BETLEHEM - SPLIT
Reportaža iz kuće za odbačene majke i trudnice – mjesto nade i herojstva potrebno današnjem svijetu
Betlehem – Split: Nekadašnji samostan časnih sestara anćela danas je Kuća života svetog Josipa, dom majkama koje su, unatoč pritiscima okoline, izabrale život.
Cijenjeni pisac fantastike, Roger Zelazny, u Amberskim je kronikama, popularnom desetodjelnom serijalu, razvio termin svjetova “sjena”. Već u prvom romanu Devet prinčeva u Amberu, otkrivamo kako je Amber jedini pravi svijet (drugi dio serijala otkrit će nam i postojanje njegove suprotnosti, jednako “pravih” Dveri Kaosa, no to je trenutačno manje bitno) dok su svi ostali, uključujući i Zemlju “sjene” – reflektirajuće stvarnosti “pravog svijeta”.
Nerijetko mi ta usporedba padne na pamet kad razmišljam da smo pozvani biti “savršeni kao što je savršen Otac naš nebeski”. Premda smo mi ljudi nesavršeni, Isus nas je pozvao na naizgled nemoguću misiju, djelovati poput Boga tj. da, poslužimo se tim izrazom, zrcalimo Njega.
Sveti Josip, čovjek kojemu je Bog, prema Svetom pismu, povjerio na čuvanje svoga sina Isusa Krista, kao i njegovu majku Djevicu Mariju te koji ih je u trenutku velike pogibli odveo u i sklonio u Egipat, svojim je životom oca i supruga zrcalio Boga, pravoga Oca i Zaručnika.
Po uzoru na sv. Josipa, slično čine vjernici i članovi udruge Betlehem, koji već godinama brinu o majkama koje okolina prisiljava na pobačaj kao i o njihovoj djeci.
Vjerujem da našim čitateljima ne treba predstavljati udrugu koja je tijekom dvadeset godina spasila od pobačaja na tisuće djece u Hrvatskoj. Njihove podružnice prisutne su u gotovo svim većim gradovima Hrvatske, a na nekim mjestima, poput Karlovca, Siska ili Varaždina, upravljaju kućama u kojima smještaju odbačene trudnice te majke s djecom.
Jednu takvu, kojom upravlja Mihaela Krajina, posjetili smo u Kaštel Novom kod Splita.
Pet majki, tri trudnice i petero djece
Kuća života svetog Josipa otvorena je na spomendan sv. Ivana Pavla II., 21. listopada 2016., i u nepune tri godine kroz nju je prošlo na desetke majki i djece.
Kuću sam prvi puta posjetio u ožujku ove godine. Tada je tamo živjela jedna majka, Ivana s malim sinčićem Antom. Nakon nešto više od dva mjeseca kuća je posebno “živnula” – trenutačno u njoj živi pet majki i petero djece (ne računajući onu u trbuhu).
Ivana Ćuk i njezin sin “Antiša” koji sad ima oko šest mjeseci, u kući su od listopada prošle godine. Ivana ima još dvoje djece s bivšim suprugom. U Dalmaciju je došla prije deset godina iz Bosne, zaposlila se, zaljubila i ostala. No, dogodio se preljub iz kojeg je začela treće dijete.
Ivana Ćuk sa sinom/Foto: Matej Sunara
“Otišla sam od supruga i živjela u podstanarstvu. Nastavili smo se ponekad viđati i pričati, nadala sam se da ćemo se pomiriti. Trudnoću sam krila cijelo vrijeme, nisam mogla priznati sebi, niti drugima. Na kraju, kad se stvar više nije mogla kriti, odlučila sam mu reći.”
Otac djeteta zna da mali Ante postoji, ali ga, prema riječima majke, ne želi prihvatiti. Isto se odnosi i na njenog, sada bivšeg, supruga s kojim već ima dvoje djece u dobi od 7 i 8 godina. Ivana je u visokom stupnju trudnoće ostala sama, no nije razmišljala o pobačaju.
“Kako sam krila trudnoću, pet i pol mjeseci nisam uopće otišla kod svoje ginekologice. Napokon sam se odlučila otići, ispričala joj svoju priču, i ona me uputila na svećenika dominikanca u Splitu koji pomaže slučajevima poput mog. Uputio me na udrugu Betlehem u Zagreb, ne znajući da u Kaštelima postoji jedna njihova kuća.”
Ivana je nakon Zagreba uskoro završila u Sisku gdje je provela dva mjeseca. Isprva je htjela sina dati na posvajanje.
“Nisam mogla prihvatiti da ostane kod mene. Htjela sam roditi i dati ga u neku obitelj. Ipak, dok sam bila u Sisku, jedan sam dan otišla na svetu misu. Nakon mise vratila sam se u kuću i rekla voditeljici da ne želim dati sina na posvajanje. To je moje dijete, želim se vratiti u Split, roditi i da ono ostane samnom.”
U Split je došla u visokoj trudnoći.
“Na početku boravka u kući pitala sam se zašto sam uopće tu, zašto sam ja ta kojoj treba pomoć. Sada mi je pak, zbog ljudi koji su stalno uz mene i pomažu mi, sve ljepše i ljepše. Osjećam veliku podršku i potporu.”
Ivanin Antiša najmlađe je dijete u kući. Uz njega tu je još četvero djece predškolske i rane osnovnoškolske dobi.
Njihove majke pristale su razgovarati za naš portal pod uvjetom da njihov i identitet njihove djece ostane skriven.
“Za Betlehem sam saznala preko interneta. Potražila sam pomoć nakon što sam već neko vrijeme imala problema sa svekrvom. No nadam se da ću se uskoro vratiti suprugu”, poručila nam je Ana (stvarni podaci poznati redakciji), trudnica koja je već rodila troje djece.
U kuću je stigla prije dva mjeseca, a situacija je posebno osjetljiva s obzirom da starija djeca pohađaju školu.
Pitam ju kako je njima objasnila preseljenje.
“Najmanja još nije toliko svjesna, dok sam drugima rekla da smo ovdje privremeno dok se naša kuća ne renovira. Iako je u kući dobro, ipak im nedostaju otac, obitelj i škola.”
Ana je istaknula i kako je zahvalna Mihaeli jer joj je pomogla kad je najviše trebalo, no odbija govoriti detalje.
“Ne bih svoju obitelj ni po čemu blatila, ipak su moji”, zaključila je.
Marijana (pravi podaci poznati redakciji) uz Ivanu jedina je koja trenutačno nije trudna. Njezina kćer ima šest godina i gotovo je cijeli život provela u Betlehemu. Ovo je, naime, već treća kuća udruge u kojoj boravi s majkom.
“Ona je dijete spašeno od pobačaja. Nagovarali su me drugi, među njima i moj partner, ali sam i sama, nažalost, razmišljala da to napravim”, govori nam Marijana, gledajući u pod.
“Sama je Božja providnost što sam se predomislila. Već sam imala dogovoren termin, došla sam čak i u ordinaciju, sjela na krevet, a onda sam se samo ustala i izašla.”
Kuća života svetog Josipa/Foto: Marin Škarica
“Kad ste u situaciji da se morate doslovno boriti za život svog djeteta, onda su tu prisutni i očaj i strah. No saznala sam za udrugu Betlehem, oazu gdje rade ljudi kojima je to dijete dragocjeno i koji će vas podržati premda niste fizički sposobni.”
Za udrugu je saznala čitajući kolumne patera Marka Glogovića, pavlinskog svećenika i osnivača udruge, a u kuću u Karlovcu, prvu takve vrste u Hrvatskoj, došla je prije šest godina.
Iako nije pobacila dijete drugima je slagala da je to napravila, a potom je napustila Bosnu i došla u Hrvatsku. Jedno vrijeme je nakon izlaska iz kuće i radila, no sad je opet bila primorana potražiti pomoć
Njezina djevojčica, govori mi kroz suze, teško podnosi ovu situaciju.
“Već duže ni ja niti ona nemamo kontakt s ocem.”
Kad ju pitam kako se slaže s drugom djecom, prvi se put na licu ove izmučene žene pojavljuje osmijeh.
“Djeca su super, ona se uvijek slože nekako brže nego što bi čovjek očekivao.”
I to je doista tako. Dok smo vodili razgovor oko nas su cijelo vrijeme jurila djeca. Ako već ne oko nas, onda se radosna buka čula iz svih dijelova kuće.
“Ja ne mogu naći niti jedne ružne riječi ili zamjerke za Betlehem. To je jednostavno poslanje, ono što se zove apostolat”, zaključuje Marijana.
Kristina (podaci poznati redakciji) još je jedna majka koja je htjela u razgovoru s nama ostati anonimna. U govoru joj se osjeti snažan dalmatinski naglasak. Ova tinejdžerka trenutno je u petom mjesecu trudnoće.
Kaže kako njezin momak želi dijete, ali da je tu došla zbog “problema u kući”.
“Moji su burno reagirali kad su saznali da sam trudna. Dijete nisu prihvatili, ali sad će morati.”
U Betlehem je došla prije dva mjeseca. “Nisam razmišljala o pobačaju zato što smatram da svako ljudsko biće, pa tako i ovo dijete u meni, zaslužuje život.”
I Kristina je zahvalna volonterima i voditeljima kuće na pomoći, no nada se kako će se situacija smiriti te da neće morati još dugo ostati ovdje.
‘Želim da druge žene nauče iz mojih pogrešaka’
Marica (ime je promijenjeno zbog zaštite identiteta, op. a.) je u svom svjedočanstvu bila prilično detaljna. Kaže kako želi da “druge žene nauče iz njezinih pogrešaka”.
U Kuću života svetog Josipa došla je malo prije našeg drugog posjeta, a u trenutku razgovora bila je u šestom mjesecu trudnoće. To joj je treće dijete.
Njezina najstarija kći ima 24 godine i živi u Osijeku, dok je drugo dijete preminulo sa samo dvije godine.
Teško diše, nije joj lako govoriti svoje iskustvo potpunim neznancima, no unatoč tome dijeli svaki detalj.
Marica je civilno rastavljena već 12 godina, a nada se i crkvenom razvodu braka. Kad je njezina kći otišla od kuće (“Normalno je da ptić izađe iz svog gnijezda”, reći će naša sugovornica), osjetila je da ponovno želi obitelj.
“Shvatila sam da još želim biti majka. Ta me praznina jednostavno i dovela do odluke da potražim čovjeka s kojim ću provesti ostatak života.”
Novog partnera našla je preko društvenih mreža. Ispostavit će se da to nije bila najbolja odluka.
“Nakon nekoliko mjeseci dopisivanja i razgovora preko kamere došla sam u šibensku Zagoru odakle je on. Ispočetka je sve funkcioniralo, dogovor je bio brak i djeca. Čak me i njegova obitelj prihvatila, sve po protokolu. No tek kad neko vrijeme provedeš s čovjekom uživo, otkriješ kakav je zapravo.”
“Zajedno smo živjeli šest mjeseci, od čega je tri mjeseca sve štimalo. No on se prema meni ponio kao prema bombonu: odmotao me, probao, nije mu se svidjelo i ispljunuo. Također, nije raskrstio svoju vezu sa ženom iz Zadra”, govori, prekidajući svoj iskaz samo kako bi povukla još jedan dim cigarete.
Marica je u kratkom vremenu postala beskućnik. Prije toga živjela je u Vukovaru, gdje je imala siguran posao. Zbog nesuđenog supruga čak je dobila i premještaj.
Nakon što je već otišla od partnera i preselila se iz Zagore u Šibenik saznala je da je trudna.
Tvrdi da on ne prihvaća dijete.
“Poručio mi je da lažem, iako sam mu poslala sve nalaze.”
Uskoro više nije mogla plaćati smještaj u Šibeniku te je kontaktirala fra Ivana Penavu, duhovnika udruge Betlehem u tom gradu. On i predsjednica udruge, Helien Čoko, smjestili su je u Split.
“Jako sam zadovoljna, kuća je dobra i imam svoju sobu. Drago mi je i da sam okružena ljudima jer kao dijabetičar, zbog hiperglikemije i hipoglikemije, ne bih smjela biti sama.”
“Neki od nas ovdje zajedno molimo i brišemo suze jedni drugima. Upoznala sam prekrasne osobe koje su uvijek spremne priskočiti u pomoć.”
Tvrdi kako, bez obzira na to što je ostala sama i s relativno malo financijskih mogućnosti, nije razmišljala o pobačaju. S druge strane njezin partner pokušao ju je nagovoriti na to.
“Psihički me zlostavljao. Redovito bi me preko svog rođaka, koji mu je služio kao poštar, pokušavao nagovoriti na pobačaj. Govorio je da sam dijabetičar i da se dijete neće roditi normalno. Čak su me i neke kolege s posla nagovarale na abortus, što me jako povrijedilo.”
“Odlučila sam zadržati dijete i jedino je važno da ga donesem na svijet. Ako ga on neće prihvatiti, neka se Bog pobrine za nas.”
Ljudi s iskustvom
Kuća života svetog Josipa zapravo je bivši samostan časnih sestara Službenica milosrđa, poznatijih i kao anćele. U sklopu njega nekad su djelovale škola i vrtić, a onda su sestre odlučile zgradu na korištenje dati udruzi Betlehem.
Voditeljica kuće, Mihaela Krajina, na toj je funkciji oko godinu i pol dana, a prije toga služila je kao tajnica udruge. Uz nju postoji još desetak volontera, od čega su redovito prisutni domar Tihomir Ramović (zvani Buco) i njegova supruga Marina. Tihomir i Marina su kroz gotovo dvadeset godina pro-life borbe u Splitu prošli sito i rešeto (što je priča za sebe), no to ih je pripremilo za sadašnje vrijeme kada je sve više majki u potrebi. Svaku novu stanarku prihvaćaju kao kćer, a dijete kao vlastito unuče.
Marina i Tihomir Ramović/Foto: Marin Škarica
“Kad sam u kući, radim sve što je potrebno, od razgovora s majkama do popravaka”, govorio dobrodušni Buco, objašnjavajući pritom svoj odnos s korisnicama Kuće.
“Ja im odmah kažem otvoreno: ja sam žensko, ali sam muško, a to znači da znam sve, nemate se čega sramiti. Reci što te boli i ja ću probati riješiti problem ako mogu. Ako ne, kucat ću gdje treba da se to riješi.”
No, glavna je ipak Mihaela, majka šestero djece, koja je udrugu nakon nekih teških perioda uspjela osoviti na noge.
Mihaela je dijete začeto silovanjem i nikada nije upoznala svog biološkog oca. S druge strane čovjek koji ju je odgojio, pronašao je njezinu majku u parku, u 6. Ili 7. mjesecu trudnoće te ju uzeo k sebi i oženio. To joj je pomoglo da uvidi kolika je važna uloga muškarca u očuvanju života.
Istinu o svom životu Mihaela je saznala tek s 28 godina i od tada je osjećala da se na neki način mora uključiti u pro-life borbu.
U Betlehem je došla iz inicijative 40 dana za život, kako bi pomogla u reorganizaciji Udruge.
“Iznimno mi je važna suradnja sa župnikom, susjednim župama, Caritasom i centrima za socijalnu skrb jer osjećam da nam nedostaje više stručnih suradnika. Naravno, ne možemo očekivati da se sve radi volonterski, ali nam je Bog doista poslao ljude od pomoći, poput psihijatara, socijalnih radnika, psihoterapeuta, svećenika i časnih sestara. Također, ogromna je potreba i duhovne hrane za ove majke, a ne samo mlijeka i kruha.”
Unatoč tome, tvrdi da lokalna Crkva još uvijek nije dovoljno upoznata s njima.
“Znaju za Betlehem, ali mnogi nisu svjesni da nekoliko kilometara od Splita postoji kuća u kojoj trudnice mogu pronaći smještaj u bilo koje doba noći ili dana.”
Mihaela Krajina/Foto: Marin Škarica
No Kuća života svetog Josipa otvorila je svoja vrata i majkama s više djece, pa i onima, poput Marijane, koje nisu trudnice.
“Situacija u društvu nije sjajna. Iz centara za socijalnu skrb dobivamo sve više zahtjeva za smještaj majki, ali i žena-beskućnica koje nisu majke. Nedavno mi je jedan kaštelanski policajac govorio kako u županiji ne postoji smještaj za žene beskućnice. I samoj mi se u glavi vrti ideja da napravimo nešto po tom pitanju u suradnji s drugim udrugama te lokalnom i županijskom vlašću.”
“Svaka situacija donosi nešto novo. Cijela Udruga se pokrenula, od patera Marka do nas ostalih, međusobno si pomažemo na razne načine i učimo jedni od drugih”, poručuje Mihaela.
Sve to ostavlja traga i na korisnicama, no unatoč ponekim razmiricama koje su prisutne u svim velikim obiteljima, odnosi među majkama, djecom, volonterima i voditeljima su uglavnom dobri. Najviše to potvrđuje činjenica da se iz kuće prepune teških priča najviše čuje dječji smijeh.
Ili kako je to rekla korisnica Marijana, Betlehem je doista oaza.
Kuća života svetog Josipa treba vašu pomoć: Žele obnoviti derutno dječje igralište u sklopu kuće
“S obzirom da je u dva mjeseca broj korisnica kuće skočio s jedne na pet, te na dolazak većeg broja djece, automatski se pokazala potreba za obnovnom dječjeg igrališta. Igralište je staro gotovo dvadeset godina, u derutnom je stanju te je čak i opasno jer su dijelovi oštećeni. Zbog toga može doći i do ozljeda kod djece.”
“Kako imamo lijep okoliš i prostor predviđen za igranje, bilo bi lijepo kad bi djeca imala svoj kutak. Za obnovu su nam potrebna financijska sredstva koja nemamo, a voljeli bi da naša djeca, unatoč teškim obiteljskim situacijama kroz koje prolaze, kroz igru barem djelomično zaborave na negativnost u svojim životima”, uputila je apel Mihaela Krajina, voditejica Kuće života svetog Josipa.”
Podaci za uplatu:
Adresa: Polinovac 30, Kaštel Novi 21217
Tel: 095 583 37 10
E-mail: udruga.betlehem.st@gmail.com
OIB: 56332726379
IBAN: HR 2723400091110540812
SWIFT: PBZGHR2X
Opis uplate: “Betlehem-Split”
Tino Krvavica | Bitno.net
