IN MEMORIAM

Glazbenički talent koji je primio od Boga Oliver Dragojević je hranio ljubavlju i poniznošću

‘Nikome se ne treba rugati, nikome suditi, nikome zlo činiti, nikome odmoći i uvijek pomoći’, izjavio je jednom prigodom, ali je to i svjedočio, koliko su mu vlastite slabosti dopuštale, svojim životom, odnosno, pristupom glazbi i čovjeku

Oliver

Oliver Dragojević/Foto: Davor Puklavec/PIXSELL

“Galeb i ja”, “Skalinada”, “Ča je život vengo fantažija”, “Oprosti mi, pape”, “Molitva za Magdalenu”, “Infiša san u te”, “Malinkonija”, “Vjeruj u ljubav”, “Cesarica”… Niz je, zapravo, neiscrpan, kao da svaki naslov sugerira novi, svaka od pjesama u toj nisci kao da doziva u sjećanje još jednu, pa dvije… i to sve redom klasike, kolektivne favorite, nebrojene uspomene… jedan život. Jer, Oliver Dragojević – odavna najpoznatiji i najbliži kao jednostavno Oliver – osoba je koja, kad je hrvatska glazbena scena u pitanju, nadilazi žanrovske podjele, glazbene ukuse, generacije, temperamente i dijalekte. Pojava i glas koji su se u rano nedjeljno jutro povukli s ovoga svijeta, čovjek čiji je ovozemaljski život završio ostavljajući iza sebe kao rijetko tko u njegovom zanatu toliko široku masu dirnutih, uplakanih, ožalošćenih. Ljudi s iskrenim osjećajem gubitka iako je sve ono čime je veloluški slavuj dotaknuo tolike uši i duše vječno i neuništivo, neizbrisivo i zauvijek svačije. Zemlju – vjerujem da smijem i mogu reći – čije je odavno postao istinsko narodno blago.

Jer, tko od nas ne zna bar refrene svih gore navedenih, ali i mnogih nespomenutih pjesama iz pjesmarice duge preko pola stoljeća? Tko – bio iz Slavonije, Zagorja, Like, Istre ili iz Zagreba – ne zna na tečnom dalmatinskom zapjevati “Galeba”? Tko je još mogao s tolikom sugestivnošću i autoritetom toliko godina pjevati “Vjeruj u ljubav”, pa čak i nakon što je sudjelovao u duetu “U ljubav vjere nemam”?

Rođenjem Splićanin, podrijetlom i godinama djetinjstva Velolučanin, od ranih je šezdesetih prisutan u svijetu glazbe. Prvi nastup ostvario je na splitskom dječjem festivalu 1961., a već dvije godine kasnije postao je pjevač i klavijaturist splitskog benda Batali. Naravno, za njegovo vrijeme i podneblje, senzibilitet i afinitete, Splitski festival bio je nužna odskočna daska, a na Prokurativama je debitirao 1967., s nepunih dvadeset godina, sa skladbom “Picaferaj” iz radionice druge legende dalmatinske i hrvatske zabavne glazbe, Zdenka Runjića. Iako je pjesma te daleke splitske večeri prošla nezapaženo, jedna je povijest bila načeta: bio je to – svi to vrlo dobro znamo i bez novih nabrajanja nezaboravnih versa i nota – početak blistavog niza kojem je oblik dao Zdenko Runjić, a boje Oliver.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Pozamašan i neosporno bitan koliko i neujednačen, Oliverov opus meandrirao je od nezaboravnih runjićevskih bravura na albumima iz sedamdesetih i s početka osamdesetih preko kvalitativnog (ali nikako i komercijalnog) srozavanja tijekom osamdesetih do zrelog, mada ne i uvijek blistavog lakonotnog popa s okusom mora i soli u poznijim godinama. No, svi uzleti i padovi, sretnije i manje sretne epizode, urezivali su se u kolektivnu svijest kao pojava autentične zvijezde, ali i stalnog čovjeka iz naroda, u more zagledanog Dalmatinca koji bi, neovisno od toga pjevao u njujorškom Carnegie Hallu, pariškoj Olympiji, zagrebačkoj Areni, na Prokurativama ili na lokalnoj fešti, prvom prigodom pošao na ribe ili bacio s društvom na karte. Čovjeka obožavanog u svim zakutcima Lijepe naše jer je znao svačijoj pjesmi (sam nije bio autor) udahnuti svoj specifični duh, interpretaciju koja je bila umjetnost za sebe i kojoj nisu trebali, a još manje sada, usporedbe sa svjetskim zvijezdama sličnih afiniteta. Supruga i oca koji u svojim ulogama nije bio – kao što nitko nije – bezgrješan, ali koji se toj svojoj obitelji uvijek vraćao kao najsigurnijem utočištu i vrelu svoje snage kao glazbenika i kao čovjeka.

Čini se predivnim – koliko god sad možda zašao u patetiku, kojoj se ionako teško oteti u ovakvim prigodama – što je zadnji Oliverov album bio suradnja s još jednim divnim čovjekom i glazbenikom i što nosi naziv “Familija”. Gibonni je s Oliverom tijekom zadnjih dvadesetak i kusur godina stvorio ne samo nove divne pjesme, već i očito snažno i iskreno prijateljstvo, jedno od onakvih kakve možemo nazvati – familijom.

Skromno se držeći podalje od politike i ideoloških prepucavanja, u javnosti škrt na riječima svugdje gdje nema pjesme, Oliver je bio i ostao sve samo ne zvijezda, a istodobno jedinstvena i istinska zvijezda. Onakva zvijezda koja sja talentom i neglumljenom poniznošću; talentom hranjenim ljubavlju i poniznošću kojoj ne treba deklaracija. “Nikome se ne treba rugati, nikome suditi, nikome zlo činiti, nikome odmoći i uvijek pomoći”, izjavio je jednom prigodom, ali je to i svjedočio, koliko su mu vlastite slabosti dopuštale, svojim životom, odnosno, pristupom glazbi i čovjeku. Pomogao je “pogurati” brojne karijere, snimivši cijeli niz dueta, odazivao se na pozive bez da se nametao kao onaj koji mora biti prvi; ostao je Velolučanin i Splićanin i kad je svugdje bio doma, Dalmatinac i kad je uveseljavao australsku publiku.

Što nam je sve Oliver ostavio u teštamenat? Čemu nas može podučiti? I to ne samo svoje mlade kolege koji će danas svi redom bar suspregnuti suzu na osjećaj da više nema među nama? Naravno da to nisu samo pjesme, kao što ne treba sada tražiti oproštajne riječi u svim tim s njegovih usana odaslanim stihovima ili ga tražiti među galebovima što kliču nad pučinom. On je ostao prije svega u svemu onom što nam je ponudio između pjesama, u onome što je ostavio u načinu na koji je sve te pjesme otpjevao, u primjeru ne samo onima koji su ga prozvali familijom već i onim kolegama koje je tek dotaknuo gestom, riječju, odazivom, pozivom. U onome što je kao grješni čovjek živio izvan svjetlima obasjanih pozornica, kad ga ne biste uspjeli razaznati među licima na ribama, uz balun ili za kartama. U onome što je ostvario sa svojom Vesnom u preko četrdeset godina braka. U svojim Davoru, Damiru i Dini.

Niste mogli od njega čuti koliko je bio vjernik ili kako je pokušavao objasniti čudo života kojeg je živio dalmatinskim zanosom, samo kako je “čovjek od starinskih običaja koji uživa u malim stvarima, toplini doma, domaćoj spizi, djeci, unucima”. U nekoliko je navrata snimao duhovne pjesme, kao što su “Milost” i “Kako da Te ne volim”, ali duh koji je nastanjivao njegove izvedbe jasno govori i bez definicija. Detalje mogu nadopuniti – kao što to danas rade i nastavit će činiti – brojni kolege i suradnici, rodbina i prijatelji. Familija.

Olivere, počivao u miru Božjem…

Toni Matošin | Bitno.net


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 30. srpnja 2018.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Vjersko informiranje koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Možda vam se svidi