KOMENTAR GORANA ANDRIJANIĆA

Ovaj prizor bio je možda i najvažniji i najdojmljiviji trenutak dočeka Vatrenih, evo zašto…

Puno nas je ovih dana uživalo u tom osjećaju da Vatreni igraju za sve nas. Ta njihova predanost stvorila je jedinstvo koje je, kako smo već napisali, tako duboko da prevladava sve ono čime nas ovaj svijet želi ograničiti. Ali, taj Lukin zagrljaj s Petrom, zagrljaj najboljeg nogometaša svijeta i dječaka iz Velike Gorice bio je i korak dalje

Foto: Goran Stanzl/PIXSELL

Nije, doista, bilo potrebno previše vremena da oni nezaboravni momenti s jučerašnjeg dočeka naših nogometaša, trenuci koji će ući u kolektivnu memoriju naroda kao jedna od onih točki koji definiraju njegov identitet i mentalitet, budu banalizirani uobičajenim raspravama koje nas dijele već dulje vrijeme. Pri tome, poprilično je jasno gdje i kako te podjele nastaju, tko ih stvara i zbog čega to radi. To nije nimalo upitno.

Nije međutim nakana ovoga teksta dati svoj doprinos takvim polemikama koje su započele na društvenim mrežama i portalima već pet minuta nakon završetka sinoćnjeg dočeka. Nakana ovoga teksta jest skrenuti pozornost na jedan trenutak nabijen emocijama, simbolikom i dubokom porukom nade i optimizma, koji se dogodio sinoć u Zagrebu. Takvih je trenutaka prošle noći bilo jako puno, ali ovaj smatramo posebno važnim. Zato i pišemo o njemu.

Petar Brcković je dječak iz Velike Gorice, dječak s Downovim sindromom. Četrnaestogodišnji Petar došao je jučer na trg kako bi upoznao svog idola Luku Modrića. Došao je obučen u dres s njegovim imenom i brojem. To je bio njegov san, upoznati najboljeg nogometaša svijeta. San koji se spletom prekrasnih okolnosti i nesebičnošću nekoliko dobrih ljudi ispunio (kako, pročitajte OVDJE). Petar Brcković našao se na pozornici pored svoga “idola” Luke koji ga je iskreno i srdačno grlio. A Petar je, kako je netko već napisao, bio “u sedmom nebu”.

Tekst nastavlja ispod oglasa

Taj trenutak, to kada sam ugledao Petra okruženog našim nogometašima, kada sam na njegovu licu vidio onu savršenu radost koju možete vidjeti samo na licu osoba s Downom, to je trenutak kada sam “zasuzio”. Jer tada sam osjetio svu dubinu zajedništva kojom nas Bog blagoslovi preko Vatrenih i svega što se događa oko njih ovih dana. Ta je dubina bila potpuna, srušila je sve zidove, pa i one koje ovo društvo postavlja prema najslabijima i najnevinijima među nama.

Jean Vanier, osnivač zajednica Arka i Vjera i svjetlo, puno je pisao o tim zidovima. Zidovima koje neki uporno postavljaju između bogatih i siromašnih, između jakih i slabih, između naroda i rasa… On sam posvetio je svoj život rušenju zidova koje je društvo postavilo prema slabima, nejakima, odbačenima iz ovih ili onih razloga.

“Mnogi od onih koji su prividno vraćeni u društvo, našli su se sami i izgubljeni u velikim gradovima, zatvoreni u svojoj tuzi, ne pripadajući ni jednoj zajednici. Fizički zidovi su možda nestali, ali ostali su oni psihološki”, pisao je Vanier o lažnom otvaranju društva prema slabima koje karakterizira vrijeme u kojem živimo.

Da, to je onaj isti Vanier koji je prije neki dan rekao kako bi bilo “prekrasno” da “mala Hrvatska pobijedi u finalu”. Baš tako je rekao – prekrasno. Taj ljubitelj malih i koji u njima vidi onu sol svijeta koja može obogatiti jake i velike sigurno će biti dirnut kada vidi prizor zagrljenih Luke i Petra (možda mu ga je netko već pokazao). Bit će sigurno ponosan na tu svoju “malu Hrvatsku” kako joj tepa, onu koja ovih dana svojom gorljivošću, svojom ljubavlju, svojom predanošću obogaćuje i nadahnjuje svijet velikih i moćnih koji joj se iskreno divi.

“Znate, kada je Luka zagrlio Petra, on nije zagrlio samo njega, on je zagrlio svu djecu s Downom”, rekao mi je danas Petrov otac, Mladen Brcković.

Živimo u svijetu u kojem se neke države hvale s time kako među njima više nema osoba s Downom jer su ih sve ubili eugeničkim pobačajem. U svijetu gdje javna televizija u jednoj zemlji zabrani spot na kojoj osobe s Downom pričaju o tome kako vode dobar život. Živimo, naposljetku, u državi gdje zasigurno postoji još puno predrasuda prema osobama s Downom.

I zato je taj Lukin čin, taj iskreni zagrljaj na kojemu se vidjelo da dolazi iz dobrote njegova srca bio neobično važan i dojmljiv. Puno nas je ovih dana uživalo u tom osjećaju da Vatreni igraju za sve nas – za branitelje, za Hrvate u domovini, u BiH i dijaspori – kako je Zlatko Dalić to jučer rekao. Ta njihova predanost stvorila je jedinstvo koje je, kako smo već napisali, tako duboko da prevladava sve ono čime nas ovaj svijet želi ograničiti. Ali, taj Lukin zagrljaj s Petrom, zagrljaj najboljeg nogometaša svijeta i dječaka iz Velike Gorice bio je i korak dalje. Uključio je u to jedinstvo i one koji su među nama najslabiji i najisključeniji, a imaju nam toliko toga za dati. Srušio je jedan tako velik i uporan zid.

Za mene, to je čisto evanđelje. Još jedan od mnogobrojnih proročanskih činova kojima ovih dana nazočimo.

Na to se usmjerimo, iz toga izvlačimo nadahnuće i snagu za sve ono što je pred nama. Jer tako ćemo najbolje odgovoriti na dar koji su nam prenijeli ti predani i divni momci, naši nogometaši. Na dar koji nam je preko njih darovao Bog.

Goran Andrijanić | Bitno.net


Podržite naš rad članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

Objavljeno: 17. srpnja 2018.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Vjersko informiranje koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Možda vam se svidi