RAZGOVOR S POZNATIM SPLITSKIM FRANJEVCEM

Fra Ante Vučković o emocijama koje su obilježile ljeto: Zlatko Dalić i Oliver Dragojević ostali su ponizni kada su bili bolji od drugih

Fra Ante Vučković: “Od završetka Domovinskog rata prošlo je više od dvadeset godina. U tom je periodu velik dio građana, koji su došli na proslavu srebrne medalje, osjećao kao da im se oduzima pravo na radost zbog toga što imaju Domovinu, kao da im se nameće osjećaj krivnje zbog nacionalnih simbola. Uspjeh nogometaša je donio nešto čisto što se nije moglo staviti u negativan okvir, a što nam je na globalnoj razini donijelo priznanje”

Fra Ante Vučković

Fra Ante Vučković/Foto: Fra3.net

Proteklo ljeto obilježila su dva iznimno velika emotivna događaja kada je hrvatski narod nakon relativno dugog perioda ponovno iskazao posebno zajedništvo. Prvi je uslijedio nakon sjajnog uspjeha na Svjetskom nogometnom prvenstvu, odnosno osvajanja srebra, koje je proslavljeno dočecima nogometaša u brojnim hrvatskim gradovima, a drugi je bio splitski ispraćaj pjevača Olivera Dragojevića. O duhovnim porukama, koje možemo iščitati iz ovih događaja, razgovarali smo s fra Antom Vučkovićem, poznatim splitskim franjevcem i profesorom filozofije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Splitu.

Fra Ante, razgovor svakako treba započeti komentarom na nastup na svjetskom prvenstvu, ali i na ponašanje koje su hrvatski reprezentativci pokazali u Rusiji. Što iz svega toga možemo naučiti?

Moram priznati da nisam detaljno pratio što se sve događalo na terenu, a posebice ono što se događalo unutar same momčadi, ali do mene je doprla unutarnja povezanost igrača i vodstva. To je, čini se, ključ uspjeha. Zajedništvo se pokazalo kao odlučujući moment za dobar rezultat. Neke druge reprezentacije, kao što je primjerice Njemačka, danas govore o raspravama i podjelama koje su stvorile nutarnju nepovezanost među igračima. Bez zajedništva grupa ne može postići nešto značajno. Grupa živi samo ako postoji nešto što čvrsto povezuje sve njezine članove. Naše reprezentativce je povezivala zajednička pripadnost jednom narodu i zemlji, a što se manifestiralo tako jednostavnim načinom – pjesmom Moja domovina i dobrom igrom na terenu.

Zbog čega je Dalićeva vjera bila važna nama vjernicima? Zbog toga što je značajan dio naroda u krunici i pripadnosti Katoličkoj Crkvi prepoznao sebe. Dalića smo doživjeli kao čovjeka koji s nama dijeli istu vjeru i toga se ne stidi

Nadalje, uloga trenera Zlatka Dalića je nemjerljiva. On je pronašao način kako povezati nogometaše. U jednom trenutku je morao donijeti važnu i tešku odluku i isključiti igrača koji se nije uklopio u zajedništvo. Isključio je igrača koji nije bio spreman prihvatiti da je grupa važnija od pojedinca i time prijetio raspadu zajedništva.

Za uspjeh je potom bila važna svijest o vlastitoj vrijednosti svakog igrača unutar momčadi. Svijest da se vlastite sposobnosti mogu pokazati samo ako postoji zajedništvo reprezentacije uklonila je strah od drugih reprezentacija i velikih imena.

Naposljetku, pojavio se još jedan posve nov i neuobičajen element u nogometnom svijetu, a to je jezik izbornika Dalića. Govorio je prepoznatljivim religioznim jezikom. Nije nogomet pretvorio u religiju, nego je u nogomet unio vjernički jezik. Govorio je o poniznosti. Izbornik je naše nogometaše, koji su svojim statusom, novinskim člancima i cijelim strojem svjetskog prvenstva mogli biti gurnuti u oholost, umišljenost i suparništvo, potaknuo da se ponašaju kao dio grupe i govore jednostavno i suzdržano. Nakon svake utakmice reprezentativci su ponavljali kako „treba ići korak po korak“, kako „trebamo biti ponizni“, pa ćemo „vidjeti što će biti dalje“. Upravo takav pristup ih je držao prizemljenima te su zahvaljujući suzdržanosti i pozitivnom naboju u grupi na terenu davali najbolje od sebe. Elementarna poruka njihova nastupa u Rusiji jest da se snaga reprezentacije pokazuje zajedništvom i poniznošću pri čemu je poniznost ništa drugo doli realnost koja štiti od umišljanja i prerane euforije.

Brojni svjetski mediji prenijeli su svjedočanstvo vjere koje je prije svjetskog prvenstva izrekao izbornik Dalić.

Ja to vidim ovako: mislim da je Zlatku Daliću vjera važna. To svakako treba poštovati kao što treba uvažavati uvjerenje svakog pojedinca. Međutim, Zlatko Dalić ne mora biti uzor vjere. Nije se tako ni predstavljao. Za vrijeme nogometnog prvenstva jedan je njemački đakon započeo svoju propovijed navodeći hrvatskog izbornika s krunicom u ruci kao uzor vjere. Kršćanstvo se ne mjeri oponašanjem nekog trenera. Vjera je osobni odnos s Bogom iz kojega oblikujem svoj život i odnose. Dalićevo svjedočenje vjere doživljavam razumljivim, spontanim i naravnim, ali ne bih rekao kako je njegova vjera imala odlučujuću ulogu u uspjehu reprezentacije. Mislim da bi moglo biti bliže istini da on svoju lidersku ulogu oblikuje iz svog odnosa s Bogom. Ako netko iskreno kaže što stoji u njegovoj nutrini, onda smo dobili uvid u izvor njegove snage i identiteta. Ne mislim da je hrvatska reprezentacija bila molitvena grupa, ali je svakako bila oblikovana zajedništvom koje se hranilo i vjerom. Zbog čega je Dalićeva vjera bila važna nama vjernicima? Zbog toga što je značajan dio hrvatskog naroda u krunici i pripadnosti Katoličkoj Crkvi prepoznao sebe. Dalića smo doživjeli kao čovjeka koji s nama dijeli istu vjeru i toga se ne stidi. Dalić je dao do znanja da se u svom radu oslanja na Boga.

Kako ste Vi doživjeli dane koji su uslijedili nakon finala, odnosno veličanstvene dočeke nogometaša u brojnim hrvatskim gradovima?

Jedan od boljih komentara na tu temu čuo sam od jednog starijeg čovjeka iz Metkovića koji je rekao kako hrvatski narod tih dana nije slavio pobjedu, nego oslobođenje. Od završetka Domovinskog rata je prošlo više od dvadeset godina. U tom je periodu velik dio građana, koji su došli na proslavu srebrne medalje, osjećao kao da im se oduzima pravo na radost zbog toga što imaju Domovinu, kao da im se nameće osjećaj krivnje zbog nacionalnih simbola. Uspjeh nogometaša je donio nešto čisto, bez ikakvih zlih primjesa, nešto što se nije moglo staviti u negativan okvir, a što nam je na globalnoj razini donijelo priznanje. Svijet je spoznao kako hrvatska reprezentacija, a preko nje vjerojatno i hrvatski narod, ima nešto vrlo dobro što može pružiti, pokazati i darovati drugima. Priznanje je otvorilo golemi potencijal radosti. U njoj nije bilo ničeg negativnoga.

Foto: Marko Lukunic/PIXSELL

Drugo, a to je čini se nesvakidašnje, jest da smo izgubili finale, a svejedno slavili svoje drugo mjesto. I slavili smo ga kao da je bilo prvo, kao da smo osvojili pehar. Nakon gubitka finala, a ono je djelovalo iznimno teško, sve se preokrenulo. Na kraju finalne utakmice na Modrićevom se licu vidjelo koliko mu je bilo teško što smo izgubili. Primao je pehar za najboljega igrača s licem koje tuguje zbog gubitka. Međutim, taj poraz se vrlo brzo pretvorio u pozitivnu priču koja je ponijela cijeli narod. Ubrzo više nitko nije govorio o gubitku, nego o najvećem uspjehu hrvatskoga nogometa. Tu možemo vidjeti golemu potrebu jednog naroda za slobodom izricanja radosti zbog nacionalnog ponosa i velikog globalnog priznanja.

Na dočecima nogometaša je sudjelovalo mnoštvo mladih ljudi. Oni nemaju osobnih sjećanja na rat, ali su dobili jedinstvenu mogućnost identificiranja s kockicama, nacionalnim bojama i domoljubnim pjesmama. Dočeci su se pokazali kao golemi potencijal stvaranja identiteta kroz boje, emocije, slavlje, pjesmu. Ovi će mladi ljudi u sljedećih dvadeset ili trideset godina svoj identitet i pripadnost hrvatskom narodu vezati uz ovaj događaj. Nogomet je igra, ali svejedno je stvorio događaj koji obilježava vrijeme. Do sada smo se s ponosom sjećali 1998. kada smo bili treći na svjetskom prvenstvu, a sada nam je darovan događaj za narednih trideset godina.

U pojedinim medijima je bilo pokušaja da se ovaj događaj stavi u negativni kontekst. Najviše se kritizirao nastup Marka Perkovića Thomsona na zagrebačkom glavnom trgu.

Mislim da je to samo bila potreba za pronalaskom detalja kojim bi se zasjenio ovaj veliki događaj. Mediji, između ostaloga, imaju golemu mogućnost zasljepljivanja. Mogu pooštriti detalj i zasjeniti cjelinu. Mogu istaknuti negativno i zasjeniti pozitivno. No, mogu i sasvim drukčije. Svjetsko prvenstvo je pokazalo i takve tendencije. Nerijetko upadamo u zamku da nam se minorne negativne stvari nametnu kao jedine o kojima se govori. U jednom manjem dijelu medija je postojala volja da se podmetne priča o Thompsonu ili čak nacističkim obilježjima. Srećom, riječ je o podmetanjima, a ne zbilji. Vrijeme će, nadam se, izbistriti koliko su bili važni događaji oko nogometa ovoga ljeta.

Nedavno je hrvatski nogometaš Josip Brekalo odbio nositi vrpcu duginih boja jer se ona protivi njegovom kršćanskom odgoju. 

Mogu se složiti s činjenicom da FIFA želi stvoriti atmosferu u kojoj nitko neće koristiti nogomet, ali i svoju igračku popularnost, kako bi nametao svoje ideje. To je u redu. Nije, međutim, u redu da se nekom nameće da reklamira ideje iza kojih ne stoji. Jedna stvar je zabraniti ono što je nepoželjno. Sasvim drugo je nametati nekome da reklamira nešto što sam ne zastupa. U tom Josip ima potpuno pravo odbiti nametanje.

Drugi veliki događaj ovoga ljeta bio je ispraćaj pjevača Olivera Dragojevića u Splitu. Zbog čega se njegov odlazak toliko dojmio građanima Hrvatske?

Nisam bio iznenađen takvom vrlo emotivnom reakcijom građana, posebice Splićana. Oliver je tijekom posljednjih desetljeća postao dio naše duše, ušao je pjesmom u naše domove i naše obitelji. Pratio nas je na vožnjama, u kafićima, na moru. Nije bio samo pjevač, nego čovjek u čijim smo se pjesmama prepoznavali. Kada nekoga pustite u svoje uši, kada u miru svoga doma slušate njegove pjesme, onda mu dopuštate da svojim glasom uđe u vašu nutrinu. Glas ima čudesnu moć ulaska u dno ljudske duše. U Oliverovim pjesmama mnogi su ljudi prepoznali sebe, osjetili miris zemlje na kojoj žive, naslutili vlastitu ljubav ili u galebu prepoznali jednostavnu radost postojanja, onaj osjećaj kako je dobro sve što jest koji se javi na Mediteranu u trenucima kada čovjeku bude darovano iskustvo lakoće i dobrote postojanja. Karakteristikom glasa i lakoćom izvedbe on se nametnuo u vodećeg pjevača dalmatinske šansone. Osjećali smo ljudsku blizinu u njegovu glasu.

Oliver je očito bio stidljiv čovjek. Veliki ljudi ne govore o sebi velikim riječima. To redovito čine mali ljudi. Ovo se može usporediti s izbornikom Dalićem koji je u trenutku povijesnog uspjeha govorio o skromnosti

Osjećaj tuge zasigurno je pojačala nedavna najava velikoga koncerta koji je zbog njegove bolesti naposljetku bio otkazan. Publika je jedva čekala taj koncert, jer je očito predosjećala kako bi mogao biti jedan od njegovih posljednjih. Kada je koncert otkazan, osjećali su se kao da im je oduzet zadnji zalogaj, pa mi se čini da su taj gubitak htjeli nadoknaditi upravo tim velikim ispraćajem. Kada mu već nisu mogli darovati veliki koncert, darovali su mu veliki oproštaj. Oproštaj od Olivera više je obilježila zahvalnost za ono što je dao, nego tuga zbog njegova odlaska. Njegov sprovod je bio dobar primjer kršćanskog sprovoda, a kada ovo govorim, ne želim suditi o njegovoj vjeri, nego samo naglasiti kako je sprovod obilježila zahvalnost za sve što nam je Oliver darovao svojim pjesmama.

Foto: Dino Stanin/PIXSELL

A zbog čega se hrvatski narod toliko vezao uz Olivera i njegove pjesme? Je li možda zbog toga što je njegov život obilježio velik talent, a istovremeno i samozatajan karakter?

Oliver je očito bio stidljiv čovjek. Imao je veliku barijeru oko izlaganja nutrine javnosti. Nije pisao pjesme kako se ne bi izlagao. Pjevao je tuđe stihove. Premda je izbjegavao izlagati svoju dušu, bio je majstor u interpretiranju tuđih emocija svojim glasom. Živio je nenametljivim životom, o sebi nije pričao velikim riječima, nije se hvastao niti je imao potrebu biti napadno i stalno prisutan u javnosti. Uvjeren sam kako je takvo ponašanje kod ljudi stvorilo osjećaj kako se radilo o doista velikom čovjeku. Veliki ljudi ne govore o sebi velikim riječima. To redovito čine mali ljudi. Ovo se može usporediti s izbornikom Dalićem koji je u trenutku povijesnog uspjeha govorio o skromnosti. Ako ćemo koristiti kršćansku terminologiju, obojica su bili ponizni upravo u trenucima kada su bili bolji od drugih.

Oliver je otpjevao jednu vašu pjesmu „Kako da te ne volim“. Kako je došlo do te suradnje?

Pjesma je nastala davno, dok sam još bio kapelan u Njemačkoj i pjevao u VIS-u Ujaci. Nakon nekog vremena fra Stipica Grgat, koji je sa mnom pjevao u Ujacima, osjetio je potrebu ažurirati jedan dio naših pjesama, odnosno izvući ih iz prašine. Kako je bio povezan s Oliverom, zamolio ga je da zajedno otpjevaju moju pjesmu, a Oliver je pristao. Fra Stipica me je pozvao u studio, a ja sam bio fasciniran darom i lakoćom kojom je Oliver otpjevao pjesmu. Doslovno je došao u studio, pogledao pjesmu i otpjevao.

Je li uspio prenijeti emociju koju ste osjećali kada ste pisali ovu pjesmu?

Jest. Ustvari, bio sam zatečen koliko je to sjajno odradio. Ujaci su se godinama prije toga, kada smo prvi put snimali ovu pjesmu, u studiju dosta mučili, a Oliver je to odradio s čudesnom lakoćom. Osim toga, u studiju se nije pojavio kao zvijezda. Došao je kao jednostavan čovjek. Razgovarali smo o običnim stvarima. Ćakulali smo. Nitko na njemu nije osjetio potrebu za razlikom. A razlika između njegova pjevanja i našega je golema. Prevelika.

Mnogo ljudi smatra da je Oliverova pjesma „Pred tvojim vratima“ također duhovnog karaktera, odnosno pjeva o Bogu. Znate li nešto o tomu?

To ne bih mogao sa sigurnošću tvrditi. Međutim, kada je slušam, u njoj prepoznajem približavanje Gospodinu. Ja sam je doživio kao duhovnu pjesmu jer ona u sebi ima dramatiku s konca života, govori o susretu s Bogom, o očekivanju da Bog u tom susretu izvuče skrivenu dobrotu, pokaže da razumije i oprašta padove. No, mislim da se pjesma može i drukčije interpretirati.

Možemo li nakon ova dva velika događaja upasti u zamku oholosti, odnosno percipirati sebe kao narod koji je poseban upravo po tim velikim emocijama?

Ne vidim da idemo u tom smjeru. U oba događaja možemo prepoznati kako smo mi doista mali narod. Kada samo razmišljate o Rusiji, u kojoj se igralo svjetsko prvenstvo, u trenu spoznate kako u toj zemlji ima dosta gradova koji su sami veći nego cijela Hrvatska. Nakon svjetskog prvenstva postali smo prepoznatljivi na globalnoj razini po svojoj razigranosti. Dalić je otvorio mogućnost da se naši nogometaši doslovno zaigraju na terenu, a ta ležernost i ustrajnost je oduševila svijet. Gubili bismo, ali bismo i dalje ustrajno igrali.

Oproštaj od Olivera više je obilježila zahvalnost za ono što je dao, nego tuga zbog njegova odlaska. Njegov sprovod je bio dobar primjer kršćanskog sprovoda, a kada ovo govorim, ne želim suditi o njegovoj vjeri, nego samo naglasiti kako je sprovod obilježila zahvalnost za sve što nam je Oliver darovao svojim pjesmama

Dakle, Hrvati nisu velik narod u smislu nekog broja, političke ili gospodarske uloge, ali na simboličkoj, u ovome trenutku ludičkoj razini, odnosno na razini igre i pjesme, imamo nešto što svijet prepoznaje kao univerzalno vrijedno. Ne smeta mi ta slika o Hrvatima koji vole igru, upornost i pjesmu. Uostalom, mi imamo lijepu zemlju. Predstavljamo je svijetu kao zemlju u kojoj se može intenzivno doživjeti ljepota prirode, glazbe, nogometa, okusa, mora i sunca. To je isto jedna vrsta igre. Za jedan narod je važno da bude prepoznatljiv po nečemu dobrome, univerzalno dobrome. Nogomet nam je donio prepoznatljivost u svijetu, ali siguran sam da nismo umislili sebi kako smo dobri baš u svemu. Znane su nam naše slabosti. Poznamo ih bolje nego svoje dobro. Svjesni smo s koliko se problema suočavamo, koliko nam ljudi nedostaje, ali uza sve to, uspjeli smo doživjeti posebno lijepe trenutke, na kojima možemo biti zahvalni Bogu i sretni smo što smo ih mogli dijeliti jedni s drugima i radovati se priznanju svijeta.

Rašeljka Zemunović | Bitno.net


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 30. kolovoza 2018.

Možda vam se svidi