivan Pavao II. Želimo li se tome, međutim, učinkovito suprotstaviti konkretnom društvenom akcijom i institucijama, moramo iznova u sferi ljudskih prava, sferi ustavnog prava vratiti izvorno, naravno značenje tim terminima i temeljnim pravima.

Međunarodna konvencija prava obitelji dokument je koji sadrži prijedloge konkretnih mjera za taj povratak naravnom poimanju obitelji i njezinih prava i autonomije koja su joj tim pravima zajamčena. Obitelj je definirana kao autonomna društvena jedinica koja samo u pojedinim, izvanrednim okolnostima može biti pod nadležnošću države. Pri tome je poseban naglasak stavljen na pravo roditelja da odgajaju svoju djecu, a odgojni proces se ističe kao neovisan od državnih institucija, pri čemu se sustav javnoga školstva uključuje u proces prenašanja djeci onih vrijednosti koje im prenaša obitelj. Također, dokument progovara o materijalnoj autonomiji obitelji i društvenom prepoznavanju uloge majke kao odgajateljice djece i priznavanju te uloge kao procesa rada. Sve ove vrijednosti su univerzalne i funkcioniraju kao univerzalne kategorije, ali da bi bile realizirane, mora postojati kao pretpostavka konkretna suverena država koja je spremna zaštititi društvo od destrukcije obitelji.

– Ta zaštita uključuje i zaštitu prava na život u prenatalnom razdoblju?

Da. Zaštitu u normativnom smislu. Znamo da je razdoblje tijekom kojega je taj život zaštićen različit u različitim državama. Važno je međutim da smjer prema kojemu taj zakonski okvir ide bude zaštita života od samoga začeća.

Konvencija predviđa i zaštitu države od homoseksualne revolucije, poziva na to da niti jedna od država potisnica ne smije biti prisiljena na legalizacije istospolnih ili poligamskih zajednica, kao niti na prenošenje roditeljskih prava na članove takvih zajednice.

Ukratko, smatram da ova Konvencija može postati važan instrument suradnje potpisnica i njihove nazočnosti na međunarodnoj političkoj sceni. Prvi potez na koji pozivamo vlade tih zemalja jest borba protiv Istanbulske konvencije. Nažalost, Poljska i Hrvatska postale su jedne od malobrojnih država središnje Europe koje su ratificirale Istanbulsku konvenciju. Litva, Latvija, Slovačka, Mađarska, Češka, Bugarska – sve su to zemlje koje su je odbile ratificirati. U Bugarskoj je Ustavni sud upozorio na to kako bi ratifikacija mogla ugroziti prava obitelji koja su ustavom zajamčena.

Mi, svakako, Konvencijom prava obitelji pozivamo države onih vlada koje su Istanbulsku konvenciju ratificirale da tu ratifikaciju povuku. Ipak, prvi adresari naše Konvencije su one europske države koje su tu ratifikaciju izbjegle. Potom, Konvencija bi trebala biti otvorena za sve države na svijetu koje su zainteresirane potpisati je.

Iznimno važan element Konvencije jest što predviđa osnivanje institucija koje bi trebale koordinirati i poticati suradnju država potpisnica na području zaštite obitelji – Međunarodni odbor prava obitelji i stalno tajništvo. Tu se krije velika prigoda za države potpisnice da kroz takva tijela na razini Europske unije i drugih međunarodnih organizacija zauzmu jača stajališta u takvim pitanjima i tako postanu moćniji čimbenik. Stvaranje takvih institucija jamčilo bi konačno da unutar Europske unije postoji tijelo koje će jače artikulirati proobiteljsku politiku i tako joj kroz pravno i institucionalno utemeljenje osigurati veći utjecaj i učinkovitije se suprotstaviti gender revoluciji.

U ovom trenutku službeno je stajalište Europske unije da ona nema ingerenciju nad pitanjima života, obitelji i odgoja. To službeno stajalište, nažalost, stvarnost potpuno demantira jer Unija se miješa u ta pitanja, koristeći metode soft powera, odnosno financirajući organizacije i nevladinu scenu koja ima gender agendu. Također, ratifikacija Istanbulske konvencije u Europskoj uniji pokazala je kako ona nastoji postati aktivnim sudionikom u raspravama u kojima nema kompetenciju. Istanbulska konvencija doživljava se kao neka vrsta nadopune konstitutivnih dokumenata Unije i tako daje Bruxellesu ingerenciju koja mu ne pripada.

U tom smislu, Međunarodna konvencija prava obitelji mogla bi vratiti neutralnost europskih institucija u tom pitanju i zaustaviti aktivnost gender revolucije. Jednostavno, u Uniji će osim država koje su priznale Istanbulsku konvenciju ravnopravno egzistirati i one koje je ne prihvaćaju i naglašavaju obitelj kao temeljnu jedinicu društva i koje imaju svoje instrumente međunarodne suradnje i nazočnosti na polju međunarodnih institucija. To je prigoda za vraćanje poremećene ravnoteže u europskoj politici.

– Sve to zvuči jako dobro, ali koliko je politički realno u ovom trenutku?

Istanbulsku konvenciju u Poljskoj forsirala je Građanska platforma (PO), dakle stranka koja pripada Europskoj pučkoj stranci koja se poziva na tradiciju kršćanske demokracije. To je primjer onoga što sam spominjao ranije, da su i stranke desnog centra prihvatile tu revolucionarnu retoriku, retoriku koja dolazi iz okružja ekstremne ljevice. Ali, srećom, važnije od pripadanja ovoj ili onoj političkoj ideologiji jest kultura, posebice kultura karakteristična za zemlje Srednje Europe. To su društva koja se organiziraju i istupaju u obrani svojih prava. Naravno, dobar primjer toga jest referendum o ustavnoj zaštiti obitelji koji ste imali ovdje u Hrvatskoj. Međutim, mene je iznenadila i Slovenija koja je u prosincu 2015. odbacila izjednačavanje prava istospolnih zajednica s brakom. To je, kao i pokret Manif pour tous u Francuskoj, pokazalo kako i u najlaciziranijim državama u jednom trenutku otpor svemu tome pruža sama ljudska priroda.

Što je na našoj strani? Na našoj strani su društva koja su jasno iskazala svoju volju, kroz referendume i druge forme demokratskog izražavanja. I to je ono što je važno – volja naroda je jasno izražena i milijuni ljudi diljem Europe, a posebice u zemljama Srednje Europe, žele zaštititi obitelj. Od Baltika do Jadranskog mora postoji niz država koje na razne načine, bilo kroz zakone i Ustav bilo kroz referendume, jasno istupaju u zaštitu prava obitelji. To su činjenice i one su za političare jako neugodne. Posebice za one političare za koje su pravne činjenice, poput ustavne zaštite života u, recimo, Poljskoj ili Bugarskoj, manje važne od ideoloških tendencija Unije. Želimo li provoditi politiku utemeljenu na obrani naravnih temelja našega društva i jačanju društvene snage naših demokracija i naših suverenosti – onda imamo na čemu graditi! To je pitanje političke volje. To nije lako, ali je moguće.

– Spominjete regiju Srednje Europe… Te zemlje su povezane poviješću, ali čak i duhovno?

Da, ta duhovna povezanost postoji. Jedan od motiva nastajanja Konvencije svakako jest ta realna i jasna pretpostavka suradnje između zemalja Srednje Europe, pretpostavka koja gradi na raspoloženju naroda tih država. I to pokazuje da ti narodi nisu samo slični u svojim reakcijama, nego da i imaju i međusobno vrlo blizak osjećaj identiteta i pripadnosti jednoj kulturi i jednoj europskoj regiji. Konvencija upravo ukazuje na važnost tog zajedničkog osjećaja vjernosti jednom specifičnom civilizacijskom sklopu. Drugačiji smo jer naša društva nisu proživjela tu krizu vrijednosti kroz koju zapadna društva prolaze od sedamdesetih godina prošloga stoljeća i posjedujemo volju za afirmacijom tradicionalnih vrijednosti kršćanskog zapada. To je naša specifičnost na koju Konvencija jasno ukazuje i na njoj gradi.

– Ta i takva povezanost mnogima na zapadu kao da je problematična?

Podvrgnuti smo iznimno jakom pritisku, prije svega međunarodnih organizacija. Međutim, naš oslonac jest kultura koja je jača od političkih zadanosti i koja je itekako živa. Desetljeća prolaze i prošlost je sve dalje, ali jedan od presudnih čimbenika našeg političkog identiteta jest nedavno izborena neovisnost, naravno u svakoj zemlji izborena u drugačijim okolnostima. Ali, ono što nam je zajedničko jest i da smo preživjeli desetljeća totalitarizma i zahvaljujući vjernosti vjeri i tradicionalnim vrijednostima. I to je iznimno važno.

Zemlje Srednje Europe su drugačije jer naša društva nisu proživjela tu krizu vrijednosti kroz koju zapadna društva prolaze od sedamdesetih godina prošloga stoljeća i posjedujemo volju za afirmacijom tradicionalnih vrijednosti kršćanskog zapada

Još jedna važna okolnost trenutačnog političkog konteksta jest veliki val promjena koji prolazi kroz cijelu Europu. U svjetlu migrantske krize i reakcije na nju, vidimo kako zapadne države sve više osvješćuju kompromitiranost liberalnog političkog modela. Koncept brisanja granica i odbijanja promišljanja u kategorijama povijesti i suverenosti naroda, koncept političke neodgovornosti i svođenja društva na skup pojedinaca, mijenjanja nacionalne politike modelom obične administracije potrošnje – sve su to značajke koje su dovele do destrukturiranja zapadnih društava. Ovaj zadnji val migracije pokazao je ljudima na zapadu da su izgubili nadzor nad vlastitom budućnošću. I to preispitivanje politike moglo bi pridonijeti da onaj pritisak međunarodnih organizacija na nas bude smanjen.

– Spomenuli ste već svoj odmak od mainstreama europske demokršćanske ideje?

Ono čemu trebamo težiti jest kršćanska civilizacija, a ne kršćanska demokracija. Većina tih stranaka ima postdemokršćanski karakter i postaju čimbenik krize. Posebice zato što sebe nastoje predstaviti kao jedinu alternativu ljevici.

Ali, i unutar toga sektora desnog centra postoje promjene, kao što vidimo u Austriji, Italiji i donekle u Nizozemskoj. Ti političari počinju shvaćati kako je Europa u istinskoj krizi i potrebne su promjene.

– Kako komentirate najavljeni odlazak njemačke premijerke Angele Merkel s mjesta šefice CDU-a?

Sigurno će to rezultirati smanjenjem pritiska Njemačke na europsku politiku. Povijest pokazuje kako su nasljednici dugogodišnjih političkih vođa uvijek politički slabije ličnosti. Vjerojatno će biti potrebno vrijeme da Njemačka dobije ovako dominantnog vođu kao što je bila Merkel. Vidjet ćemo u kakvom smjeru će krenuti Njemačka, ali nisam veliki optimist kada znamo da su na zadnjim izborima dvije stranke radikalne ljevice dobile 18 posto glasova.

– A posljedice njene političke ostavštine po demokršćansku ideju?

Merkel je jedna od političara koja je imala veliku ulogu u vođenju desnog centra prema lijevo-liberalnoj poziciji, proces o kojemu sam govorio ranije. Također, izravno je odgovorna za stvaranje migrantske krize koja i dalje traje i koja će imati posljedice ne samo po Europu nego i po cijeli svijet. Kriza je to koja neće naškoditi samo europskim zemljama nego upravo i samim migrantima. Oni su danas žrtve organiziranih kriminalnih skupina koje se bave krijumčarenjem i trgovinom ljudima što je u ovom trenutku doseglo ogromne razmjere. A sve je krenulo od te „wilkommen“ kulture koja je bila neodgovorna i koju je započela upravo Merkel. Nadalje, njezin mandat obilježila je i činjenica da je CDU priznala homoseksualne „brakove“ i nju će povijest zapamtiti kao političara koji je desni centar pomjerila prema ljevici. Postoji mogućnost da se stranka vrati korijenima, ali sumnjam jer je proces otišao predaleko.

– U ovom trenutku u Hrvatskoj se raspravlja o Marakeškom sporazumu, globalnom sporazumu koji treba regulirati pitanje migracija…

Mi smo našoj vladi predložili odbacivanje toga sporazuma.

– Zašto?

Iz dva razloga.

Kao prvo, zbog teze da je migracija ljudsko pravo, što termin ilegalne imigracije čini navodnom kontradiktornošću. To je teza koju ste do prije nekoliko godina mogli čuti samo u raznim nevladinim udrugama lijeve provenijencije tijekom rasprava u Europskom parlamentu. Danas, Marakeški sporazum uvodi upravo takav koncept slobodnih migracija i slobodnih ulazaka na teritorij kao i onaj brisanja granica i ograničavanja prava države na obranu granice. To su koncepti koje ovaj sporazum teži uvesti na globalnoj razini i stvoriti međunarodna pravila.

Drugo, sama ideja da nacionalna sigurnost svake pojedine države po pitanju migracija treba biti regulirana na globalnoj razini jest prijetnja za tu državu i njezinu sigurnost.

Zbog toga smo pozvali poljsku vladu da odbaci Marakeški sporazum. Imajući u vidu kako su i SAD među državama koje su taj sporazum odbile, takav potez nikako ne vodi u nekakvu međunarodnu izolaciju.

– Kako kao katolici i kršćani trebamo reagirati na migrantsku krizu? Tu postoje razne, prije svega, etičke dvojbe…

Kriza kojoj svjedočimo u presudnoj mjeri je izazvana potezima Angele Merkel i europskih institucija.

Ta kriza, kao prvo, otežava provođenje racionalne politike prema migrantima i azilantima. Otežava, nadalje, integraciju onih migranata koji su već s nama i izaziva ozračje nemira u društvu. Naravno, etičke, ali i pravne norme nalažu svakom civiliziranom društvu skrb i brigu za osobe koje žive s nama, pa makar i privremeno. Ali, kako tu sprovesti racionalnu integraciju pridošlica u uvjetima u kojima se govori o neprestanom priljevu novih migranata?

Govorimo li s etičkog gledišta, jasno je koje su to norme koje nas obvezuju i koje su jasno izložene i u Katekizmu Katoličke Crkvu. Etička obveza otvorenosti neke države prema migracijama ograničena je bogatstvom i ekonomskim stanjem te države. Države iz koje ljudi emigriraju zbog siromaštva ne mogu istodobno biti države koje primaju migrante. Kao drugo, migracija mora biti povezana s integracijom. Poštovanje ljudi koji s nama žive povezano je i s poštovanjem ljudi koji dolaze prema kulturi u koju dolaze. Nije tu riječ ni o kakvom asimilacijskom pritisku, jer svaki čovjek ima pravo na svoj identitet, nego o poštovanju. Hrvat ili Poljak katolik koji će emigrirati u Veliku Britaniju neće prosvjedovati jer se krunidba događa u anglikanskoj katedrali. Ta država ima povijest kakvu ima i to treba poštovati. Tako imamo i pravo da tražimo poštovanje za našu kulturu. Međusobno poštovanje, to je preduvjet uspješne integracije. Mi, također, imamo pravo pa i obvezu braniti našu kulturu jer je prvi nalog naše vjere, prvi nalog ideje općeg dobra prenijeti ono dobro što smo primili.

Treći važni etički princip jest kako je migracijska politika u nadležnosti suverene države i mora biti vođena racionalnom politikom. Neka izvanjska instanca koja se miješa i diktira tu politiku jest u potpunoj suprotnosti s tim etičkim principom.

U raspravama o migraciji koje se trenutačno vode migracija zapravo označava islamizaciju. I tu je glavni problem. Ne to što se ljudi preseljavaju, iako i to može imati ekonomske konzekvence, nego što je riječ o islamizaciji koja može ugroziti nacionalnu sigurnost i našu kulturu

Ne zaboravimo još jednu stvar koja je povezana s današnjom migracijskom krizom, a koju ću ilustrirati primjerom Poljske. Moja država se danas nalazi u onoj istoj situaciji u kojoj je bila Francuska prije šezdesetak godina. Tada je u tu zemlju došao veliki vali migranata iz drugih europskih država poput Portugala, Italije i Poljske. Danas u Poljskoj, a tome praktično nitko ne govori, živi oko dva milijuna Ukrajinaca koji su pobjegli ili od rata na istoku te države ili od neimaštine. U raspravama o migraciji koje se trenutačno vode na zapadu migracija zapravo označava islamizaciju. I tu je glavni problem. Ne to što se ljudi preseljavaju, iako i to može imati ekonomske konzekvence, nego što je riječ o islamizaciji i sve one vrijednosti o kojima sam govorio, od nacionalne sigurnosti do ugroženosti kulture – jesu u opasnosti.

Dodatni problem jest što je zapad u krizi koja mu onemogućuje uspješno integrirati migrante. Jer kako možemo graditi zajedničko društvo ako nismo svjesni svojih kulturnih vrijednosti koje grade naše društvo i kulturu? Kako možemo očekivati od bilo koga da primi ili poštuje naše vrijednosti ako ih ne promoviramo? U tome smislu, mislim da države zapadne Europe gledaju s nadom na države srednje Europe. Imam puno prijatelja na zapadu koji vide kako su u našim zemljama preživjele vrijednosti klasične politike kao općeg dobra naroda, poštivanja kršćanske civilizacije i želje za životom u njoj. Stranačka politika u državama Srednje Europe, međutim, često je drugačija jer je vođena očekivanjima međunarodnih institucija, a ne očekivanjima demokratske volje građana. I zbog toga taj veliki politički kapital koji postoji u toj volji naroda moramo pretvoriti u konkretan politički izraz.

– Dobro, što se to događa s Poljskom? Zapadni mediji nas neprestano bombardiraju s pričama o navodnoj krizi demokracije u toj zemlji…

Gledamo li iz šire perspektive na ono što se događa u Mađarskoj ili Poljskoj, mislim da taj proces možemo opisati kao duboku transformaciju društva. A svaka takva transformacija mora generirati politički konflikt. Kada je, primjerice, F. D. Roosevelt provodio „new deal“ i vadio SAD iz gospodarske krize došao je u sukob s Vrhovnim sudom. Optužbe koje su tada upućivane protiv njega bile su vrlo slične onima koje su danas upućene Poljskoj. Pri tome, ne mislim da su tadašnje Rooseveltove reforme sudstva bile ispravne, pa tako nisam niti oduševljen sa svim što radi naša vlada. Ali, govorim o načelu. Sličan konflikt nastao je krajem pedesetih godina u Francuskoj kada je Charles De Gaulle reformirao administrativni ustroj države, pa su ga socijalisti optuživali da radi „državni udar“. Također, francuski socijalisti su u vrijeme Francoisa Mitterranda mijenjali čak tri puta zakone koji su regulirali javne medije.

A u Poljskoj i Mađarskoj riječ je o puno dubljim problemima nego što je to bilo u Francuskoj i SAD-u.

– A kakvi su to problemi u Poljskoj?

Cijelo vrijeme riječ je o samo jednome – ostacima komunizma i kadrovima iz toga vremena i kako to riješiti. Ne tvrdim kako PiS nije imao loših poteza i da su svi instrumenti kojima rješava taj problem idealni. Ne slažem se, međutim, s korištenjem naših internih konflikata u Poljskoj na način koji to čini Europska unija koja cijelu situaciju koristi kako bi pokrenula iznimno sporne mehanizme ingerencije nad nama. Ne slažem se ni s odnosom koji Bruxelles ima prema Poljskoj ili Mađarskoj kao da imamo probleme s demokracijom. Imamo puno manje problema s demokracijom nego što to ima Europska unija u svojim institucijama. Primjerice, način na koji se u Europskom parlamentu manipuliralo s glasovima kako bi bila usvojena rezolucija protiv Mađarske, s mijenjanjem pojma kvalificirane većine i neuzimanja u obzir suzdržanih glasova – jest nešto nezapamćeno. EU ima previše problema s poštivanjem demokratskih procedura u vlastitim redovima da bi mogla držati lekcije drugima.

– Koja su to glavna načela koja Vas vode kao katolika angažiranog u politici?

Dva glavna načela koja obilježavaju moju političku aktivnost kao i aktivnost moje stranke jesu vjernost kršćanskoj civilizaciji, odnosno civilizaciji života i vjernost neovisnoj Poljskoj. Pokušavam svojom politikom pridonijeti stvaranju Poljske kao neovisne i suverene države kršćanske civilizacije i države općeg dobra i surađujem s onim političkim snagama u Europi vođene sličnim načelima. To su načela koja me nadahnjuju već 40 godina, još od vremena kada smo stvarali ilegalni pokret otpora u komunističkoj Poljskoj. Mislim da su u ta dva načela sadržana sva obilježja dobre politike koja vodi prema općem dobru i dobru društvene zajednice.

– A koje su Vas konkretne osobe iz života Crkve nadahnule?

Za moj naraštaj presudne su dvije osobe – sv. Ivan Pavao II. i Benedikt XVI., pa i još dok je bio kardinal Joseph Ratzinger. Prva važna knjiga koja je imala veliki utjecaj na nas i naš politički i duhovni angažman bila je Izvješće o stanju vjere koju je Ratzinger objavio nedugo nakon što je imenovan prefektom. Kasnije, njegov pontifikat je također bio važan.

Ono što su konzekventno naučavali sv. Ivan Pavao i Benedikt XVI. jest da je Crkva ostala zadnja međunarodna instanca koja ima snage braniti naravni zakon i svijet utemeljen na njemu kojemu je u središtu naravno dostojanstvo ljudske osobe. Osim toga, pokazali su kako katoličanstvo u novim situacijama sve više ima nekonformistički karakter i kako moramo biti spremni na otpor protiv nesklonog okruženja. Benedikt XVI. je govorio kako je Katolička Crkva u današnjem svijetu glasnik istine o Bogu, ali i glasnik ljudskog razuma koji promišlja u univerzalnim kategorijama.

Tako Katolička Crkva postaje posljednji glasnogovornik republikanskog koncepta države, države utemeljene na načelu općeg dobra, što je koncept suprotstavljen onom danas dominirajućem, o državi kao sustavu koji samo upravlja tržištom i potrošnjom.

Razgovorao Goran Andrijanić | Bitno.net

Foto: Marin Škarica