Ususret američkim predsjedničkim izborima dvije velike stranke, demokrati i republikanci, već tradicionalno održavaju svoje stranačke konvencije na kojima se i službeno istakne predsjednički kandidat kojega podupire ta određena stranka. I u ovoj pandemijskoj predizbornoj godini bilo je tako. Kandidat demokratske stranke Joe Biden tako je bio i službeno predstavljen javnosti na konvenciji koja se u cijelosti održavala virtualno, a prenosile su je sve medijske kuće. S druge strane republikanski kandidat i aktualni američki predsjednik Donald Trump podršku za svoju kandidaturu dobio je na konvenciji koja je dijelom bila virtualna, a ključnim dijelom se događala uživo, u prisustvu stotina gostiju, usprkos svemu onome u čemu se svijet trenutno nalazi. I sama ova razlika u prezentiranju kandidata pokazala je ogromnu razliku između službenih stavova, politika i vjerovanja dvojice kandidata, ali još i više otkrilo je to i stvarnu vrijednosnu razliku biračkoga tijela na koje dvojica kandidata ciljaju.

Početni znaci

Obje ove konvencije, bez obzira koliko se u sadržaju i stilu razlikovale, u formi imaju i neke sličnosti. Prvo što se dade vrlo lako primijetiti, osobito promatraču iz bivšega istočnoeuropskoga bloka, jest da obje konvencije počinju molitvom. U Americi je vjera javna stvar. Ta često izgovarana fraza ponajbolje opisuje američki politički sustav i utjecaj vjerskih tema i vjerskih pitanja na njega. U Americi je vjera uistinu javna stvar. Svaki američki političar (pa i svaki javni djelatnik) uvijek se poistovjećuje s vjerskom tradicijom iz koje dolazi. Za razliku od zemalja bivšega komunističkoga bloka, ili pak zemalja liberalne zapadne demokracije, gdje se tako često moglo i može čuti kako vjera pripada u bogomolje, u sakristije i u mjesta gdje je ona isključivo privatna stvar, američku je kulturu, mentalitet i politički sustav oblikovalo kršćanstvo. Kroz svu povijest američke federacije država upravo je kršćanska vjera bila povezujući faktor američkoga društva. Međutim, i tu su postojali određeni nemiri. U jednom dobrom dijelu povijesti dominantna i vrlo moćna protestantska-kršćanska većina odbacivala je katoličke vrijednosti i stavove, ali brojnost i oganiziranost katolika (osobito u velikim gradovima) učinila je svoje te ih se nije moglo zauvijek zanemarivati.

Odnos Crkve i države prirodno je bio određen i vrlo jasan. Crkva i država u Americi su uvijek bile jasno odvojene te nikada nije postojalo nešto poput državne Crkve, iako se ponekad znalo favorizirati jednu skupinu. Ipak, u svemu tome Amerikanci su sačuvali svijest da su država i Crkva odvojene. Međutim tu odvojenost u Americi se shvaćalo na način da ona Crkvu (religiju) štiti od utjecaja i uplitanja države, a ne obrnuto. Tek u novije vrijeme čuju se glasovi koji pozivaju na potpuni prekid s Crkvom, vjerom (ne isključivo kršćanskom ili katoličkom) i sa svime što one predstavljaju. Međutim, teško da će se u Americi tako nešto uskoro dogoditi. Tomu svjedoči i činjenica da su i ove 2020. godine obje stranačke konvencije započele molitvom.

Među brojnima koji su molili u skladu sa svojom vjerskom tradicijom gotovo sva pažnja ovoga izbornog ciklusa bila je upućena na predstavnike Katoličke Crkve. To je moglo odati da će se u ovome ciklusu uistinu naglasak staviti na katoličke birače. Kada su demokrati objavili da će na njihovoj konvenciji jedan od molitelja biti i kontroverzni isusovac o. James Martin, to i nije bilo neko iznenađenje. Iako se o. Martin pravdao da bi on istu molitvu molio da su ga na svoju konvenciju pozvali i republikanci, svima je vrlo jasno da ne postoji scenarij prema kojemu bi se to dogodilo. Ubrzo nakon objave da će o. Martin sudjelovati na demokratskoj konvenciji, republikanci su najavili da će molitvu na konvenciji koja će podržati Donalda Trumpa za drugi mandat predvoditi ni manje ni više nego newyorški nadbiskup kardinal Timothy Dolan. Sadržajno i jedna i druga molitva mogle su se izgovoriti na obje konvencije, iako su određeni naglasci svojstveni publici postojali, ali sama činjenica tko je molio na kojoj pokazala je otprilike i raspoloženje ne samo među klerom nego i među američkim katolicima ususret predsjedničkim izborima 2020. godine.

Što otkrivaju ankete?

Proteklih nekoliko tjedana puno je katoličkih medijskih kuća objavilo svoja istraživanja o preferencijama američkih katolika ususret nadolazećim izborima. Gotovo sva istraživanja slažu se oko jednoga: kada se uzme u obzir ukupni broj američkih katolika najveći dio njih glasat će za kandidata ljevice Joea Bidena. Unatoč njegovim esktremno liberalnim stavovima i činjenici da se u brojnim temama bliskima Crkvi Biden i ljudi oko njega nalaze na pozicijama dijametralno suprotnima od onoga što Crkva naučava, jedan veliki dio katolika glasat će za ovoga kandidata koji se i sam deklarira katolikom.

Ako se pak detaljnije pogleda u istraživanja koja su objavljena posljednjih dana, onda se jasno vidi da su među katolicima koji redovito prakticiraju svoju vjeru Biden i Trump izjednačeni. Ukoliko se krene i korak dalje te se ispituje isključivo one koji vjeruju sve što Crkva naučava, onda se dolazi do podatka da među tim biračima aktualni američki predsjednik uvjerljivo pobjeđuje. Još jednom se pokazalo istinitim da je Crkva društvo u malome. Sve ovo postavlja nekoliko pitanja: Kako to da se katolici toliko razlikuju u svojim preferencijama i vrijednostima? Što je ono što im je zajedničko? Kako Crkva na sve ovo gleda i što čini po ovome pitanju?

Vrlo pojednostavljeno, mogli bismo kazati da je Demokratska stranka bila tradicionalno katolička opcija koja je desetljećima okupljala katoličke birače. Bila je to stranka velikih industrijskih gradova i siromašnih gradskih kvartova u kojima su živjeli i radili europski doseljenici iz Poljske, Irske, Italije, Njemačke, Mađarske, Slovačke, pa i iz naše Hrvatske. Ovim ljudima bila je bliska socijalna dimenzija političkog programa Demokratske stranke te ideološka utemeljenost na antropologiji i socijalnom nauku Katoličke Crkve. U novije vrijeme pak stranka se ideološki odredila izrazito liberalno, za brojne njihove istaknute predstavnike može se kazati da pripadaju i radikalnoj lijevici, te zato i velika podijeljenost među biračima čije vrijednosti ova stranka ne zastupa kao što je to bio slučaj prije. Mnogo se puta posljednjih mjeseci mogla čuti rečenica: “To nije stranka mojih djedova i baka.“ Ipak, brojni doseljenici, među njima i brojni katolici (osobito s područja Latinske Amerike), još uvijek će radije birati demokrate jer su ih ovi uvjerili kako je njihov cilj, između ostaloga, i zaštita svih useljenika, legalnih i ilegalnih kojih među tim stanovništvom ima mnogo. U isto vrijeme republikance i Donalda Trumpa optuživat će za rasizam, za razdvajanje djece od roditelja, za deportacije ilegalnih useljenika i smještanje ljudi u kaveze, iako su “kavezi“ zapravo plod osmogodišnje administracije Baracka Obame, čiji je potpredsjednik bio aktualni kandidat Joe Biden.

S druge strane, republikanci su tradicionalno uvijek bili doživljavani kao stranka dominantne protestantsko-evangeličke biračke baze s vrlo jakim utjecajem tzv. krupnog kapitala. Opće je mišljenje bilo da je to stranka koja preferira bogate, iako je takvo razumijevanje bilo isuviše crno-bijelo. U isto vrijeme, republikanci su oni koji su predvodili i pobijedili u Građanskom ratu i čiji su politički izdanci neki najznačajniji ljudi američke povijesti poput Abrahama Lincolna koji su odredili ono što je Amerika danas. U novije vrijeme republikanci su doživjeli svojevrsnu promjenu. Pripuštajući u svoje redove jako puno novih doseljenika s Kube, iz zemalja istočnoeuropskoga bloka i od drugdje, te otvarajući teme koje su više primamljive konzervativnijim biračima k sebi su privukli između ostalih i brojne katolike. Teme poput zaštite života, ljudskih sloboda, njihov izraziti antikomunistički i antisocijalistički stav, niži porezi, manje uplitanja države u živote pojedinaca, slobodu obrazovanja itd. dale su ploda te su ove njihove ideje zaživjele među brojnima. Iz katoličke perspektive kako vidimo osobito među onima koji čvrsto vjeruju u ono što Crkva naučava. S Donaldom Trumpom naglasak je također stavljen na borbu za Ameriku, za američke vrijednosti, za američke radnike i za američku ekonomiju. Sve to dalo je ploda na prošlim izborima. Vidjet ćemo kako će to biti na sljedećima.

Valja ovdje kazati kako niti jedna politička opcija ne zagovara u punini ono što Katolička Crkva vjeruje i naučava. Različitim temama ove dvije stranke različito pristupaju te ono što je službena politika te stranke na federalnoj razini nužno ne znači i da na svim drugim razinama i u svim drugim saveznim državama ili gradovima predstavnici te stranke slijede istu politiku. Ipak jedna zajednička tema važna svim katoličkim biračima je tema zaštite života. Ova tema visoko je na listi prioriteta svih katolika. Međutim, problem nastaje pri naglascima. Katolicima liberalnijih političkih pogleda oni konzervativniji prigovorit će da biraju kandidate koji se izravno protive onome što Crkva naučava o svetosti života. Kandidate koji podupiru apsolutni pristup pobačaju, čak i tzv. late term abortion, kandidate koji podupiru eutanaziju i genetički inžinjering. Argument je to koji je teško oboriti. S druge strane, katolici koji preferiraju liberalne kandidate dobro primjećuju da za njihove protivnike biti pro-life znači posvetiti svoju borbu za život gotovo isključivo borbi za nerođene i u novije vrijeme borbi protiv trgovine ljudima (što je apsolutno važno i plemenito!), ali da kod njih neke druge, također važne teme, vrlo često prođu nezapažene. I to je prigovor koji zasigurno stoji. Jer, borba za dostojanstvo i zaštitu ljudskoga života mora uključivati i borbu za pravedan tretman useljenika i izbjeglica, osobito onih koji bježe pred ratovima i nepravdama, zatim prava beskućnika kojih je Amerika puna, borbu protiv obiteljskoga nasilja i brojne druge teme.

Nadalje, pitanje zdravstvenoga sustava, njegove strukture, organizacije i financiranja pitanje je oko kojega se lome koplja. Činjenica je da prosječni Amerikanac ima pristup izvrsnome zdravstvu, ali u tome prosjeku milijuni ljudi ostanu zakinuti. To je poput one priče u kojoj jedni jedu meso, drugi jedu kupus, a u prosjeku svi jedu sarmu. Glas Crkve o ovome poprilično je jasan: zdravstveni sustav mora težiti da bude bolji i da služi većini građana, ali on jednako tako mora imati instrumente koji će omogućiti da i oni najslabiji imaju pristup kvalitetnome liječenju. Međutim, ova je tema toliko ispolitizirana da bilo koji razumni stav najčešće nema ni priliku biti dio javne rasprave.

Gdje je u svemu ovome Crkva?

Sve ovo pak otkriva i stanje u kojemu se Crkva u SAD-u nalazi. Stanje je to koje je obilježeno gotovo shizofrenom podvojenošću. Posljednjih tjedana mnogo se govorilo o jednome od vođa pokreta protiv pobačaja među američkim katolicima vlč. Franku Pavonu, koji otvoreno podržava Donalda Trumpa te kao svećenik aktivno sudjeluje i u njegovoj kampanji, iako je to apsolutno nedozvoljeno bilo kojem predstavniku klera te izrazito štetno po Crkvu. S druge strane, sjećam se kako sam jednom prilikom bio do suza sablažnjen kada sam vidio da na jednome od tzv. Women’s Marches (koji su održavani nakon izbora Donalda Trumpa za predsjednika), iza transparenta kojim se poziva na potpunu slobodu za abortus, koračaju redovnici i redovnice u tobožnjoj podršci ugnjetavanim ženama.

Stanje nije ništa bolje niti jasnije ni na višim razinama. Nije rijetkost vidjeti i čuti dvojicu utjecajnih katoličkih medijskih figura, katoličkih autora, profesora, biskupa, nadbiskupa ili pak kardinala koji, iako se trude govoriti na način da se ne može započeti otvoreni sukob među njima, u načelu govore različite stvari te je svakome sa zrnom soli to jasno. Primjer isusovca o. Martina i kardinala Dolana to ponajbolje potvrđuje. Stanje opće konfuzije je stanje pak idealno za one koji žele loviti u mutnom. Određene grupe tako već duže vrijeme nude neku anti-establišment duhovnost u kojoj je svatko tko ne misli poput njih online pravednika odmah i smrtni neprijatelj te kao takav od Boga proklet. Istovremeno drugi nude neku modificiranu verziju katoliciteta prema kojoj evanđelje nije ništa doli projekt univerzalne pravde i nekog globalnog svebratskog mira, a protivnici su pak klasni neprijatelji.

U svom ovom košmaru Crkva – ona obična i jednostavna, okupljena u župne zajednice – pokušava preživjeti, podnoseći strpljivo i udarce i optužbe i uvrjede. Nekoliko mi je starijih svećenika priznalo da Bogu zahvaljuju da se nešto ovako nije događalo za vrijeme njihove aktivne službe, a gotovo se svi slažu da jedva čekaju da izbori napokon i prođu. I jedni i drugi su svjesni da Crkva mora nastaviti živjeti i nakon toga 3. studenoga i u svoje krilo primati i jedne i druge, vodeći ih Kristu i odgajajući ih u snazi, duhu i vrijednostima njegova evanđelja.

Vrijeme pred nama vrijeme je koje će po svoj prilici odrediti sudbinu Crkve u SAD-u. Vrijeme je to u kojem će se pojedinci i skupine morati odrediti spram evanđelja, spram crkvenih struktura, tema i učenja. Crkvi u Americi prijeko je potrebna jasnoća principa s jedne strane i odmak od svega što je predugo iscrpljivalo zalihe crkvenoga života s druge strane. U tom smislu Crkva mora računati s manje kako bi ostvarila više. Korporacijski duh koji obilježava dinamiku života tolikih crkvenih institucija, osobito biskupija, mora biti zamijenjen autentičnim evanđeoskim principom kršćanskoga svjedočanstva. Dok se s jedne strane traži profesionalnost u strukturama Crkve, ne smije se zatvarati vrata Duhu koji puše gdje hoće. Iz perspektive tematskih naglasaka, pojedinci u Crkvi morat će prihvatiti autoritet vrijednosti. Jednostavno nisu i ne mogu sve teme i sva pitanja biti jednako važna. Crkva će se morati pobrinuti da se u njezinim redovima naučava i propovijeda autentična kršćanska misao o Bogu, svijetu i čovjeku, što nažalost nije uvijek slučaj. Poljuljana ravnoteža u odnosu antropološkog i kristološkog teološkog naglaska morat će biti ponovno uspostavljena. I dok su zdrava kritika i samokritika potrebne i dobrodošle, Crkva mora razviti mehanizme prema kojima pojedinci i grupe znaju gdje, kada, koliko i u čemu kritika ima smisla i koristi za ukupni crkveni život. Konačno, Crkva mora uvijek imati na umu da se njezino djelovanje ne zasniva na ovozemaljskom ispunjenju, nego da je njezin vrhovni zakon spasenje duša.

Namjesto Zaključka

U SAD-u se trenutno vodi bitka za dušu te zemlje kako glasi jedna od predizbornih krilatica. To je mogli bismo kazati i civilizacijska bitka. Hoće li dakle Amerika poći putem lijevo-liberalne demokracije, smjerom kojim kroči susjedna im Kanada, ali već i neke američke savezne države? Ili će Amerika ostati osamljeni otok slobodarskog društva na kršćanskome Zapadu? Za brojne pojedince i skupine ovo je biti ili ne-biti borba. Za Crkvu je ovo pak veliki test mudrosti i zrelosti. Crkva u sebi ima potencijal obnavljanja napukloga društva. Ona to ima jer joj to daje Krist. Već je toliko puta kroz povijest upravo Crkva skupila krhotine raspalih civilizacija i na ruševinama staroga gradila novo. Međutim, da bi to mogla, ona prethodno mora učiniti one nužne i već spomenute korake.

Bog će pak izobilno blagoslivljati svako dobro nastojanje takve Crkve. Taj blagoslov već se očitovao na brojnim mjestima gdje se vjeri i životu pristupilo autentično. Prije nekoliko dana primih u pošti pismo od sestara Dominikanki od Marije – Majke Euharistije. Sestre su to koje imaju jednu drugačiju krizu redovničkih zvanja. Naime, toliko mladih djevojaka želi pristupiti njihovoj zajednici da ih one sve ne mogu primiti, iako su samo u prošlih nekoliko godina otvorili nekoliko svojih samostana i redovničkih kuća. Brojne biskupije diljem Amerike, poput biskupije Wichita u Kansasu, bilježe također procvat duhovnih zvanja. Brojne laičke i druge udruge, molitvene zajednice i katoličke grupe jednako tako doživljavaju novo proljeće. Upravo kroz ove pojedince i grupe Crkva mora djelovati danas, uzdajući se ne u svoju brojnost, financijsku neovisnost ili politički utjecaj, nego u snagu onoga koji je kazao: “Ne boj se, stado malo: svidjelo se Ocu vašemu dati vam Kraljevstvo.” Zadatak Crkve je propovijedati to Kraljevstvo i to cjelovito i ustrajno, a ostatak je uvijek na Gospodinu. Njemu je jedinome moguće privući podijeljena srca onih koji misle drugačije ka istoj vjeri i ka zajedničkom temelju oko kojega se svi katolici slažu i razine ispod koje ne idu.