NOVI FILM MARTINA SCORSESEA

[EKSKLUZIVNO] Naš suradnik je među prvima na svijetu koji su gledali film ‘Šutnja’ – pročitajte recenziju!

Film je težak. Ne samo po tematici vjere i otpada od nje te prikazu okrutnih mučenja, nego i po načinu kako prikazuje fenomen otpalih svećenika

film šutnja pretpremijera u vatikanu

Prizor iz filma Šutnja. Foto: IndieWire.com

Novi film „Šutnja“ je psihološki najuvjerljiviji slučaj za konzekvencijalizam koji sam dosad vidio na velikom platnu.

Ali krenimo od početka.

Martin Scorsese je prekjučer u Rimu omogućio isusovcima da budu prvi koji će pogledati njegov novi filmski uradak „Šutnja“. Ja sam bio jedan od tih isusovaca koji su na Papinskom Orijentalnom institutu prisustvovali pretpremijeri, čak prije one u Vatikanu sljedećeg dana (i prije Scorsesejeva susreta sa Svetim Ocem). Nakon projekcije nam se pridružio sam kultni redatelj, u pratnji svoje supruge, Jaya Cocksa i drugih, te nam omogućio pedesetominutni Q&A uz Jamesa Martina SJ, urednika časopisa „America“ i jednog od mnogih isusovaca-savjetnika za film.

„Šutnja“ je napravljena prema istoimenom romanu pisca Shūsakua Endōa te govori o progonu japanskih kršćana u 17. stoljeću, isusovačkim misionarima i njihovom borbom s Božjom šutnjom usred sve te patnje. Kako je Paul Elie napisao za New York Times, u svojem novom filmu Scorsese se „vraća na temu koja je animirala njegovo čitavo životno djelo i koja je započela najveću kontroverziju njegove karijere: narav vjere“. A o naravi vjere je Scorsese na filmskom platnu posljednji put progovorio u svojem kontroverznom filmu „Posljednje Kristovo iskušenje“, čiji sadržaj je, blago rečeno, kristološki vrlo sporan.

Knjigu „Šutnja“, kako je nam je poznati redatelj objasnio, poklonio mu je jedan prijatelj, episkopalni biskup nakon što je pogledao Scorseseov film o Isusu. Bilo je to 1988. Godinu dana kasnije u Japanu, dok je putovao prema Kyotu kako bi glumio Vincenta van Goga u jednom filmu Akire Kurosawe, Scorsese je pročitao knjigu i rekao: „Ovo je briljantno. Moram to pretvoriti u film.“

Rađanje „Šutnje“ trajalo je tako od 1989. godine sve do posljednjeg tjedna, prošavši kroz beskrajne legalne probleme oko prava na ekranizaciju romana. Scenariji je tako dugo nastajao da su Scorsese i Cocks morali tijekom njegova pisanja uz ideje bilježiti godine nastanka. „Ovo je bilo iz 2004., kad sam mislio da će film ići u ovom smjeru… Ova ideja je od prije pet godina, a tad sam na umu imao nešto drugo…“ – objasnio nam je redatelj.

Taj proces je urodio filmom koji je nesumnjivo velike umjetničke vrijednosti. Scenografija je divna, zvučni dizajn odličan, gluma je velikim dijelom izvrsna (pogotovo što se tiče japanskih glumaca). Premda je film trajao dva i pol sata, nije bilo puno trenutaka kad sam pomislio: „OK, ubrzajte radnju, ovo je suvišno…“

Ako bih htio biti sitničav, rekao bih da je portugalski naglasak glavnih glumaca poprilično promašen i samo unosi disonancu, da humor na nekim mjestima odudara od tona (i stoga odmaže nakani) filma. Jedna scena (smaknuće kršćanina koji je odbio zanijekati Krista) je potpuno predvidljiva, ali je i isusovac i drugi kršćani-zatvorenici dožive kao veliki šok i iznenađenje… Nakon što su ranije već vidjeli da se točno to dogodilo kršćanima… Ali to je otprilike sve što bih mogao zamjeriti iz oka (priznajem, potpuno amaterskog) filmskog kritičara.

Kako bi se pripremio za svoju ulogu, Andrew Garfield (inače poznat po ulozi Spider-mana) je tijekom šest mjeseci pod vodstvom p. Martina obavljao duhovne vježbe sv. Ignacija, a uz to je s Adamom Driverom proveo osam dana u šutnji i molitvi, razmatrajući otajstva Isusova života. Garfield, premda odgojen u sekularnom židovskom okruženju te je javni podupiratelj istospolnih brakova, navodno je bio duboko dirnut tim iskustvom. Na nekoliko mjesta u scenariju dijalog je promijenjen jer je Garfield primijetio: „To isusovac ne bi rekao.“

Film je težak. Ne samo po tematici vjere i otpada od nje te prikazu okrutnih mučenja, nego i po načinu kako prikazuje fenomen otpalih svećenika. Za one koji su očekivali još jedan film koji u pozitivnom, gotovo herojskom svjetlu prikazuje svećenika vjernog svojem zvanju (poput slavne „Misije“ i o. Gabriela ili pak teške ali nadom isprepletene „Kalvarije“ s o. Jamesom) moram reći da ćete ostati razočarani.

Film bi trebao imati premijeru dva dana prije Božića, ali je predznakom bliži Velikom petku bez naznake Uskrsa (ili je u najboljem slučaju ona dvoznačna). Ako želite sačuvati „božićni ugođaj“, preporučujem da ga pogledate nešto kasnije.

Otpad od vjere i konzekvencijalizam

U filmu dvojica isusovca (Rodrigues kojeg glumi Garfield i Garrpe kojeg glumi Driver) odlaze u Japan kako bi našli vijesti o svojem učitelju, o. Ferreiri (Liam Neeson), koji je navodno otpao od vjere.

Ovdje stavljam SPOILER ALERT za one kojima je to važno.

Do završetka filma jedan od dvojice mladih redovnika koji su došli u Japan će umrijeti, ostajući vjeran svojem zvanju, pokušavajući spasiti život kršćana osuđenih na smrt. Drugi će otpasti od vjere, izdajući svoje svećeničko i kršćansko zvanje, također kako bi spasio život kršćana osuđenih na smrt.

I tu se, kako ja vidim, nalazi glavno pitanje filma.

Scorsese nam je rekao da ga je na snimanje ovog djela potaknula „čistoća vjere“ koju je otkrio u knjizi.

„Ne znam kako doći do toga. Znam da je [Rodrigues] učinio nešto što se smatralo nedostojnim, ali je to bilo transcendentno.“

Scorsese je govorio o ovome: Rodriguesa eventualno uhvate japanski antikršćanski inkvizitori. No umjesto da ga muče, nude mu još okrutniju kušnju: izvisili su naglavačke skupinu kršćana nad jamom punom crijeva i izmeta. Polako ih žive iskrvaruju, tako da njihova smrt bude što duža, što ogavnija, što sporija i što teža za promatrati. Rodrigues, čuvši njihove vapaje, potresen im viče: „Otpadnite! Neka mi Bog oprosti, ali otpadnite!“ „Ali oni jesu otpali, padre. Više puta“ – govore mu njegovi zatočenici, dodajući: Samo ih Vi možete spasiti. Otpadnite od vjere. Zgazite Kristovu sliku.

Što on (čuvši u sebi Božji glas da je to u redu) na kraju i učini. Rodrigues na koncu, poput svoga učitelja (štoviše, kraj njega i na njegov nagovor), učini javni čin apostazije. Bio je možda spreman podnijeti mučeništvo, ali nije bio spreman dopustiti da drugi pate kad on može prekinuti njihovu bol, makar po cijenu nijekanja Krista.

Njegove nakane su bile dobre, ali je izabrao u sebi zao čin – maksimalno zao čin, grijeh protiv prve zapovijedi. I tu je središnje pitanje ovoga filma: je li dopušteno učiniti nešto zlo da bi se postiglo (veće) dobro?[1]

Etička teorija prema kojoj je to dopušteno (ili čak moralno obvezujuće) zove se konzekvencijalizam.

Ako će iz nekog čina koji bismo inače smatrali zlim slijediti dobre posljedice, možemo (ili smo čak obvezni) učiniti to djelo. Tako, ako ste konzekvencijalist, moralno je dopušteno usmrtiti jednu osobu kako biste iskoristili njezine organe da spasite živote drugih pet osoba. Cilj opravdava sredstva. Zli čini nisu isključeni iz našeg „razlučivanja“ o tome što trebamo učiniti. U nekim okolnostima je dopušteno učiniti grijeh da bi se izbjeglo još veće zlo. Ne postoje moralne zapovijedi koje obvezuju uvijek u svugdje, u svim okolnostima i univerzalno. Mora se razlučivati od slučaja do slučaja; nema crno-bijeloga, već nijanse sivoga.

Lako je vidjeti, barem u nekim slučajevima, privlačnost konzekvencijalizma. Kriminalac je uhvatio vašu obitelj i prijeti da će ju ubiti ako vi ne smaknete jednu nevinu osobu. Terorist ima ključne informacije, ali će ih odati samo pod teškim mučenjem. Vaš civilni partner iz drugog braka će ostati uz vas i podržavati vašu djecu samo ako s njim imate spolne odnose. Vašoj skrbi povjereni kršćani će umrijeti sporom i bolnom smrti ako vi javno ne pogazite sliku Krista. Hajde. Učinite to. To je ionako samo formalnost.

Šutnja vrlo, vrlo dobro oslikava tu kušnju.

Sv. Ivan Pavao II. je bio svjestan snažne kušnje konzekvencijalizma. S njim se definitivno obračunao u enciklici Veritatis splendor.[2]

Dostojno je i pravedno, uvijek i za sve, služiti Bogu, klanjati mu se kako je toga dostojan i častiti vlastite roditelje kako to zaslužuju. Pozitivne zapovijedi poput ovih, koje nam naređuju da činimo određena djela i gajimo određene dispozicije, univerzalno su obvezujuće; one su „nepromjenjive“…

Zatim, o negativnim zapovijedima, poput „ne ubij“, „ne sagriješi bludno“ i „nemaj drugih bogova uz mene“[3] Ivan Pavao II. naučava da su univerzalno valjane. One

obvezuju sve i svakog pojedinca, uvijek i u svim okolnostima. Radi se o zabranama koje zabranjuje određeno djelo semper et pro semper, bez iznimke, zato što izbor takvog ponašanja ni na koji način nije spojiv s dobrom djelatnikove volje, s njegovim pozivom na život s Bogom i na zajedništvo sa svojim bližnjim. Zabranjeno je – svima i u svim slučajevima – prekršiti te zapovijedi. One obvezuju sve, bez obzira na cijenu…

Katekizam Katoličke Crkve objašnjava da moralnost ljudskih čina ovisi o izabranom objektu, nakani i okolnostima. Međutim dodaje kako „dobra nakana (npr. pomoći bližnjemu) ne čini dobrim ni ispravnim neko djelo koje je u sebi neuredno (kao što su laž ili ogovor). Svrha ne opravdava sredstva. Tako, osuda jednog pravednika ne može se opravdati kao zakonito sredstvo da se spasi narod“ (KKC 1752).

Ako to vrijedi za laž ili ogovor, a fortiori vrijedi za nijekanje Krista.

K tome, okolnosti „doprinose povećanju ili smanjenju moralne dobrote ili zloće ljudskih čina“, one mogu „smanjiti ili povećati počiniteljevu odgovornost“, ali „po sebi ne mogu promijeniti moralnu kvalitetu samih čina; ne mogu učiniti dobrim ni ispravnim neki čin koji je u sebi zao“ (KKC 1753).

Drugim riječima, konzekvencijalizam je (i njemu srodne teorije poput proporcionalizma) u crkvenom učiteljstvu osuđen. Osim vrlo uvjerljivih filozofskih argumenata protiv te etičke teorije[4], ona je – barem za katolika – isključena i na teološkim temeljima.

Stoga, koliko god teško bilo iskušenje o. Rodriguesa (a ono je doista vrlo teško), on je pao. Nije učinio nešto što se tek „smatralo nedostojnim“, ali je zapravo „bilo transcendentno“ – kako misli Scorsese – nego je učinio nešto stvarno, uvijek i svugdje, za sve i univerzalno nedostojno; nešto daleko od transcendencije.

(Ne)prazna vjera

U epilogu filma saznajemo kako je Rodrigues redovito bio podvrgavan novim kušnjama i svaki put je spremno pogazio Kristov lik ili potpisao otpadništvo od vjere. Uz svojeg apostatiranog učitelja služio je japanskoj vlasti u razotkrivanju pokušaja krijumčarenja kršćanskih predmeta u zemlju.

Njegova smrt je bila ravnodušna stvar; nema naznake ni da je njegova žena (koju je naslijedio preuzevši identitet nekog preminulog Japanca) zbog toga bila tužna. Međutim, tijekom odavanja posljednje počasti tijelu svojeg supruga u budističkom ritualu, ona mu u ruke položi maleni križ, implicirajući da je možda ipak, u najdubljoj tajnosti svojega srca, nastavio vjerovati u Krista.

„On mora odustati od svoje vjere da bi ju razumio“,“gotovo kao da otpadništvo postane njegova transcendencija“ – rekao nam je u razgovoru nakon pretpremijere Scorsese.

Jedan subrat koji je sa mnom gledao film mi je predložio zanimljivo tumačenje. Film je apologia pro Scorsese. Slavni redatelj je neprakticirajući, otpali katolik (trenutačno u petom braku) koji se ipak ne može i ne želi riješiti svoje veze s katolicizmom. U Rodriguesu je možda vidio sebe: netko tko se svojim djelima javno udaljio od vjere, ali u svojoj dubini ipak gaji vjeru; vjeru od koje je „odustao da bi ju razumio“; vjeru od koje je otpao da bi ju transcendirao. Križić u rukama mrtvoga Rodriguesa predstavlja tu tajnu Scorseseovu vjeru: ničim javno vidljivu, javno štoviše i odbačenu, ali stvarnu – nekako, negdje u dubini njegova bića stvarnu i autentičnu; autentičniju od ohole vjere koja bi se htjela dokazati u mučeništvu.

Ali takva vjera, ispražnjena bilo kakvog javnog očitovanja, kojoj se štoviše javno i redovito proturječi, nije autentična vjera. To je prazna vjera, vjera bez sadržaja, vjera koja ništa ne zahtijeva, koju slobodno možemo zanijekati, koja nema posljedica za naš život. Vjera bez djela koja je mrtva.

“Tko god se, dakle, prizna mojim pred ljudima, priznat ću se i ja njegovim pred Ocem, koji je na nebesima. A tko se odreče mene pred ljudima, odreći ću se i ja njega pred svojim Ocem, koji je na nebesima”, rekao je Gospodin, predlažući nam nepraznu vjeru.

Možda se možemo nadati u filmu da je Rodrigues ipak u smrtnom času pristao uz nepraznu vjeru koju Isus traži. Ako je moj subrat dobro protumačio „Šutnju“, možda se možemo nadati u stvarnosti da će Scorsese, nadahnut više onim isusovcima koji su ostali vjerni svojem zvanju, pristati uz nepraznu vjeru koju Isus traži.

Hrvoje Juko, SJ


[1] Ostavimo, za svrhu argumenta, po strani činjenicu da spašavanje vremenitog života definitivno nije veće dobro od vječnoga spasa duše. „Ta što koristi čovjeku ako sav svijet zadobije, a sebe samoga izgubi ili sebi naudi? Doista, tko se zastidi mene i mojih riječi, toga će se i Sin Čovječji stidjeti kada dođe u slavi svojoj i Očevoj i svetih anđela.“ (LK 25-26) „Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, ali duše ne mogu ubiti. Bojte se više onoga koji može i dušu i tijelo pogubiti u paklu.“ (Mt 10, 28)

[2] Enciklici koju sada osporavaju određena tumačenja jednog drugog papinskog dokumenta.

[3] Otpad od vjere se tradicionalno smatra grijehom protiv prve Božje zapovijedi. Vidi KKC 2089.

[4] Vidi, primjerice, W. L. Craig, J. P. Moreland: Philosophical Foundations for a Christian Worldview, Downers Grove IL, 2003, 425-444.

Objavljeno: 1. prosinca 2016.
Oglas za Klub prijatelja portala Bitno.net

Možda vam se svidi