Kako javlja Edward Pentin za NCR, kardinali su papi Franji, ali i kardinalu Gerhardu Mülleru, prefektu Kongregacije za nauk vjere, poslali pet pitanja nazvanih dubia (hrv. “sumnje”) zajedno s pratećim pismom još 19. rujna, međutim njegov sadržaj javno je objavljen tek danas. Pismo je poslano samo nekoliko dana nakon što je u javnost iscurila privatna poruka Svetog Oca biskupima pastoralne regije Buenos Aires, u kojem je pohvalio njihovu interpretaciju pobudnice.

“Među značajnim brojem vjernika primijetili smo veliku dezorijentiranost i zbunjenost oko nekih iznimno važnih stvari za život Crkve. Također, primijetili smo kako postoje suprotne interpretacije 8. poglavlja Amoris Laetitije čak i među članovima biskupskog zbora”, stoji u “predgovoru pisma” koje potpisuju kardinal Raymond Burke (koji je o pobudnici progovorio i u nedavnom intervjuu za naš portal), kardinal Carlo Caffarra, nadbiskup emeritus Bologne, Walter Brandmüller te Joachim Meisner, nadbiskup emeritus Kölna.

Kardinali su tekst odlučili objaviti javno nakon što gotovo dva mjeseca nisu dobili nikakav odgovor iz Vatikana interpretiravši to kao poziv Svetog Oca na “daljnji osvrt i raspravu, u miru i s poštovanjem”, o tekstu pobudnice.

U predgovoru pisma također su istaknuli kako se nadaju da nitko neće taj postupak “interpretirati u skladu s paradigmom progresivno/konzervativno”. “Duboko nas zanima stvarno dobro društva i nadnaravni zakon Crkve, a ne promicanje političkih opcija u Crkvi”, pišu kardinali koji pritom mole da ih se nepravedno ne osuđuje kako “suparnike Svetog Oca i ljude lišene milosrđa”.

Samo pismo podijeljeno je na tri kratka odlomka. U prvom odlomku kardinali su predstavili problem (pojava različitih, često suprotnih tumačenja apostolske pobudnice), zatim su istaknuli razloge obraćanja Papi (upiti brojnih vjernika, često zbunjenih različitim informacijama) da bi na kraju pozvali Svetog Oca, koji je vrhovni Učitelj vjere, na pojašnjenje sadržaja Amoris Laetitije kroz odgovor na 5 dubia od kojih se prva direktno osvrće na praktična pitanja pričešćivanja razvedenih i ponovno vjenčanih, dok se ostale četiri tiču temeljnih pitanja kršćanskog života.

Kako su kardinali istaknuli, dubia predstavlja postupak unutar Crkve u kojem se Papi i Kongregaciji za nauk vjere postavljaju pitanja kako bi se razjasnili dijelovi nauka ili djelovanja. Ono po čemu je taj postupak jedinstven jest da zahtijeva “da/ne” odgovore bez teoloških argumentacija. “Ovakav način obraćanja Svetoj Stolici nije naš vlastiti izum; radi se o dugogodišnjoj praksi”, stoji u pismu.

U nastavku članka donosimo 5 “sumnji” koje su istaknuli kardinali:

  1. Pitamo je li sada, slijedeći tvrdnje zapisane u Amoris Laetitiji (br. 300-305), moguće podijeliti odrješenje u sakramentu pomirenja te pripustiti euharistiji osobu koja, premda vezana valjanom bračnom vezom, živi more uxorio (hrv. “na supružnički način”) s drugom osobom a da pritom nisu ispunjeni uvjeti zapisani u točki broj 84 dokumenta Familiaris Consortio te kasnije potvrđeni u Reconciliato et Paenitentia (br. 34) i Sacramentum Caritatis (br. 29). Može li se izraz “u određenim slučajevima” koji se spominje u fusnoti 351 pobudnice Amoris Laetitia, primijeniti na razvedene osobe koje u novoj zajednici nastavljaju živjeti more uxorio?
  2. Nakon objave postsinodalne pobudnice Amoris Laetitia (usp. br. 304), je li osoba i dalje obvezna smatrati važećim učenje iskazano u enciklici svetog Ivana Pavla II., Veritatis Splendor br. 79, bazirano na Svetom pismu i tradiciji Katoličke Crkve, o postojanju apsolutnih moralnih normi koje zabranjuju iznutra opake čine i koje obvezuju bez iznimki?
  3. Nakon objave Amoris Laetitije (br. 301) je li još uvijek moguće tvrditi da se osoba koja ustraje u življenju suprotno zapovijedima Božjeg zakona, kao npr. onih koje zabranjuju preljub (usp. Mt 19, 3-9), nalazi u stanju objektivne situacije smrtnog grijeha (usp. Papinsko vijeće za zakonske tekstove, Izjava, 24. lipanj 2000.)?
  4. Nakon tvrdnji iznesenih u Amoris Laetitiji (br. 302) o “situacijama koje umanjuju moralnu odgovornost”, je li osoba obvezna smatrati važećim učenje iskazano u enciklici svetog Ivana Pavla II., Veritatis Splendor, br. 81, bazirano na Svetom pismu i tradiciji Katoličke Crkve, prema kojem “okolnosti ili nakane nikada ne mogu preoblikovati čin koji je po svom predmetu iznutra opak u ‘subjektivno’ dobar ili obranjiv kao izbor”?
  5. Nakon Amoris Laetitije (br. 303), je li osoba još uvijek obvezna smatrati važećim učenje iskazano u enciklici svetog Ivana Pavla II., Veritatis Splendor, br. 56, bazirano na Svetom pismu i tradiciji Katoličke Crkve, koje isključuje kreativnu interpretaciju uloge savjesti i koje naglašava da se savjest nikada ne može koristiti kako bi se opravdale iznimke od apsolutnih moralnih normi koji zabranjuju čin koji je po svom predmetu iznutra opak?

Cijeli tekst pisma na engleskom jeziku možete pročitati OVDJE.

Tino Krvavica | Bitno.net