Današnji dolazak pape Franje u Poljsku, gdje će nazočiti Svjetskom danu mladih u Krakovu, intenzivno je popraćen u zapadnim medijima, ali na potpuno drugačiji način od očekivanog.

Neki od tih medija, umjesto da pokušaju pisanjem pratiti prekrasno ozračje radosne vjere koja je nastala na prethodnim ovakvim susretima i već vlada i na ovome u Poljskoj, bave se politikantstvom i izmišljanjem drame koje nema. Među ostalim i zato što se takvo novinarstvo, kako nam je već toliko puta rečeno, bolje prodaje od informacije o nečemu pozitivnom.

„Papa protiv Poljaka“, to je otprilike glavna intonacija takvih tekstova kojima se pokušava stvoriti slika kako papa Franjo neće biti dobrodošao u zemlji sv. Ivana Pavla II. Zašto? Pa zato što, objašnjavaju takvi, između tih „strašnih“ poljskih katolika i Pape postoji veliki raskorak po pitanju odnosa prema imigrantima.

Ne samo to, nastavlja se, nego je Katolička Crkva u Poljskoj „prenacionalistička“, previše slizana s političarima (konkretno s vladajućom strankom Pravo i pravednost – PiS), što je u suprotnosti sa smjernicama pape Franje.

Jedan američki komentator čak je otišao tako daleko pa ponudio psihološku dijagnozu cijelog naroda te optužio poljsku naciju za „kompleks superiornosti“.  Zbog njega, tvrdi on, nisu prihvatili papu Franju kao dostojnog nasljednika Karola Wojtyłe.

I sve tako, uglavnom začinjeno izjavama i komentarima lijevo-liberalnih analitičara iz Poljske, neprijateljski raspoloženih prema Crkvi, poljskim biskupima i naravno PiS-u, kao i izjavama teologa iz krugova bliskim trenutačnoj oporbi – Građanskoj platformi (PO).

Dulje vrijeme boravim u Poljskoj i pratim medije. Još prije dva tjedna jedan komentator upozorio je kako nema nikakve sumnje da će oporbeni PO iskoristiti Papin dolazak i upotrijebiti ga za svoje male politikantske svrhe i kritike PiS-a. I ova prognoza sada se ispunjava, do najsitnijih detalja.

Već dugo zapadni mediji nastoje anatemizirati, zapravo sotonizirati, legalnu i legitimnu poljsku vlast. Rade to pod utjecajem PO-a, stranke prošle godine svrgnute s vlasti koja ima dobre veze u europskim i svjetskim centrima moći (bivši stranački čelnik i premijer Donald Tusk danas je predsjednik Europskog vijeća). Istim onim centrima moći kojima PiS često smeta zbog inzistiranja na provođenju političke i gospodarske suverenosti svoje zemlje.

Sada je ova politička borba prebačena i u crkvene okvire. To je razlog zbog kojeg svjedočimo površnim i netočnim prikazima Papina dolaska u Krakov, po kojima Poljaci Franju dočekuju „nevoljko“ i s podijeljenim osjećajima. Što jednostavno – nije istina.

U ovoj lažnoj slici koju nam prodaju pojedini mediji s jedne strane je papa Franjo kao veliki „reformator“ i „liberal“, a s druge „zatucani“, „konzervativni“ Poljaci koji su mu suprotstavljeni u svim glavnim točkama. Zajedno s PiS-om koji ih vodi.

Takve pojednostavljene slike, naravno, po prirodi stvari ne odražavaju istinu. Počnimo od pitanja imigracije.

Niti je Papa u svom zauzimanju za otvorenost prema imigrantima ikada nastupao u stilu „uzmimo ih sve i odmah“, niti su Poljaci, a posebice ne njihovi biskupi, zatvoreni prema patnjama drugih. Papa je, naime, upozoravao svojedobno kako postoji sigurnosna prijetnja koja dolazi s izbjegličkim valom u Europu, a i službeni Vatikan upozoravao je na tu opasnost.

S druge strane, poljski episkopat u svim je svojim istupima prema izbjeglicama u potpunosti bio na „smjernicama“ pape Franje. Kako retorikom (za razliku, recimo, od mađarskih ili čeških biskupa), tako i konkretnim postupcima. Spomenimo samo odluku na nedavnom zasjedanju Poljske biskupske konferencije po kojoj će poljski Caritas raditi na uspostavljanju koridora za izbjeglice s Bliskog istoka koji će biti izravno prebacivani iz ugroženih područja.

Što se tiče raspoloženja vjernika i građana, nema smisla to skrivati – ono jest najvećim dijelom protiv masovnijeg prihvaćanja izbjeglica. Međutim, riječ je o raspoloženju koje je jako u svim europskim zemljama, posebice nakon nedavnih tragičnih događanja. Vladajući PiS takvo je raspoloženje poljskog naroda prepoznao, ali njihovi postupci idu u smjeru uspostavljanja realne i razumne politike po pitanju izbjeglica koja neće izbjeći pomoć onima kojima je to doista potrebno. Ona koja će imati potporu naroda.

U svemu tome treba napomenuti kako u Poljskoj trenutačno boravi nekoliko desetaka tisuća izbjeglica iz Ukrajine i Čečenije kojima je pružena sva potrebna skrb.

Nadalje, zapadni prikazi poljski episkopat oslikavaju kao potpuno „slizan“ s PiS-om i njegovim stranačkim interesima. To je potpuno netočno. Među poljskim biskupima ima onih koji PiS osjećaju kao stranku blisku katoličkom socijalnom nauku, ali ima i onih kojima je bliži PO. Kao i sve druge biskupske konferencije na svijetu i ta poljska je sastavljena od prelata različitih političkih ili intelektualnih senzibiliteta. Koji su, međutim, ujedinjeni u najvažnijem – služenju Isusu Kristu i bližnjemu.

Svi zapadni mediji spominju slučaj svećenika Jaceka Międlara bliskog radikalno nacionalističkom ONR-u koji je u nekoliko javnih istupa, pa i za propovjedaonicom, zastupao ekstremnom politikom obojena stajališta o islamu i izbjeglicama. Ono što, međutim, niti jedan od njih ne piše jest kako je taj isti svećenik zbog korištenja propovjedaonice u političke svrhe prvo prebačen u drugu biskupiju, a potom ga je njegov nadležni poglavar kaznio zabranom javnoga istupa.

Neki od tih medija kao dokaz da Papa nije očekivan s radošću u Poljskoj prenijeli su podatak da njegovo ime nije bilo spomenuto u pismu poljskih biskupa povodom Svjetskog dana mladih. Svatko tko je bio ovih tjedana u Krakovu može samo odmahnuti rukom i gorko se nasmijati na tu tvrdnju. Lice pape Franje, naime, uz ono sv. Faustine i sv. Ivana Pavla II. glavnim je simbolom SDM-a i može se vidjeti na ulicama toga grada gdje god se okrenete: na zidovima, plakatima, tramvajima… Pismo o kojem je riječ možda papu Franju i nije spomenulo, nego je naglasak stavilo na sv. Ivana Pavla II. Ali, u svim svojim istupima poljski biskupi su Papin dolazak i te kako spominjali i naglašavali njegovu važnost.

To je učinila i poljska premijerka Beata Szydło koja je uoči Papina dolaska izjavila kako očekuje da će pohod pape Franje imati jednaku snagu poput onog sv. Ivana Pavla II. njegovoj domovini nakon što je ustoličen za papu. Onome tko zna koliko je taj pohod iz 1979. bio važan za Poljake (pokrenuo je duhovnu lavinu na kojoj je utemeljena Solidarnost, a potom srušen komunizam) jasna je i „težina“ izjave premijerke.

Poljaci, naime, svaki dolazak poglavara Katoličke Crkve u svoju zemlju shvaćaju jako ozbiljno. Riječ je o narodu koji katoličanstvo ima duboko upisano u svome duhovnom, kulturološkom i nacionalnom identitetu. Onome tko ne razumije nerazdvojivost toga identiteta od katoličke vjere i stolice biskupa rimskog bolje je i ne pokušavati analizirati emocije s kojima Poljaci dočekuju dolazak pape. Jer, tu je riječ o nečemu što je određeno duhovnim kategorijama i što nadilazi svako politikantstvo, bez obzira s koje strane dolazilo. O ljubavi koja ide iznad svake podjele i neslaganja, pa ako ih i ima.

Ali, naravno, Papa i njegovi istupi i dalje će biti instrumentalizirani. Tako će većina medija iz večerašnjeg Papina govora na Wawelu istaknuti onaj dio u kojem je pozvao Poljake da „nadvladaju strah i prihvate one koji bježe od gladi i rata“. Pri tome će onaj dio koji poziva na zaštitu života od začeća biti prešućen ili izbačen.

„Ovdje u Krakovu mladi ljudi mogu slobodno i radosno izražavati svoju vjeru, a da ne budu pri tome proglašeni psihičkim bolesnicima ili prijetnjom za druge“, rekao je poljskim novinarima francuski nadbiskup Georges Pontier koji je doveo mlade hodočasnike u Poljsku. Njegova je izjava iznenadila mnoge, ali i rekla puno o okruženju u kojem se nalaze Crkve zemalja zapadne Europe.

Poljska je jedna od malobrojnih duhovnih oaza takve Europe. Oni koji je uporno prikazuju kao „zemlju slučaj“, koristeći pri tome i papu Franju, toga očito nisu svjesni.

Ili možda jesu i upravo zato to i rade.

Goran Andrijanić | Bitno.net