REPORTAŽA: KUĆA ZA NEROĐENI ŽIVOT 'BETLEHEM' U SISKU

Tukli su ih, ponižavali, napuštali, a njihovu djecu tjerali u smrt – ali one su rekle NE!

“Tukao me, uzeo za kosu i lupio glavom u zid, tražio me da pobacim – nije htio naše dijete.” Gledam njenog plavog anđela i pitam se koji luđak ne bi htio sudjelovati u životu nečeg tako lijepog

10, Kuća za nerođeni život Betlehem Sisak majke koje nisu htjele pobaciti

„Ulazim u bolnicu, tražim nju, znam da ide na pobačaj. Nema je na popisu, ali imam dojavu da je sigurno unutra. Prolazim hodnicima, tražim sobu, ulazim, a unutra liječnici rade abortuse, na crno… Ugledam ju, ona mene pogleda i kaže: „Zakasnila si“, i onaj osjećaj nade u tebi umire u tom trenutku… Izađeš, padneš jadan… I onda te opet podigne, ponovno kreneš dalje i tako u krug.“

To je svakodnevica Ive Matijašević, voditeljice udruge Betlehem Sisak, i istoimene kuće u kojoj borave majke koje, unatoč strahovima i pritiscima okoline, nisu htjele pobaciti svoju djecu. Iva svaki dan provodi s njima. Dan kad smo ih odlučili posjetiti bio je njen rođendan. Nije ga provela s mužem i djecom, već ga je „proslavila“ sa svojom drugom obitelji.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

“Naša kuća puna je od prvog dana”, govori nam Iva. “Stoga se mi, koji ovdje radimo, moramo žrtvovati. S ovim ženama i djecom provodimo rođendane, blagdane, Božić, godišnje odmore”, nastavlja, dok joj se u glasu osjeća hrabrost, nepokolebljivost.

I ova priča je upravo o tome, hrabrosti, nepokolebljivosti, odricanju i nadi.

Muž zbog “trave” istukao djecu

Tri žene i petero djece žitelji su male kuće, nekadašnje župne kuće u blizini sisačkog groblja. Kuću je otvorila udruga Betlehem Sisak, jedna od 16 istoimenih udruga koje su u borbi za život rasprostranjene diljem Hrvatske. Kuća u Sisku tek je treća u Hrvatskoj, uz nju tu su još Zagreb i Karlovac, zajedno mogu primiti 20-ak majki s djecom. Daleko je to od idealnog, ali trudnice koje žive u strahu od trudnoće, od nasilnog muža i neimaštine, napokon u Hrvatskoj imaju nadu, rješenje svojih problema, ali ne ono “rješenje” koje nudi svijet i zbog kojeg hektolitri nevine krvi vape u Nebo za osvetom. Betlehem nudi istinsku nadu, kršćansku pomoć, milosrđe, ali i glas… Olujni glas napuštenih majki koji govori: “Nismo same.”

“Super se osjećam u ovoj kući”, započinje svoju priču jedna od njihovih štićenica (podaci poznati redakciji), majka troje djece, koji skaču oko nje bez prestanka, ne dajući joj mira. “Kad mi je bilo najteže imala sam nekoga tko bi me zagrlio, tko bi me podigao, pružio mi neku nadu. Makar bila ponoć, ako mi je muka, ako mi se plače, uvijek netko dođe i pomogne mi.”

Odrasla je u Slavoniji, upoznala je svoju prvu ljubav, vjenčali su se i otišli na Krk. Prvo vrijeme bilo je, uvjerava me, doista idilično. “Kad se rodilo prvo dijete bili smo presretni. Zajedno smo ga kupali, presvlačili i skakali”, govori mi. Pritom joj se u kutu usana pojavljuje čeznutljivi osmijeh, ostatak iz nekih boljih vremena. Kako mi kaže, ona ipak nisu dugo potrajala.

“Kad se rodilo drugo dijete on je postao druga osoba. Nije više bilo zajedničkog kupanja niti presvlačenja. Prijatelji su mu počeli govoriti da je papučar…”

12

Foto: Upraviteljica doma, Iva Matijašević i naš novinar

Uskoro ga je ulovila kako puši travu. “Nisam znala što je to. Isprva sam mislila da je duhan, uostalom i moj je otac motao duhan, ali primijetila sam kako čudno smrdi. Jednom sam, dok sam uzimala robu za pranje, u njegovim hlačama pronašla smotuljak trave, otvorila ga, a sadržaj bacila. Kad je primijetio da mu to nedostaje, pitao me što sam napravila s tim. Rekla sam da ništa i nije me više ispitivao.”

Upravo zato bila je šokirana kad je udario njihovo dijete nakon što je počupalo stabljike te droge koju je posadio u stanu. “Dijete je mislilo da je to neki korov i čupkalo ga na što je on poludio i udario ga, istukao.”

Njen svijet polagano se rušio. Uzela je stvari i djecu te napustila dom. Međutim nakon 4 mjeseca, otišavši na pregled kod ginekologa, shvatila je da je trudna. Do tada je normalno imala “stvari” te je bila u šoku: samohrana majka na ulici s troje djece. Danas priznaje kako se htjela riješiti djeteta, ali je bilo prekasno, dijete je bilo u poodmaklom stadiju.

“On nije htio priznati dijete, dapače htio je da pobacim, smatrao je da nije njegovo. Čak je tražio i DNK test, ali nisam htjela. Ja ne moram nikome ništa dokazivati.”

Nije znala kome se obratiti, cijela njena obitelj bila je daleko. Stoga je odlučila otići u Caritas koji ju je usmjerio na patera Marka Glogovića. Odlučila je zadržati dijete, priznaje mi da bi ju kasnije sigurno pogodilo da ga je pobacila, te već dvije godine boravi u Kući.

6

Nije htio priznati dijete, rekao je da nije njegovo…

“Jedno dijete mi ide u vrtić, drugo u školu. Super su se integrirali, ali nedostaje im otac. Da vidite moju kćer, bez obzira što ju je tukao, kad on nazove ona ima osmijeh od uha do uha”, govori mi i smiješka se. I njoj nedostaje:

“Gledajte, on je bio moja prva ljubav, prva nevinost, prvo sve. Volim ga i dalje, ali on ne želi pustiti travu, a meni to ne može zamijeniti djecu.”

Priča mi kako se uskoro sprema otići iz Kuće. Ima posao i traži stan, međutim, kako mi kaže upraviteljica Iva, nitko u Sisku ne želi primiti samohranu majku s troje djece.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Spašeni životi (nisu) dovoljan razlog za financijsku pomoć

Čini se kako ih u Sisku, osim Crkve, slabo prihvaćaju. “Kažu za nas da smo sekta”, govori Iva i nastavlja mi govoriti o njihovoj teškoj situaciji. “Sisak je specifična sredina i odavde ne dobivamo nikakvih donacija.”

Donacije su jedini način na koji preživljavaju i premda njihova kuća ima sve nužno za pristojan život, svaki dan je sve teži i teži. Primijetili smo to i sami kada smo pri dolasku kavu pili s drvene klupe prekrivene stolnjakom, koja “glumi” vrtnu garnituru.

“Nemamo vrt, nemamo stolice, septička jama se pokvarila, a Betlehem Zagreb nam čak mora slati brašno, jaja, ulje i sol”, nabraja nam probleme s kojima se suočavaju ove hrabre žene. Premda im iz Novog Marofa jednom godišnje dostave 13 pilića, ponekad se danima hrane samo tijestom. Stalno ističu Božju providnost koja se uvijek, na kraju, pobrine za njih.

5

“Sjenica” u vrtu

“Svaki dan okupimo se zajedno oko stola i molimo krunicu”, kaže Iva, koja je uz pomoć molitve i svećenika uspjela pokrenuti cijeli projekt u svom gradu. “Molitva nam je temelj. Nećemo, dakako, odbiti osobu koja je druge vjere ili nije vjernik, ali se svog temelja nećemo odreći. Nikoga ne tjeramo na molitvu, već ih pokušavamo naučiti kako će problema uvijek biti, ali da, kad jednog dana odu iz kuće i započnu samostalan život, odgovor na probleme ne traže u lijekovima, već da padnu na koljena, stisnu krunicu u ruke, zavape Bogu i nazovu nas koji ćemo im pomoći.”

“Napokon sam sretna”

“Kao malu su me oduzeli od majke, a oca nikada nisam ni upoznala”, započinje svoju priču druga štićenica (podaci poznati redakciji) ove Kuće. Bila je malo dijete kad je došla u dom, međutim, sreća joj se, činilo se tada, nenadano osmjehnula. Odlučila ju je posvojiti poznata zagrebačka obitelj, bračni par koji nažalost nije mogao imati djece. Međutim i tu su stvari uskoro krenule lošim smjerom:

“Imala sam 7 godina kad sam došla u njihovu kuću, međutim samo tri godine kasnije umrla je žena koja me posvojila i ostala sam sama s očuhom. On je puno radio i nije imao vremena za mene. Kad su mi trebali zagrljaj ili riječ utjehe nisam ih nikad dobila. Čak sam odlazila kod prijateljice i njene majke po utjehu i savjet. Također brzo sam naučila kuhati jer je on po cijele dane jeo sendviče, a ja to više nisam mogla, bilo mi je slabo od sendviča.”

Došlo je vrijeme srednje škole i puberteta. Imala je svoj san, htjela je biti njegovateljica, ali on je odbio tu ideju. Sa 16, 17 godina je pobjegla, pronašla muža preko Facebooka te su se s 18 godina oženili.

“Očuh me tražio neko vrijeme, ali nakon što sam mu rekla razloge svog bijega, prestao je. Nadala sam se da ću od muža dobiti onu ljubav koja mi je nedostajala.”

Ispočetka se sve činilo u redu u njenoj novoj obitelji. Međutim nakon ženidbe njen muž počeo je piti, a i ostatak obitelji bio je problematičan.

“Bježala sam u psihijatriju jer su me terorizirali i samo sam se tamo osjećala sigurnom”, govori mi plahim glasom. Smirena je, ali to nije zbog lijekova. Premda ih pije i dalje, njene doze smanjene su. Lijekovi su joj pomogli s postporođajnom depresijom, međutim njeni rani “izleti” u psihijatrijsku bolnicu otkrili su i neke druge dijagnoze. Situacija se, hvala Bogu, iz dana u dan popravlja.

9

Uzeo je moju glavu i udario njome u zid…

Nakon što se razvela od muža uskoro je utjehu pronašla u drugom, ovog puta starijem dečku: “Mislila sam da će, ako je stariji, biti i pametniji, međutim nije.” Uskoro je s njim zatrudnjela, ali nakon što mu je priopćila ono što mnogi zovu “radosna vijest”, njen život postao je noćna mora.

“Tukao me, uzeo za kosu i lupio glavom u zid, tražio me da pobacim – nije htio naše dijete”. Gledam njenog plavog anđela i pitam se koji luđak ne bi htio sudjelovati u životu nečeg tako lijepog. Nakon što ga je prijavila policiji i pobjegla više ju nije tražio, a za sina ne želi niti čuti.

“Isprosila sam novce od policije, pobjegla u drugi grad gdje sam imala prijatelja i njegova majka, koja je radila u Caritasu, sredila mi je mjesto u ovoj Kući.”

Pitam ju kako to da nije htjela pobaciti. U njenom odgovoru otkriva se zrelost osobe koja prihvaća odgovornost i posljedice: “Dijete nije krivo za ono što se meni događalo. Ako mi je Bog htio dati dijete, On je znao zašto je to tako. Odlučila sam mu pružiti svu onu ljubav koju sama nisam dobila.”

Pitam ju kako se osjeća sada, nakon godina agonije. “Sad se osjećam najbolje i najsretnije. Dijete mi je baš promijenilo život. Nisam mislila da će me on toliko promijeniti kao osobu.” Naglašava kako se odlično slaže s drugim štićenicama, unatoč malim, obiteljskim razmiricama koje znaju iskrsnuti s vremena na vrijeme.

Sad kad se riješila dugova i problema iz prošlosti, uz podršku drugih žena, želi upisati stručno osposobljavanje kako bi mogla naći posao, upisati dijete u vrtić i stati na svoje noge. Međutim za to joj trebaju novci kojih nema. Grad ne želi, ili ne može pomoći. Međutim, nakon svega što je prošla, prvi put osjeća veliku nadu u bolje sutra.

Kuća smrti postala kuća života

Zanimljiva je podudarnost između njihovih priča i kuće u kojoj se sada nalaze. Kao što je smrt kružila oko njih, htijući zaposjesti njihove utrobe, tako je početkom Domovinskog rata zagospodarila tom kućom. Upraviteljica Iva govori mi kako je u njoj ubijen prvi svećenik, žrtva Domovinskog rata, Antun Grahovar. Ali smijeh i cika djece čije su majke imale hrabrosti reći “da” životu, danas odzvanja hodnicima i podovima koji su nekada  bili poprskani nevinom krvlju.

3

Foto: jedna od soba u Kući. Unatoč oskudici, volonteri Udruge Betlehem potrudili su se oko svakog detalja

Iva, umorna, ali snažna, s pouzdanjem u Gospodina, najavljuje velike planove za budućnost njihove udruge. Pitam ju kako može biti sigurna u to kada jedva spajaju kraj s krajem. Ponovno se poziva na Božju providnost:

“Naši su planovi, Bogu hvala, veliki. Želimo izgraditi veću kuću koja će moći udomiti majke sa starijom djecom, od 6, 7, 8 godina; majke koje nisu u stanju brinuti se o sebi i djeci te ih maknuti iz socijalne isključivosti i integrirati u društvo.”

Napominje kako su dobile lokaciju na groblju gdje žele napraviti grobnicu nerođenih, mjesto u kojem bi se pokapala sva pobačena djeca. Mnoga od njih danas se smatraju “humanim otpadom”. Za grobnicu im je potrebno oko 10 000 kuna kojih, naravno, nemaju.

“Božja providnost”, pomišljam u sebi i lagano odlazim s osmijehom na licu. Smijem se jer su me uvjerile u nadu, opet mi pokazavši da život nije crna rupa u kojoj se utapamo ne znajući zašto. S obzirom na kuću i živote napaćenih žena koji su se preobrazili ne bi me začudilo kad bi, nakon izgradnje grobnice za nerođene, i mrtvi ustali iz svojih grobova – puni života, onog nebeskog.

Portal Bitno.net poziva svoje čitatelje na molitvenu i materijalnu potporu Udruzi Betlehem Sisak:

Udruga za nerođeni život Betlehem Sisak

IBAN: HR 98 2330 0031 1526 0063 3 

Za uplate iz inozemstva: SWIFT /BIC SOGEHR22

 

Tino Krvavica | Bitno.net

Foto: © Luka Marušić, sva prava pridržana.


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 27. svibnja 2016.

Možda vam se svidi