TEOLOG, VJEROUČITELJ, SKAUT, KOŠARKAŠ, KOLUMNIST U JEDNOJ OSOBI

Veliki ispovijesni razgovor s Marinom Miletićom: Kako me Bog promijenio i kako me i dalje mijenja

Nekada sam volio sjediti na dvije stolice. Jedne nedjelje tako sam ministrirao i usred svete mise jedna je mama počela vikati: ‘Što ovaj huligan ministrira, izbio je mom sinu zube.’ I mama to vikne usred mise… Ja razmišljam u sebi, otvori se, zemljo, progutaj me… Kad je sve završilo, prišao mi je don Andrija Depikolozvane, zagrlio me i rekao: ‘Evo vidiš, to je dobar znak’

intervju marin miletić

Foto: Vedran Karuza (NL)

Marina Miletića, poznatog riječkog vjeroučitelja, upoznao sam, kako i priliči, u školi. On je bio profesor, ja dio prve generacije kojoj je predavao u Prvoj sušačkoj hrvatskoj gimnaziji (popularnoj ‘Žutoj ludnici’). Nekoliko godina zajedničke suradnje stvorile su među nama, osim odnosa profesor-učenik, i prijateljski odnos utemeljen na međusobnom uvažavanju.

Miletić je po svim današnjim, dakako svjetovnim kriterijima kontroverzna osoba. Njegova pojava budi ili radost ili kako bi sam rekao, “želučane probleme”. Britak na jeziku, čovjek koji se ne boji nikoga osim Boga i koji bi radije izgorio nego tinjao, prije desetak dana postao je kolumnist u riječkom Novom listu, “utvrdi” ozbiljnog lijevog novinarstva u Hrvatskoj.

Ta situacija koja je prema nekim informacijama pobudila dosta revolta među dosadašnjim članovima redakcije, bila je povod za razgovor s neumornim vjeroučiteljem, voditeljem Zdruga katoličkih skauta u Hrvatskoj, dugogodišnjim novinarem, košarkašem, ponosnim Riječaninom te mužem i ocem, što je sve u jednom Marin Miletić.

– Marine, kako je čovjek tvojih stavova i vrijednosti završio u Novom listu?

Ne želim dijeliti ljude na “vaše i naše”, “mi ili oni”, ne volim općenito tako razgovarati i razmišljati. Mislim da je dobro da ne budemo uskogrudni, da ljudi budu otvoreni i čini mi se da su u Novom listu prepoznali kako je sazrelo vrijeme da se ponudi i onaj second opinion, druga strana. Mislim da je tu najzaslužniji novi glavni urednik Robert Frank koji je prepoznao u meni kao katoličkom teologu, vjeroučitelju, na koncu i dugogodišnjem blogeru, priču jednog Riječanina, člana Armade, aktivnog vjeroučitelja, čovjeka koji, bez lažne skromnosti, na razini grada, pa i države, radi dosta projekata. Njemu je kao uredniku bilo zanimljivo ponuditi moja razmišljanja čitateljstvu Novog lista. A čini mi se, opet bez lažne skromnosti, kako ta razmišljanja ipak dijeli većina čitatelja Novog lista. Možda nisu toliko glasni…

Boris Pavelić, Sanja Modrić, Predrag Lucić i… Marin Miletić. Kako je na tvoje imenovanje reagirala redakcija i kako su reagirali čitatelji navikli na imena koja se ipak vežu uz lijevu stranu ideološkog spektra?

Nemam pojma (smijeh). Najljepše su livade šarenog cvijeća. Možda možemo to i tako gledati, do sada ta livada nije bila baš nešto šarena, definitivno, kad nabrajaš ove kolumniste. Posve je legitimno da ljudi imaju stavove kakve imaju i Bogu hvala, i to je demokracija, no ne treba biti nešto posebno pronicljiv da se shvati kako su moja razmišljanja poprilično drugačija, duboko kršćanski usađena s obzirom na to da sam praktični katolik.

Znam da su ljudi iz redakcije duboko u sebi isto otvoreni za suradnju te smatram kako žele prihvatiti i različita razmišljanja te da su svjesni kako nije dobro, čak i u vlastitom domu, imati nekoga tko cijelo vrijeme pili po svojemu, a kamoli u jednoj novinskoj kući, uvaženoj poput Novog lista. Novi list je identitet Rijeke, cijelog našeg Zaljeva, tu se čita već stotinu godina, i čitat će se, vjerojatno, i dalje. I zato mi je drago da je novi urednik preuzeo inicijativu, pokazao otvorenost, neopterećenost i hrabrost. Zahvalan sam Franku i cijeloj ekipi, vlasnicima i svima koji su mi omogućili pisati za Novi list.

– A reakcije čitatelja? Imaš li kakav feedback?

Pa mene se u pravilu ili voli ili ne voli. Za medije to može biti jako dobro jer je važno da te ljudi čitaju. Tako te neki čitaju jer te suportaju, a neki jer im je muka od tebe. Ima tu i nešto trolova, što profesionalnih, što poluprofesionalnih… Evo taj prvi tekst u kojem sam se osvrnuo na 25. godišnjicu međunarodnog priznanja Hrvatske, stvarno je bio dosta ‘klikan’. S druge strane, ima i onih koji u svemu vide teoriju zavjere, Opus Dei ili papu Franju koji su instalirali svog čovjeka te će se sad dogoditi “klerikalizacija” Novog lista… No, opet mislim da će se sve to ubrzo stišati. Riječani me poznaju i znaju da posljednjih 15 godina puno toga radimo za ljude, da nikada nismo brojali krvna zrnca, da nikada nismo gledali tko kome pripada i da nam je uvijek ispred očiju bio čovjek… A to da imam stavove kakve imam, oni su legitimni i ja ću njih javno ispoljavati bez beda.

– Kada je Frano Supilo osnovao Novi list to su bile pravaške novine, suprotne ideologije od one koja u njima dominira danas… Često si tijekom godina znao reći da se Supilo zbog načina pisanja u Novom listu vjerojatno okreće u grobu, kako sada gledaš na to?

Možda se okreće na drugu stranu (smijeh). Da, gledaj, nije uvijek bilo lako, na koncu svatko od nas raste, raste iznutra i izvana. Prije sam govorio svojim mladima: “Da sretnem sebe prije 20 godina ne bih se prepoznao”, sad im govorim isto to, ali za prije 10 godina. Onda oni kažu: “Ali tad ste već bili vjeroučitelj”, a ja odgovorim: “Da (smijeh), i to vam je živi dokaz kako Bog radi u stvari nevjerojatne priče.”

Doći u razred među djecu i suočiti se s njihovim nedaćama, slušati ih o tome koliko su oni u stvari neshvaćeni, pokušati ih ohrabriti, reći da ima netko tko je uvijek tu za njih, pritom mislim na Boga, biti primjer, mislim da nema tog novca koji to može platiti i to je doista posebno…

Bez demagogije, nevjerojatno je kad se čovjek preda Bogu koliko on u stvari može rasti. Ustvari, najbolje u toj priči jest da nema kraja rastu dok se ne preselimo u nebeski Jeruzalem gdje taj rast dosegne svoju puninu.

Puno puta sam kao vjernik i kao Hrvat bio razočaran načinom na koji su određeni tekstovi pisani u Novom listu, u odnosu prema mojoj Crkvi, prema drugim kršćanima, pravoslavcima i protestantima, koji su u stvari notorno difamirali neke naše temeljne vrednote, otvoreno se svrstavali samo uz jednu stranu, pritom zatvarali oči na probleme, ispade i teškoće njihove strane. Da se razumijemo, mnogo puta naši u Crkvi kažu: “Ajme, Marine, pazi da se ne čuje ovo ili ono”… Ma neka se sve čuje, neka sve izađe na površinu, ja sam prvi za to. Neka svi naši grijesi izađu van jer onda se događa katarza. Otpast će možda i poveći broj ljudi, ali ono stado koje ostane, maleno, vjerno Isusu i svojoj Crkvi, bit će to to…

S druge strane, poznaješ me pa si me i citirao. Da, znao sam reći da se Supilo okreće u grobu, ali upravo zato što mislim da on ne bi dopustio tako jako svrstavanje samo uz jednu ideologiju koja je ustvari contradictio in se jer onemogućava različito mišljenje, drugačije poglede na ovaj svijet…

– Već više od 10 godina, uz posao u srednjoj školi, radiš kao novinar. Nekad na Radio Trsatu, pa blog i novi projekti koje pokrećeš u okviru skauta poput Radija Skaut i Skaut TV-a… Koliko je zapravo novinarstvo dio tebe? Je li Marin Miletić vjeroučitelj ili novinar?

Teško pitanje, nekako mislim da kad čovjek osjeti darove koje mu je Bog dao najvažnije je da te darove ispolji. Možda si mogao pitati jesam li više košarkaš, muž ili otac… vjerojatno sve u jednom.

Imam 37 godina i dalje sam kapetan KK Kastav i trčim svaku večer sa svojim dečkima i mnogi mi kažu: “Imaš 37 godina i obitelj, što ti treba to naguravanje lopte?” Neki, pak, koji su pronicljiviji, kažu: “Možda je isfrustriran jer nije uspio sa 17, 18 godina”… Ali ja radim u životu one stvari koje me raduju, koje me čine sretnim… Idem u crkvu jer sam tamo sretan, duboko ispunjen, ispovijedam se jer sam sretan, pričešćujem se jer sam tada najsretniji, provodim vrijeme sa svojom obitelji jer mi je to sve.

Doći u razred među djecu i suočiti se s njihovim nedaćama, poteškoćama, slušati ih o tome koliko su oni u stvari neshvaćeni, pokušati ih ohrabriti, reći da ima netko tko je uvijek tu za njih, pritom mislim na Boga, naravno, biti primjer… mislim da nema tog novca koji to može platiti i to je doista posebno…

Novinarstvo? Mediji oblikuju ovaj svijet. Vidio si, evo, na primjeru potonjih izbora u SAD-u gdje je većina analitičara govorila kako Trump nema šanse i da se radi o velikoj Hillarynoj pobjedi, ali narod je ipak mislio nešto drugačije. Ne mogu ne spomenuti kako su određeni hrvatski mediji, pa evo i Novi list u kojem danas pišem, u vrijeme referenduma o obitelji notorno difamirali nas koji smo mislili drugačije te nas stavljali u jednu kutiju “nazadnih”, “nikakvih”, “dno dna ljudi” što je ustvari prestrašno…

Mediji su jako, jako važni, skoro bih rekao prevažni u oblikovanju javnog mnijenja, u priči istine. Zato smo mi Skauti pokrenuli svoju televiziju i radio, posebne portale…

Danas istina teško uspijeva isplivati na površinu i što vam ostaje? Možete ostati doma i plakati nad svojom sudbinom ili ponuditi svoj medij… Tu je internet veliko bogatstvo budući da, bar dok nam dopuštaju pisati slobodno, možete imati svoj blog, možete preko Twittera i Fejsa slati ljudima određene poruke. Nerijetko se dogodi da reach tih tekstova bude veći nego bilo koje kolumne u tiskovini. Mladi danas puno više čitaju te platforme… Moji maturanti u školi nemaju više ni mailove, nego Messenger, Snap itd… Oni koji shvaćaju koliko je to otišlo naprijed, njihova je budućnost.

Marin i supruga Danijela/Foto: privatni arhiv

– Spomenuo si mlade, tvoj drugi tekst za Novi list dotiče se baš njih… Kroz svoj rad na mjestu vjeroučitelja svakodnevno se susrećeš s adolescentima, a adolescencija je jedno osjetljivo razdoblje. Premda si se dotaknuo klađenja i alkohola, koji je, po tebi, temeljni problem mladih danas?

Mladi, kao i bilo tko drugi na svijetu, žele biti sretni. Svaki čovjek duboko u svom srcu želi biti sretan.

Mladi iznutra osjećaju jednu prazninu i što se onda događa? Oni su “tražitelji”, a budući da je naše društvo dosta zeznuto, konzumerističko i stalno se nešto nudi, oni popune te rupe u sebi onime što se nudi. Npr. alkohol – ubijem se, al’ sutra nije da sam baš nešto sretan, osim što me boli glava – pa onda odu u seks, “udaraju” se sa svima, pa shvate da su i dalje neispunjeni… I tako cijelo vrijeme dok ne dođu do Onoga tko ima ime – kako kaže papa u mirovini Benedikt – sreća ima ime, ime joj je Isus Krist.

Mladi dobiju iPhone 6, ali za šest mjeseci je on nepoželjan jer je izašao iPhone 6+, pa nakon par mjeseci evo sedmice, a jarac, opet je nesretan… i to je svijet u kojem živimo. Ako čovjek nema mir u sebi, on se izgubi u nemiru ovoga svijeta.

Koliko god ovo nekima čudno zvučalo, od krucijalne je važnosti da ljudi sretnu Boga. Onda čak i ako se povremeno budu gubili – nebitno. Kaže papa Benedikt da Bog nije podijelio ovaj svijet na one koje je spasio i one koje je zaboravio. Bog nikoga nije zaboravio.

Mislim, Tino, da mladi nisu glupi, da oni sve kuže, ali da se u tim svojim traganjima za srećom znaju, je li, pogubiti…

– Spomenuo si taj mir koji tražimo, poznavajući tebe, premda se doimaš kao nemiran čovjek, usudio bih se reći da imaš unutarnji mir. Ovaj nemir koji se ispoljava na van čini mi se kao “sveti nemir” koji te tjera da radiš, neko gorivo koje izgara u tebi… Kako si pronašao mir?

Ja nekad znam reći svojim mladima da sam k’o morski pas, pa oni pitaju: “Zašto? Je l’ jedete ljude?” (smijeh). Ne nikoga ja ne jedem nego nekako kad stanem mislim da će to biti to, samo se okreneš i gotovo.

Često ljudi koji me poznaju površnije kažu: “Ajme, jadan ti… Koliko radiš u školi?”, onda ja kažem: “Punu satnicu.” “A još si i razrednik?” “Jesam.” “Ajme, a sa skautima koliko imate susreta?”. “Ne znam.” “Pa kako ne znaš”… “Pa ne znam, moram izračunati: ponedjeljkom, srijedom, petkom, vikendima…” “A još igraš i košarku, koliko često?” “Pa svaki dan.” “A, obitelj?” “Pa obitelj je sa mnom kamo god idem, od utakmica do logorovanja.” Onda ljudi kažu: “A joj, jadan.” Zašto jadan? Pa ja sam to izabrao, da ne želim to raditi ne bih to radio, sutra bih dao otkaz.

Zamisli, radiš nešto, a imaš grč u želucu. Ja to srećem, znaš, često. Pa to je pakao, ti živiš na Zemlji pakao. Ljudi kažu: “Ali imam pare” – ma ti si nesretan stari, gledam te svaki dan… Ti živiš već sad pakao, spremaš se, ne dao Bog nikome, za neku moguću vjerojatnost i nakon ovog života. Jer ti si već ovdje počeo živjeti pakao, ti radiš nešto a iznutra grč, i svi vide i ti vidiš da te to ne usrećuje, a ti to radiš, radi čega – radi novca? Ma ono… pljucnem na to u doslovnom smislu. Ja dođem doma ful sretan, nasmijan, jer me to raduje.

Što se tiče mira, dođu ljudi pa me pitaju jesam li čitao na ovom ili onom forumu što su sve pisali o meni… Ne čitam to. No me interesa. Je l’ ja to mogu promijeniti? Je l’ mogu ljudima objasniti? “Znate, ljudi, ja stvarno nisam takav, možda ste me krivo skužili, svaki dan molim Božje milosrđe, idem na misu više puta tjedno, ispovijedam se ono skoro svaki tjedan i ful se trudim biti dobar tata, i ako malo vičem na svoju Luciju i Martu, poslije upadnem u depresiju sat vremena jer sam na njih vikao.” I dođe mi Lucija i kaže: “Tata, ti si baš super jer nas ne kažnjavaš, a drugu djecu njihovi roditelji kažnjavaju.” Al’ što da ja sad radim i kako da ljudima to objasnim? Ne možeš objasniti.

U Bibliji piše: “Klonite se ispraznih rasprava.” Ti ljude ne možeš promijeniti kad su u nešto uvjereni, to Bog svojom milošću može u ljudima promijeniti… Ja sam se tu isto promijenio, nisam prije bio takav…

– Kako te Bog promijenio?

Uuu, promijenio me (smijeh)… i mijenja me.

U stvari sam oduvijek, zahvaljujući svojoj majci, bio vjernik na papiru. Znači naša je majka, imam brata svećenika i sestru liječnicu, jako držala do vjere. Ko klince nas je vodila na misu u “Jugi”. Sjećam se svog susjeda, i dan-danas živi do mene – Bog ga blagoslovio, mama me držala za ruku, a on je vikao: “Opet ideš lizat’ oltare sa svojom djecom?”… I to je nešto što je mene dotaklo, pitao sam se, Bože, što govori ovaj čovjek, što znači “lizat’ oltare”? Kako sam imao malo godina, onda sam pitao mamu: “Što će don Andrija Depikolozvane (tadašnji župnik, op. a.), tražiti od nas da ližemo oltar?” (smijeh) Onda mi je majka pojasnila da susjed nije mislio doslovno, a ja sam skužio da ne trebam ništa više pitati.

Zamisli, radiš nešto a imaš grč u želucu. Ja to srećem, znaš, često. Pa to je pakao, ti živiš na Zemlji pakao. Ljudi kažu: “Ali imam pare” – ma ti si nesretan stari, gledam te svaki dan… Ti živiš već sad pakao, spremaš se, ne dao Bog nikome, za neku moguću vjerojatnost i nakon ovog života

Problema smo imali i u osnovnoj školi gdje nas je četvero u razredu išlo na vjeronauk. Učiteljica je skužila da srijedom iza škole imamo vjeronauk u crkvi pa nas je jedan dan zadržala na “dopunskoj nastavi”. Kad smo to rekli župniku on je vjeronauk prebacio u petak, ali nas je drugi tjedan učiteljica baš u petak zadržala na “dopunskoj”. Tad smo skužili o čemu se radi, pa je župnik rekao da dođemo lijepo u nedjelju nakon mise.

Kad je došlo vrijeme Domovinskog rata, tate nije bilo doma, mama i ja sami, a kuća puna izbjeglica. Znam da sam jedno vrijeme bio jako ljut na te izbjeglice. Jeli smo svaki dan kajgane. Kako su moji roditelji bili niži srednji sloj, jedno vrijeme su nam na kruh mazali mast s malo soli. Čim sam probao zašiljio sam to u zid, pa me stara išamarala. “Što te izbjeglice, di je moja soba…”, govorio sam tada. Bio sam lud kao klinac.

Vrijeme Domovinskog rata sam zapravo proveo završavajući osnovnu školu i upisujući gimnaziju. Tu sam počeo intenzivno ići na utakmice: NK Rijeka, Armada…

– Zašto si krenuo na utakmice, je li to bio neki “ratnički poriv” u tebi?

Pa, mislim, ono, da… Imao si feeling, ono, muško si, brate, to je tvoj klub. Onda kako je moj stari zagriženi hajdukovac, vjerojatno se pojavila i ta priča bunta adolescencije, uz to što sam rođeni Riječanin, pa sam se učlanio u Armadu… I onda sam išao s dečkima, tekme, gostovanja, redovne šore – nismo išli ubiti čovjeka, već smo htjeli vidjeti tko je jači, tko je mangup…

Možda to danas neće svi razumjeti, ali čak je bilo nešto viteško u tome: “Mi smo čuvari grada i tko si sad ti, što imaš dolaziti u naš grad i derati se nasred trga. E, nećeš, mi čuvamo svoj grad.” Tako da sam dobio jako puno batina u svom životu, možda sam zato danas toliko neosjetljiv na batine i udarce… A i dao sam ih isto podosta, treba biti iskren, već sam od 14 godine bio mangup.

Tada se šou dogodio – mislim da ovo prvi put govorim…Volio sam sjediti na dvije stolice. S jedne strane sam duboko osjećao da je Crkva prevažna i da vjerujem u Boga, ali volio sam svoje dečke i volio sam se tući.

Jedne nedjelje tako sam ministrirao i usred svete mise jedna je mama počela vikati: “Što ovaj huligan ministrira, izbio je mom sinu zube.” I mama to vikne usred mise… Ja razmišljam u sebi, otvori se, zemljo, progutaj me da me nema, daj da nestanem… i pravim se blesav. Ali žena još jednom na glas kaže: “Ovaj ministrant je izbio mom sinu zube”, i u taj trenutak ja odem u sakristiju.

– Usred mise?

Usred mise. Maknem se od sramote, skinem albu… mislim da sam plakao do kraja obreda. Kad je sve završilo, prišao mi je don Andrija Depikolozvane, stvarno svet svećenik, zagrlio me i rekao: “Evo vidiš, to je dobar znak.” Ja mislim, ma koji znak, neću izaći iz sakristije dok sam živ. A on kaže: “Od danas je sve novo u tvom životu.” I otad je stvarno sve bilo novo – imao sam 18 godina, već sam upisao Teološki fakultet.

Prestao sam ulaziti u tučnjave, iako sam imao još dvije situacije u kojima sam uletio kad su cipelarili neke dečke na ulici… Tada sam se umiješao, ali da zaštitim čovjeka koji leži na podu. Promijenio sam se i odlučio mijenjati i dalje. To je bio ključni trenutak u mom životu kad sam shvatio da ne želim sramotiti sebe i svoga Boga, ni župnika kojeg sam jako volio. Čak sam jedno vrijeme razmišljao trebam li možda biti svećenik, iako sam već hodao s Danijelom (svojom sadašnjom ženom) pune dvije godine… Ona mi je izrazito puno pomogla u životu. Imam 37 godina, a s njom sam više od 20.

Na utakmici NK Rijeke/Foto: privatni arhiv

– Misliš li da je u tebi postojao jedan dobar temelj koji su ti usadili u Salezijanskoj gimnaziji?

Da, ja sam upisao Salezijansku, iako sam i tamo bio divljak. Da nije bilo don Nike Tunjića i pogotovo don Marinka Ivankovića, mog razrednika, vjerojatno bi me izbacili iz bilo koje gimnazije na svijetu. Moja je narav bila divljačka. Jednom mi je neki maturant prijetio pa sam mu rekao da ću mu zabiti stolicu u glavu kad se najmanje bude nadao. Znači potpuni luđak, a prvi razred srednje. Bio sam potpuno rascijepljen, znaš što trebaš, a činiš što ne trebaš i to me ubijalo.

– Čini mi se dosta pavlovski…

Pavao mi je jako blizak lik u svakom pogledu (smijeh).

– Kad si doživio tu “epifaniju” kako si rekao “ne” dečkima?

Pa nije bilo lako, no na jedan način izvuklo me to što su me dečki vidjeli u različitim situacijama i znali su na što sam spreman, znali su da Marin Miletić nije nikakav “šonjo”. Gledaj, tad su me zvali “Capo”. Imao sam razvijene liderske sposobnosti, samo su one bile usmjerene ka distrojanju i nekim luđačkim stvarima.

Te godine sam drastično srezao utakmice, samo sam prestao dolaziti. Procijenio sam da će stvari teško ići ako i dalje budem s njima. Tu mi je Danijela puno pomogla.

Tad sam se njoj skroz dao. Uskoro smo se zaručili jer više nisam mogao izdržati, nisam htio živjeti u grijehu. I onda su svi bili protiv: “Pa sad si upisao faks, pa jesi ti normalan, pa koja ženidba, koji bakrači”, ali moja žena i ja smo znali da je to to.

Ako je to to, koji jarac onda čekati, ako nije onda opet, što da radim s tobom. A bio sam zaljubljen u nju preko ušiju, i još sam, a mislim i da je ona u mene.

Onda smo svašta prolazili, težak jako život, bili smo bez svega, šest dana u tjednu sam jeo krumpir, ali Bog sve nekako okrene na dobro (smijeh)… Kaže Biblija: “Bog sve okreće na dobro onima koji ga ljube.” Duboko vjerujem da je to tako, samo moraš bit strpljiv. To nije jednostavno jer mi sve želimo sad.

Mojim učenicima često kažem da moraju proći kalvariju i odricanja, patnju, fajt, a onda će se sve vratiti. Oni mi odgovore: “Da, ali kad umremo.” Ma ne kad umreš, već ovdje. Bog ne želi da ti budeš zbediran 78 godina svog života od 83. Već ovdje će ti biti dobro, kao predokus onoga gore, ali moraš bit spreman podnijeti žrtvu. Ako nisi spreman podnijeti žrtvu, ne može ti biti dobro.

– Jesu li upravo žrtve i svi ti problemi o kojima govoriš tebe izgradili na način da možeš danas nositi toliko projekata na svojim leđima? O kakvim se projektima uopće radi?

Ma mislim, evo, opet netko tko je sa strane će reći, lud lik. Ali mi stvarno vjerujemo da bez Gospodina ne možemo ništa, u doslovnom smislu ništa. Ne umanjujemo svoju snagu i sposobnost, ali bez Gospodina bih pao u drugim pričama i onda ne bih mogao nositi stvari koje nosim. I to je bitno.

Gledaj, pokrenuo sam skaute u maloj župi sv. Križa na Srdočima. Prijateljevao sam tada s Lesingerom i starim monsinjorom Šimcem, tada šefom Katehetskog ureda. Zahvaljujem se i dobroti vlč. Bože Mićanovića koji je prepoznao vrijednost skauta u župi. Nakon toga sam nekako vidio da želim te skaute u drugom smjeru, a pokojni Lesinger, skidam mu kapu na svemu, on je ostao na razini župe u nekoj svojoj priči.

Pokrenuo sam Zdrug katoličkih skauta sv. Križa, otkantali su me izviđači – tada još nisam kužio priče ovi-oni, lijevo-desno. Javio sam se ful otvorena srca da bih želio katoličke skaute. Oni su me ispljuskali, rekli mi da koji katolički skauti – izviđači ili ništa. Ali naletjeli su na krivog lika. Mislio sam tada, što je ovo, pa nisu naši starci ginuli u ratu da bi meni netko branio katoličke skaute, jeste li vi normalni?

Tako sam krenuo u jednoj župi, a danas smo pravno osnovani u osam biskupija, ima nas malo više od tisuću. Čvrsto vjerujem da ćemo u idućih pet godina narasti na ogroman broj, ne znam koliko, ne opterećujem se time, ali stvarno mislim nekoliko tisuća. Mislim da ćemo biti definitivno najjači pokret katoličke mladeži u Hrvatskoj. Mislim da Bog preko nas piše lijepe priče, kao što piše i preko svih drugih zajednica i pokreta. I ne želim upasti u zamku nekog katoličkog Übermenscha, ali mislim da skauti potpuno izgaraju. Ti moji cure i dečki prošlo su ljeto imali samo četiri dana slobodno. Od 15. lipnja do 20. kolovoza – četiri dana, helou… Srebrenica u Rijeci, Vukovar u Rijeci, Banjolučka biskupija, Prijedor… I onda nakon toga opet logorovanje, Velebit… Ali to je jedan ritam koji ne može svatko pratiti. I nama se neki ljudi znaju umoriti, možda odu, ali Bog nam stalno šalje nove priče i ljude.

S Vukovarom smo promijenili identitet grada, htio to netko priznati ili ne. Grad je prije Vukovar obilježavao tako da bi se na groblju položilo cvijeće i gotovo. I onda dođu neki skauti prije 10 godina i krenu svjedočanstva po gimnaziji i školama, svjedočanstva istinskih heroja, momci koji su rovarili za Hrvatsku… Od pukovnika Damira Radnića, Borkovića Jastreba, Viktorina Jurića – Paše… To su istinski heroji, da smo Ameri snimali bismo o njima film.

Nakon svjedočanstva krenu dvije kolone, jedna iz Prve sušačke hrvatske gimnazije, druga iz Vukovarske ulice na Mostu branitelja, policija je rekla da je ove godine bilo 2600 Riječana. Ja mislim da može još bolje, imam niz ideja. Mislim da smo na dobrom putu.

Priča naših humanitarnih i ekumenskih projekata…

– To je zanimljivo, ta poveznica između nacionalnih i ekumenskih projekata… S jedne strane Vukovar, s druge strane Srebrenica… Izrazito si aktivan u ekumenskim pokretima, kako si pomirio to dvoje koje se mnogima, a mediji to potenciraju, čini nespojivim?

Ja mislim da je to spojivo u svakoj svojoj pori. Psiholozi kažu da je osnovni preduvjet za zdravu vezu da čovjek voli sebe i još kažu da ako osoba ne voli i ne prihvaćaš sebe, svoje dobre stvari i mane, ne može kvalitetno voljeti drugog čovjeka. Moraš moći pogledati sebe u ogledalo i reći: “Marine, unatoč ovome i ovome, volim te.” Ne da mi nosimo ogledalo u džepu i ljubimo svoju sliku, ali moramo sebe prihvatiti. Kad čovjek prihvati sebe onda može prihvatiti drugoga, onda može drugog ljubiti.

Mene je Bog htio u ovom narodu, u ovom gradu. Ja moram voljeti svoju Rijeku, ali ne mrzim ni Zagreb niti Split, ok ima ta nogometna fora, ali Zagreb je glavni grad moje Domovine. Ili koliko je ljudi s juga poginulo za našu Hrvatsku? Kako da ja kažem da ne volim to? S druge strane Isus kaže: “Tko god kaže da ljubi Boga kojega ne vidi, a mrzi brata svojega koga vidi, lažac je i nema istine u sebi.” Ti si, brate, onda “falio ceo fudbal”.

Npr. mi u Rijeci smo jako puno pretrpjeli od Talijana. Ima tu jedno selo Lipa, koje su Talijani čitavo zapalili, pronađene su kosti male djece. To je veliki zločin fašista. I što sad kad na ljeto dođu Talijani, treba se skupiti nas par da ih prebije? Radi čega? Pa nisu ti ljudi danas krivi. Što se dogodilo je užasno, ali ćemu to vraćanje na staro? To je velik teret zbog kojeg ljudi prestanu živjeti u sadašnjosti i ostanu u tom vremenu. Stišće ih to i stišće, a onda zlo uđe…

Katolik je otvoren svemu, ti čuvaš i voliš svoje, ali kako da kažeš “ne” malim muslimanima i pravoslavcima iz Srebrenice za koje ti jave tete da nikad nisu bili na moru. Ti ih dovedeš tu, a oni plaču na Grobniku kad vide more i krene deračina u autobusu: “More, more, more…” Pa ti moraš biti nečovjek da ne voliš tu djecu. Ili klince iz Republike Srpske iz Banjolučke biskupije, ili naše iz Vukovara.

Ja stvarno držim da Crkva u svojoj biti nikada nije gledala tko je ovaj ili onaj. Pa nemamo mi u Caritasima popis do 14. koljena je li ti stari Hrvat od majke Hrvatice pa ćeš onda dobiti pomoć… Ne, već se pomoć daje svima bez obzira na sve… Mislim da oni kojima je to čudno više govore o sebi, nego o nama…

– Tijekom postupka za kanonizaciju Don Bosca je, prema priči, “đavolji advokat” postavio pitanje: “Pa dobro, kad je taj čovjek molio?” To je moje pitanje tebi. Kad ti moliš, Marine?

Nekako kao velikom grešniku krunica Božjeg milosrđa mi je top priča. Prvo je fora jer se stvarno brzo izmoli (smijeh), ne dođem ni na pola puta do gimnazije već izmolim krunicu… Volim moliti Božanski časoslov… to mi je baš super priča. Krunica svako jutro i gotovo svaku večer sa svojom djecom i ženom – svi nekako volimo Božje milosrđe. Naravno i redovite svete mise.

Ja stvarno držim da Crkva u svojoj biti nikada nije gledala tko je ovaj ili onaj. Pa nemamo mi u Caritasima popis do 14. koljena je li ti stari Hrvat od majke Hrvatice pa ćeš onda dobiti pomoć… Ne, već se pomoć daje svima bez obzira na sve… Mislim da oni kojima je to čudno više govore o sebi, nego o nama…

No ja bih rekao da molitva nije samo “Zdravomarija” i sl. Naravno to je temelj, ali mislim da molitva može biti sve: naš razgovor koji vodimo dok hodamo ili idemo na kavu, dok razmišljamo, dok svoj život predajemo Bogu, dok gledamo kamo nas Bog vodi, dok mu se utječemo, dok nas je strah, dok smo sretni… Kad obranim protivničkog igrača koji zabija 26 poena po utakmici ja kažem: “Bože, hvala ti što si mi omogućio da pokažem da je i to moguće.” Dok s Udyrom napadam Ezreaela u mid laneru u League of Legends to je isto molitva (smijeh), i tad molim: “Bože, molim te, znam da ovo vjerojatno čudno zvuči (smijeh) i vjerojatno imaš puno većih briga koje te trenutno more s obzirom na naš svijet kakav je danas. Ali ja bih jako volio da uništim ovog Ezreaela, jer čovjek nas je ubio već 15 puta i potaracat će nas sve.” I mi ga riješimo… i ja stvarno vjerujem da je moj Isus tada u tome sa mnom (smijeh).

Znam da to zvuči čudno i možda ne bi Isus bio s nama u svemu tome, ali je, i to radi nas jer vidi da nam je to važno… On zna da ako smo mi njega stavili na prvo mjesto onda će nam se, kako kaže Biblija, sve nadodati. Bog kaže: “Ma, Marine, ako te toliko ta trica raduje, ma neka ti bude, ma ne radi te trice, nego radi tebe.” Kad On vidi da ti uprisutnjuješ njega u svoj život kad sadiš papriku i moliš da ona nikne, ona će niknuti. Ma ne radi paprike nego radi tebe, ti si mu važan… Mi smo mu jako važni, najvažniji.

S katoličkim skautima/Foto: privatni album

– Dotaknuli smo se već Rijeke i prevladavajućeg stava koji ljudi u Crkvi imaju o Rijeci, ali i Istri… S jedne strane svjesni smo da se stvari pokreću, s druge strane moramo biti svjesni da ovaj dio Hrvatske naginje Zapadu, u dobrim, ali i lošim stvarima, da je ta jedna sekularizacija dovela do gubitka vjere na onoj bazičnoj, tradicionalnoj razini… Što Rijeku očekuje i kako se situacija može poboljšati u ovom kraju?

Mi Riječani smo možda slijepi jer toliko volimo svoj grad, Zaljev, Učku i naša naselja da onda možda nekad ne vidimo svu tu realnost kakva ona jest. Mislim da općenito naša Crkva kaska dva, tri, četiri koraka u pastoralu i radu s mladima. Mislim da kad biste sad pitali naše svećenike, ne samo u Rijeci, nego bilo gdje, da vam objasne što je Snap ili Instagram, 90% njih ne bi znalo o čemu pričate, a mladi žive u tome. To nije virtualni svijet, to je stvarni svijet koji njih prožima. Nije nestvarni svijet nešto u čemu on živi 16 sati na dan. Mi tu jako kaskamo.

Katkada ljudi koji imaju u rukama moć odlučivanja moraju pokazati veće povjerenje prema laicima jer su oni nerijetko dublje uronjeni u taj svijet od klerika…

Nekada smo možda i opterećeni kad radimo duhovne obnove da mora doći ovaj ili onaj karizmatik – ma, brate, imamo toliko anonimnih svetaca, pozovi neku majku i oca ili mladog dečka koji ima 18 godina, koji se obratio i bori se – gurnimo njih u prve linije, neka progovore, ne umanjujući naravno važnost svih naših istaknutih ljudi. Ipak mislim da je situacija u pravilu bolja nego što se predstavlja.

I ta priča crvene Rijeke… 204 Riječanina su poginula u Domovinskom ratu, najveći odaziv na mobilizaciju bio je u Rijeci i Istri, to je vrlo zanimljivo. Dakle, frka je, Hrvatska te treba, ljudi iz ovog kraja su rekli: “Idemo.” Neki drugi su odlazili u “minhen bojne”, bacali se po ambulantama, pravili se ludi samo da ne završe u obrani Domovine. Naši očevi su rekli idemo, naši dečki iz Armade koji su radili vani su napuštali sve… Imamo tu neke HOS-ovce, ljude koji su došli iz Švedske i branili Domovinu, a poslije, naravno, ostali bez svega. Pa to su heroji, to su naši ljudi…

No što je problem Rijeke? Problem je politika koja je nepromijenjena već jako dugo godina… Manje-više se to u drugim gradovima mijenja, no ovdje se ne mijenja… Ali ne treba tražiti problem u biračima jer skoro 80% njih ostane doma, oni su jasno pokazali što misle. Problem je oporbe, onih koji trebaju biti koncizni, nepatvoreni, autentični, da ljudi mogu reći: “Da, to su ti.” Riječani sad gledaju ovako: Ok, s obzirom na to da ovi drugi ne liče ni na što – šaketanja po javnim površinama, pa psovanje majke sebi i drugima, pa razračunavanja, pa onda znaš da jedan istaknuti iz te i te opcije ima tri ljubavnice, pa znaš da se drugi predstavlja na jedan način, a snima neke opskurne filmove – sa studenticama, naravno – po vikendicama po Gorskom kotaru i to se sve sazna – masa nas ostane doma iz revolta i evo onda ovih već toliko godina na vlasti.

Ali mislim da će se, kad sazre vrijeme i kad se pojave neopterećeni i nepatvoreni ljudi, dogoditi velika promjena i u toj dimenziji…

Rijeku pak u duhovnoj dimenziji stvarno nose laici i laički pokreti. Bitno je da svećenici, pogotovo oni koji dolaze izvana, koji vode sve priče oko mladih, budu otvoreniji, da budu umjereniji u svojim stavovima, da budu spremni poslušati različita mišljenja jer je Rijeka ipak malo čudna. Ona je otvorena svima, ali nekako najradije prima svoje. I onda kad vam dođe ekipa, rekli bismo “furešti”, sa strane i kažu: “E, mi ćemo sada ‘crvenu Rijeku’ raslojiti”, onda čak i mi koji nismo crveni postanemo takvi, jer kažemo: “Sunce ti ljubim, otkud si ti sad došao, što ćeš meni sad govoriti.” I premda nisam crven, tad vadim flomaster i šaram se po licu usred sastanka pastoralnog vijeća. Pa me ovaj pita: “Vjeroučitelju, što radiš?”, a ja odgovaram: “Farbam se u crveno”… Što je Miletić poludio? Nisam, al’ sam od danas crveni… Teško je shvatiti naš mentalitet ljudima koji nisu tu rođeni, koji nisu prošli neke priče…

S druge strane, u Rijeci čak i ljudi koji ne dijele naša razmišljanja su otvoreni. Npr. ja sam katolički vjeroučitelj, a surađujem izvrsno sa županijom i gradom. Kad god imam neki projekt nikad mi još nisu rekli da nešto ne može: treba mi ozvučenje, može; bit će branitelji na mostu, znači domoljubni projekti, može… Još nisu rekli ne može zato što sam ja “crkvenjak” ili domoljub.

Dok nas okružuju takvi ljudi, da bi se dogodila promjena mora doći netko jak i netko nepatvoren.

– Ti si čovjek kojeg drugi vole ili ne vole… Mnogi vide stvari koje Bog čini preko tebe, a s druge strane mnogi te kritiziraju. Možda je najčešća kritika da si umišljen, da sebi uzimaš zasluge… Kako se nosiš s tim i tko je zapravo, ukratko Marin Miletić?

Opisao bih se kao čovjeka kojemu je obitelj neizmjerno važna, koji Boga voli više od svega, svoju domovinu i svoj grad, i koji je čvrsto uvjeren da je ovaj život potreban da bismo se ostvarili, ali za onu stvarnost koja nam dolazi…

Oduvijek su ljudi mislili što su mislili i mislit će što će misliti. Ja kažem svojim učenicima, budete li se osvrtali za svakim čovjekom koji će vam nešto govoriti, nikad nećete doći do svojih snova. Ja znam samo jednu istinu i ona je duboka, da su svece kojima ne bih mogao prati noge, al’ u doslovnom smislu, poput Majke Terezije, ljudi optuživali, konkretno nju, da sve čini kako bi promovirala sebe. Kad meni bude teško, onda uzmem i čitam svetačke životopise i mislim si: “Oh, Bože, di sam ja od njih.” Dakle, ne bih im mogao prati noge. Ako su takve veličine optuživali, tko sam onda ja?

Meni Bog ne da da spavam doma, odem u gimnaziju, održim nastavu i vratim se kući. Imam ogromnu potrebu stvaranja, ogromnu potrebu. Ako stanem, bio bih užasno nesretan i vjerujem da bih tada talente koje mi je Bog dao zakopao u zemlju, čvrsto to vjerujem. S druge strane, ako nastavim, ljudi će govoriti: “Evo ga opet iskače iz paštete”, ali ja im tu ne mogu pomoć. Stvarno ne mogu.

– Ti si “rijeka” koja je za mnoge prebrza… Ta rijeka je donijela mnogo projekata za sobom, ali koji je njezin daljnji smjer?

To jedino Bog zna. Nedavno sam bio na sastanku svih voditelja skauta svijeta, u Oslu. Radi se o 486 voditelja. Poljaci imaju 200 000 skauta, u Italiji ih je 100 000, a nas tisuću… Kad sam im pričao što radimo, mislili su da ne govorim istinu. Osjetio sam to i pitao kako ih nije sram, katolik sam, a ne vjeruju mi (smijeh)… Onda su me isprovocirali pa sam ih upitao zar oni misle da je vrh to što imamo svoju televiziju i radio? Znate što je vrh? Kad budemo imali svoj vrtić, svoju školu i svoj hostel, a ni to neće biti vrh. Onda su mislili da sigurno nisam normalan, pa su nas došli u Rijeku upoznati. Furao sam ih kod nadbiskupa, paroha, pa kod imama. Tamo se grlim s imamom, a ovi gledaju što ja radim. Njima je to bio veliki šok.

Znate koji je odgovor? Kad ti pustiš kormilo u Kristove ruke, nebitno je kamo vodi. Doći će oluje, sigurno, bit će itekakvih padova… Možda će biti ponovno cipelarenja kao prije 15 godina, ali koje to veličine nisu prolazile? Maksimilijan Kolbe? Faustina? Nisam im dostojan skuhati palentu…

Mene svi znaju… Znaju me susjedi kad sam kao klinac krao trešnje, pa me susjed tražio da siđem, a ja kažem da ako siđem da ću mu razbiti glavu. Znači znaju me i znaju da sam dno i znaju sva moja ograničenja. To zna i Bog, i on zna da se ja ne mogu uzoholiti… Mogu se jedino uzoholiti jer imam astmu, a ronim na dah – e tu je opasnost da kažem: “Vidi kako sam jak”, tu se još moram srediti. Ali ovdje znam da sam bez Isusa nula bodova i zato sam mu neizmjerno zahvalan i stalno ponavljam bez floskula: Non nobis, Domine, non nobis, sed nomini tuo da gloriam. I duboko sam uvjeren, dok tako budem živio, ovo je sve tek početak.

Razgovarao Tino Krvavica | Bitno.net

Objavljeno: 31. siječnja 2017.
Oglas za Klub prijatelja portala Bitno.net

Možda vam se svidi