I POTREBNA IM JE VAŠA POMOĆ

Ekipa iz Betlehema Varaždin pokrenula je odličan projekt koji je nedostajao hrvatskoj pro-life sceni, otkrili su nam kako pomažu majkama s djecom

„Pater Marko Glogović jednom je prilikom držao duhovnu obnovu u Varaždinu i nakon obnove pristupio mu je čovjek sa željom da udruzi donira kuću“

betlehem varaždin, kuća života gospe fatimske

Vjeran Grabant, predsjednik udruge Betlehem Varaždin/Foto: Marin Škarica

“Cijeli sam život provela po ustanovama i svaki je dan bio borba. Moje djetinjstvo nikada nije bilo onakvo kakvo bi trebalo biti“, govori nam Ivana B. (podaci poznati redakciji), mlada samohrana majka i prva štićenica varaždinskog ogranka udruge Betlehem.

Udomljena s 12 godina, odbačena je nakon što je u 19. ostala trudna s drugim djetetom. Njezin tadašnji dečko je, pak, imao problema s drogom.

U takvoj situaciji, i pod pritiskom okoline, neke bi žene izlaz pokušale potražiti u pobačaju, no za Ivanu to nije bila opcija.

„Htjela sam ostati sa svojom djecom, htjela sam im priuštiti budućnost i normalan život“, govori mi.

Preko Centra za socijalnu skrb došla je do Betlehema, udruge koja pomaže trudnicama i majkama da zadrže svoju djecu, unatoč pritiscima obitelji i okoline.

Prvu godinu provela je, s još nekoliko majki, u njihovoj kući u Sesvetama. U tih godinu dana, cilj je pomoći majkama da se pomire s obitelji (što neke i uspijevaju) ili da ih se osposobi za samostalan život.

No, Ivana je bila mlada, njezin dečko u međuvremenu se utopio te je u 20. godini (p)ostala samohrana majka. Unatoč pravilima nisu je mogli poslati na ulicu.

A što nakon godinu dana?

Ivana nije bila prvi takav slučaj, no postala je prva štićenica novog projekta kojeg su iz Betlehema pokrenuli kako bi pomogli majkama koje se ne uspiju osamostaliti nakon godinu dana.

„Pater Marko Glogović (osnivač Betlehema, op. a.) jednom je prilikom držao duhovnu obnovu u Varaždinu i nakon obnove pristupio mu je čovjek sa željom da udruzi donira kuću“, govori mi Vjeran Grabant, predsjednik Betlehema Varaždin, dok sjedimo na centralnom trgu baroknog grada.

No pater Marko, nastavlja Vjeran, smatrao je da vrijeme nije sazrelo za osnivanje kuće za trudnice i majke u Varaždinu.

„Otprilike pola godine kasnije, isti čovjek zove mene i nudi kuću. No, i sam sam osjećao kako još nije vrijeme pa sam ga odbio.“

Nekoliko mjeseci kasnije donatorova želja ipak je ispunjena.

„Sjećam se da me zvao pater Marko, rekao da ima osjećaj kako je vrijeme da se pokrenemo i predložio da pogledamo jedan samostan u Ljubešćici koji su nam htjele donirati časne sestre. No taj je samostan bio velik i bila mu je potrebna velika adaptacija kako bi zadovoljio naše potrebe.“

Vjeran je tada nazvao čovjeka s početka priče te je Betlehem Varaždin uskoro raspolagao s prvom kućom za trudnice sjeverno od Sesveta.

No, kuća u Varaždinu imat će drugačiju ulogu od onih već osnovanih.

„U prvih godinu dana cilj je osigurati osnovne materijalne uvjete za žene koje su se oduprle pritisku okoline da naprave pobačaj“, priča mi Tomislav Kovač, Vjeranova „desna ruka“.

„Te žene su najčešće stigmatizirane, osuđene, odbačene od svojih te ostaju same na ulici s djetetom. Udruga Betlehem, osim duhovne pomoći, nastoji pružiti i konkretnu materijalnu pomoć. Majci se osigurava krov nad glavom i ona se pomalo priprema za samostalan život. Poanta tih godinu dana je da otac tog djeteta, djedovi i bake, općenito članovi obitelji otople odnose i prihvate ih natrag u svoje živote. Te se žene često vraćaju svojim obiteljima te onda imaju osiguran materijalni status.“

„No“, uskače Vjeran, „ima dosta žena koje nakon godinu dana boravka u jednoj od pet takvih kuća u Hrvatskoj nisu spremne za samostalan život, a prema zakonu trebaju napustiti boravak. Nekima treba dodatnih godinu dana, možda čak i više, kako bi stale na noge. Poanta naše kuće je da im omogućimo dodatnu pomoć“, dodaje Vjeran.

Vjeran (lijevo) i Tomislav (u sredini) iz udruge Betlehem Varaždin u razgovoru s našim novinarom/Foto: Marin Škarica

Uz njega i Tomislava, varaždinsku udrugu službeno čine još četiri žene. Priznaju mi kako prije četiri godine, kad su krenuli s radom, nisu očekivali da će doći ovako daleko i upravljati vlastitom kućom.

Prije toga bavili su se organiziranjem humanitarnih koncerata duhovne glazbe, molitvom pred bolnicama i pokretanjem Hoda za život u Varaždinu (koji se do sada održao dva puta). Jedan od projekata im je i kupnja grobnog mjesta kako bi podigli grobnicu za nerođenu djecu u koju bi se onda pokapala tijela spontano i namjerno pobačene djece.

No, ovo je, za sada, uvjerljivo njihov najveći projekt.

Kuća života Gospe Fatimske

Buduća „Kuća života Gospe Fatimske“, kako su je nazvali, mjesto je gdje smo se zapravo na početku i susreli. Dotrajala fasada i zapušten okoliš pokazuju kako oko nje ima dosta posla, no tek derutna unutrašnjost otkriva pravo stanje i veličinu projekta u koji se upuštaju.

Ulazim u jedinu trenutno uređenu prostoriju u kući – improviziranu kapelicu. U oči odmah upada velika slika „Marija – utočište grešnika“, Gospa koja širi svoje ruke prema grešnicima, otuđenima i žalosnima prikazanima u dnu slike.

U sredini prostorije stoji pak jedan stol na kojem se ističu lijepi relikvijari s relikvijama svetaca.

Ovdje se jednom tjedno članovi i simpatizeri udruge nalaze na molitvi. Ističu kako im je zajednička molitva i pomogla da uđu u ovaj projekt.

No, u budućnosti, kapelica bi se trebala, uz prostorije udruge, nalaziti u suterenu kuće koji je trenutačno posve zapušten.

Uspjeli su skupiti 50 tisuća kuna s kojima su kupili nove prozore i zatvorili kuću, no za potpunu adaptaciju više od 200 kvadrata prostora potrebne su im nove donacije.

„U glavnom dijelu kuće planiramo napraviti smještaj za dvije majke s djecom. Svaka bi imala svoju sobu dok bi ostatak prostorija bio zajednički. S vremenom bismo uredili i potkrovlje, u kojem bismo napravili stanove za još dvije ili tri obitelji“, govore mi dok sjedimo u improviziranoj kapelici.

Derutnost prostora, kao i nedostatak novaca, razlog su zašto njihova jedina štićenica – Ivana, za sada živi na drugoj lokaciji.

Kuća života Gospe Fatimske/Foto: Marin Škarica

„Dok ne dovršimo kuću iznajmili smo joj jednu garsonijeru u okolici Varaždina. Ipak, majci s dvoje djece potrebna je veća komocija i zato bismo htjeli što prije urediti ovaj prostor.“

Tomislav ističe kako garsonijeru plaćaju oni, dok novce za hranu dobiva u obliku bonova. Također, platili su joj i tetu čuvalicu i pronašli posao.

Plan je postupno smanjivati novčanu pomoć kako bi se osamostalila i polako preuzela život u svoje ruke.

Iz razgovora s Ivanom vidim kako je zahvalna za svu pomoć koju joj udruga pruža.

„Lijepo je što postoji netko tko te želi i tko ti želi pomoći, iako te tvoji ne žele“, govori mi bivša stanarka kuće u Sesvetama. Trenutačno radi u jednoj varaždinskoj pekari.

„Život u Varaždinu je dobar, zadovoljna sam, iako me prvih mjesec dana nakon što sam izašla iz kuće u Sesvetama bilo strah što i kako dalje. Nakon godinu dana čovjek se ipak naveže na ljude s kojima je živio, oni su mi bili poput obitelji. Sada počinjem normalan život. Ne želim da moja djeca prožive ono što sam ja, želim im da žive u normalnom svijetu i da imaju bolju budućnost.“

‘Bili smo sretni zbog djeteta, a doktorica nas je pitala: Želite li pobačaj?’

Zanimljivo je bilo vidjeti dva muškarca koji su senzibilizirani za pitanje pobačaja i koji, uz ostale članove udruge, svoje slobodne vrijeme koje mogu, npr., iskoristiti u druženju s obitelji, provode pomažući djevojci koju nikada nisu sreli.

Iz razgovora saznajemo kako, uz vjeru, postoje i osobni razlozi koji ih motiviraju u služenju i borbi za život.

Vjeran, inače bivši nogometaš Varteksa i Međimurja koji danas radi u jednoj poznatoj varaždinskoj tvrtki, otkriva mi kako je njegovo uključenje u pro-life inicijative teklo usporedno s njegovim obraćenjem.

„Volio sam jako čitati Michaela O’Briena, a kako se amaterski bavim i slikanjem, svidjeli su mi se i njegovi likovni radovi. Nakon što sam pročitao O’Brienovu knjigu Pomrčina sunca napravio sam sliku pobačaja. Pola godine nakon toga trebao sam imati izložbu svojih radova u jednoj galeriji, no kad je žena iz galerije došla kod mene rekla je kako će uzeti sve slike osim te. I tako je slika ostala doma, a ja sam je odlučio nekome pokloniti. Tad nisam poznavao patera Marka Glogovića, iako sam čuo za njega. Nabavio sam njegov e-mail, poslao mu fotografiju slike i pitao želi li ju. On je pristao i tako smo ušli u kontakt. U međuvremenu sam odlazio na klanjanja u samostan uršulinki i tu sam doživio „klik“. Čuo sam kao glas od Boga koji mi je rekao: ‘Budi bijeli vitez’, smatram da me pozvao da se borim za nerođene.“

Ta je borba bila obilježena i osobnim tragedijama.

„Supruga je imala dva spontana pobačaja. Sjećam se kako smo drugi put bili kod mojih doma i sve je bilo u redu, a onda je žena iznenada prokrvarila. Otišli smo brzo u bolnicu. Sjećam se kako je doktorica za vrijeme pregleda bila radosna i rekla: ‘To je bilo dijete, to je bio život’. Radovala se jer se radilo o životu koji je sad na nebu, ali meni u tom trenutku nije bilo do veselja.“

„Odvezao sam se u Varaždin, bila je zima, lagano je padao snijeg, a ja sam u 23 sata šetao po gradu i osjećao se kao hladno željezo. Bio je to osjećaj tupoće, osjećaj ničega. Kao bol, ali nije bol.“

Slika koju je naslikao Vjeran Grabant i poslao pateru Marku Glogoviću

Tvrdi kako mu danas to iskustvo pomaže kad s drugima razgovara o ovoj teškoj temi.

„Sad kad razgovaram sa ženama i odgovaram ih od pobačaja, uvijek opišem svoje iskustvo spontanih pobačaja i taj gubitak, težinu i bol koju sam proživljavao. Pokušavam im barem približno dočarati do čega se mogu dovesti.“

Ipak, njegova i ženina priča imala je sretan kraj.

„Nakon drugog spontanog otišli smo kod patera Marka na molitvu. On je molio nad mojoj ženom i tada je uslijedila godina mira. Nakon što smo prethodne godine izgubili dvoje djece, sada smo uživali blagoslov. I nakon toga moja je supruga ostala trudna, a nedavno smo dobili i drugo dijete.“

Tomislav i njegova žena su, pak, prošli kroz bol izvanmaterične trudnoće, ali varaždinski pravnik ističe kako ga je na borbu za život posebno potaknuo događaj kad je njegova žena ostala po drugi put trudna.

„Svijest o tome da je plod malo ljudsko biće počela se razvijati kad sam gledao prve snimke s ultrazvuka. Čuo sam srce kako kuca, vidio glavicu na slikama. U meni je sazrijevala svijest da je nenormalno ubijati te male ljude. No, potpuna prekretnica bila je kad smo saznali da je supruga trudna s našim sinom. Bili smo oduševljeni, dugo smo čekali to dijete. Ne znam zašto, ali ovog sam puta ja zvao našu doktoricu, jednu poznatu varaždinsku ginekologinju, kako bih priopćio vijest i naručio suprugu na pregled. I zovem ju pun oduševljenja, kažem joj: ‘Gospođo doktorice, naručio bih suprugu na pregled, ona je u drugom stanju’. S druge strane uslijedilo je pitanje: ‘Želi li gospođa pobačaj?’“ Nisam mogao doći sebi, prva stvar koju je zdravstveni sustav ove države ponudio mojoj ženi bilo je ubojstvo djeteta.“

„Tada sam počeo u glavi osvješćivati da se te stvari masovno rade i da je potrebno početi djelovati na tom području.“

Iako postoje tek četiri godine, Vjeran i Tomislav tvrde kako vide promjene koje se događaju u gradu.

„Kad smo počeli pratiti statistike, Varaždin je bio grad s najviše prijavljenih pobačaja u Hrvatskoj. U jednoj klinici vršilo se više prijavljenih pobačaja nego u tri zagrebačke bolnice. Nakon početka djelovanja naše udruge, ali i akcija inicijative 40 dana za život, znatno je pao broj legalnih pobačaja“, ističu, no dodaju kako ipak ostaje pitanje jesu li doista probudili svijest o štetnosti pobačaja u ljudima ili se radi o fiktivnom padu zbog porasta ilegalnih pobačaja.

No, ono što im se doista može pripisati, to je briga za Ivanin život, i želja da majkama koje su, unatoč pritisku okoline, pobačaju rekle: „Ne!“, pruže ruku konkretne pomoći.

Podaci za donacije:

Hrvatska poštanska banka

Broj računa: HR8423900011100984540

Sve dodatne informacije mogu se dobiti na telefonski broj: 0915046593;

putem internetske pošte udruga.betlehem.varazdin@gmail.com; ili na Facebook stranici Betlehem Varaždin.

U kakvom se stanju kuća nalazi provjerite u galeriji:

Tino Krvavica | Bitno.net


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

Objavljeno: 17. rujna 2018.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Vjersko informiranje koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Možda vam se svidi