S. Valburga preminula je u četvrtak, 6. kolovoza, na blagdan Preobraženja Gospodinova. Nakon pogoršanog zdravstvenog stanja, u Opću bolnicu Zadar primljena je u subotu, 1. kolovoza, i već tada Valburga je rekla: „Ja imam osjećaj da umirem“. To se i dogodilo pet dana kasnije, premda joj je i medicinska sestra bila rekla da će u petak kući, natrag u samostan.

Prije toga, dva mjeseca ležala je u bolesničkoj postelji u Samostanu sv. Marije u Zadru, okružena ljubavlju svojih sestara koje su o njoj skrbile s najvećom pažnjom, kako to čini izvanredna ljudskost, redovnička posvećenost i karizma njihovog utemeljitelja, sv. Benedikta.

Osobito redovitu skrb za s. Valburgu vodila je jedna od najmlađih zadarskih koludrica, s. Pavlina Žufika.

S. Pavlina posjetila je s. Valburgu u bolnici u Zadru u utorak, 4. i u srijedu, 5. kolovoza, kad je bila kod nje u posjeti u 14 sati.

S. Valburga je do zadnjeg trenutka bila svega svjesna i premda 92 godine stara, nije imala ni trunka dementnosti. Valburga i Pavlina su pričale i tu srijedu, 5. kolovoza. Pavlina joj je dala i sladoled pojesti, piti, tješila je. Imala je pored sebe krunicu i križ kojeg je ljubila svaki dan.

Taj križ ima i moći sv. Male Terezije. Pavlina je Valburgi svaki dan davala da poljubi taj križ. Kada su moći sv. Male Terezije bile nedavno u Zagrebu, karmelićani su ljudima dijelili te križeve s njenim moćima, pa je tako i s. Vlatka donijela iz Zagreba zadarskim koludricama da svaka ima križ s moćima sv. Male Terezije.

I tako je zadnja dva mjeseca u bolesničkoj postelji, a to je nastavila činiti i pet dana u bolnici, Valburga svaki dan poljubila križ i preporučivala se Majci Božjoj – kao Arbanaška rodom, svojoj Gospi Zonji Jon.

Dan prije njene smrti, uz Pavlinu, Valburgu je posjetila i njena nećakinja s kćeri, koja se čudila koliko je Valburga bistra.

I Valburga im je tada mirno i spokojno rekla: „Ja ću vam sutra umrijeti“.

„Je je, pa kako ti to znaš?“, upitala je Pavlina.

„Ne osjećam se dobro. Srce mi nije baš…“

„Sutradan je Preobraženje Gospodinovo. To bi bilo lijepo, blagdan ti je“, uzvratila joj je s osmijehom Pavlina. I nastavila: „Budi sretna, srest ćeš Isusa, nebesku Majku, svoje roditelje“. Valburga im je zahvaljivala da su je tješili.

Baš u blagdan Preobraženja Gospodinova, da i njegova zaručnica, preobražena za slavu vječnog života, prijeđe svome Isusu, za kojeg je živjela.

„Znaš, Valburga, da su ti sinoć svirali na Forumu arbanaške pjesme. Bila je i pjesma ‘Hvala ti, Majko nebeska, Zonja Jon“, rekla je Pavlina Valburgi, želeći joj reći kako je u utorak, 4. kolovoza, na Forumu održan veliki koncert arbanaških izvođača, u spomen na 300 godina od dolaska Arbanasa u Zadar.

Da je Valburga bila u samostanu, sigurno bi i ona kroz prozor svoje sobe slušala kako njeni rodni Arbanasi pjevaju u čast Zonji Jon, koju je ona svaki dan častila.

„Što ću reći sestrama da si im poručila?“, pitala je Pavlina Valburgu na kraju svoga posjeta.

„Sve ih puno pozdravi. Neka sve mole za mene, za spas moje duše. Ja ću sutra umrijeti. Sutra ću ja otići. Vidjet ćeš da ću umrijeti“, rekla je Valburga mladoj Pavlini, koja joj na to uzvrati: „Idemo se mi poljubiti“.

I poljubila je Valburga Pavlinu, i Pavlina Valburgu, u čelo. I tako je završio njihov zadnji susret, kojeg su još, kao i svaki drugi, provele u molitvi.

Pavlina je sestrama, koje su svaki dan molile za nju, prenijela poruku s. Valburge. Opatica Katarina to je sasvim ozbiljno shvatila i primila, te je odlučila da nakana mise u četvrtak, 6. kolovoza, bude služena upravo za njihovu s. Valburgu.

A kakva je bila s. Valburga?

Redovnicama, pogotovo koludricama, obveza je svaki dan biti na misi. No, s. Valburga to je osobito, osobito intenzivno, žarko i ljubavno živjela.

„S. Valburga je uvijek htjela ići na misu. I svaki dan je išla na misu. Do zadnjeg je bila za to spremna i to htjela. Dok god je mogla, išla je na misu. Mi bismo joj rekle: ‘Odmori malo, krv si primila’.

Ali ona bi uzvratila:  ‘Ja to moram’. Išla je na misu do zadnjega, i poslijepodne na molitvu Večernje. I još bi molila krunicu. Nekad sam se posramila, koliko se ona ustajala. To je bila strašna volja.

A bila je srčani i bubrežni bolesnik i krv je primala svaki mjesec.

Naime, njena krvna zrnca, zbog duboke starosti, nisu više mogla dostatno opskrbiti tijelo kisikom i hranjivim tvarima, pa je zadnjih godinu dana svaki mjesec, jedanput mjesečno, išla primati krv u bolnicu. Zadnja dva mjeseca dok je bila u bolesničkoj postelji, išla je i na dijalizu. Nije bila naučena na putovanja, morala se naviknuti na taj transport. Pred kraj života živjela je i to fizičko trpljenje.

I premda joj je bilo fizički teško, ništa je nije sprečavalo da ode na misu. Uvijek je tražila da je obujem, da joj donesem papuče i obuću, da ide na misu“, kaže s. Pavlina.

I jako zanimljivo. Upravo to, ‘Donesite mi cipele / papuče’, s. Valburga je čeznutljivo ponavljala i govorila i dok je bila u bolesničkoj postelji zadnja dva mjeseca. Dok je bila u bolesničkoj postelji u svojoj sobi u Samostanu, sestrama bi rekla: ‘Donesite mi cipele’; a kad je bila u bolnici, zamolila bi, ‘Donesite mi papuče’.

Kao da bi je ta rečenica, kad bi je izgovorila, koja joj je dva mjeseca prije smrti značila da će moći / otići prebivati pokraj živog Isusa za oltarom, i dok je bila u krevetu – kao da ju je prenijela u crkvu sv. Marije. To njeno propinjanje, molba, ‘Donesite mi cipele’, kao da ju je već i njenom samom tolikom željom i izrečenom čežnjom, duhovno pričešćivalo…

Kad je čovjek u bolesničkoj postelji, tjelesno onemoćao, kako uopće može htjeti, poželjeti, obuti cipele? Nije li to nešto što te tada ‘steže’, stavlja u kalup, ‘vezuje’… S. Valburgi ‘obuti cipele’, pa i dok boluje, značilo je ustajanje i zemaljski preduvjet da ode na misu.

I rekla bi s. Valburga tada: „Sad ne mogu ići, ležim, ali rado bih išla“. Upravo je s. Pavlina vozila s. Valburgu u kolicima na misu, u zadnjim mjesecima njene tjelesne nemoći.

S. Valburga je jako voljela sestre i baš zajednički život.

„Di su svi, tu je ona. To je nama primjer kako je ona voljela biti u zajednici. ‘Ko god je došao u bolnicu, što nas više, to bolje. Nema nijednog dana da netko nije otišao kod nje. Uvijek je netko išao. Voljela je to sestrinstvo i zajedništvo.

Jako je voljela i poštovala Crkvu, poštovala je biskupe. Molila je za svećenike, za duhovna zvanja. Sv. Josipu se osobito molila. Pa znači i da će zadarski nadbiskup predvoditi njen sprovod i misu zadušnicu.

U svojoj sobi je imala uokviren Blagoslov od pape Ivana Pavla II. kojeg je primila za 50 godina svojih zavjeta. Njen je krevet bio u takvom položaju da je baš gledala u to. „Vidite, to je meni Papa poslao“, govorila bi. Jako je držala do toga.

Bila je revna za molitvu. Izdržala je do kraja. Na katu samostana gdje je njena soba nalazi se veliki kip Srca Isusovog. Milosrdnog Isusa je jako molila. S. Valburga bi uvijek stala pokraj tog kipa i na talijanski bi molila molitvu, Misericordia. Sve na talijanski, odrasla je u to vrijeme i to joj je bilo najlakše“, kaže s. Pavlina.

S. Valburga je do zadnjega, dok nije zalegla, svaki dan posjećivala njihovu s. Adalbertu koja ima 90 godina i sada je najstarija zadarska koludrica. Ona je četiri godine u bolesničkoj postelji. Valburga i Adalberta su uvijek zajedno radile i zajedno bi molile krunicu. Jedna bi tukla mendule, druga čistila. Skupa su brisale suđe. Uvijek bi bile skupa, i uvijek u zajedničkoj molitvi, i dok rade.

„Bella mia, cara mia, srećo mia’“, govorila bi Valburga Adalberti. Ona bi sjela pokraj nje i molile bi zlatnu krunicu. Onda joj je, kako ju je stalno pratila u potrebnome, i s. Pavlina bila „Bella, cara i sreća mia“.

S. Valburga je bila uvijek skromna i jako uredna. Ne bi se usudila ništa uzeti bez dozvole. „Madre bila, Madre rekla“, govorila je, poslušna što treba učiniti. Nije puno tražila. Što je dobila, bila je zadovoljna.

A glede urednosti, uvijek bi baš s. Valburga podizala mrvice s poda, ili što bi primijetila da treba urediti, potaknula sestre da se očisti: ‘Uredite to…’

„Njoj je bila čista soba, veliki red. Ako je bila kakva mrva na podu, ona bi to kupila. Toliko je bila revna. Da sve bude na mjestu i na crti“, kaže s. Pavlina.

I plahta u krevetu uvijek je morala biti nategnuta, rastegnuta, bez nabora, a kamoli zgužvana, ili da viri neki kutak.

„I u srijedu kad sam bila kod nje u bolnici, dan prije nego je umrla, morala sam sve kantune na lancunu na njenom krevetu ispraviti. To je moralo biti drito. „Daj mi posloži ovaj kantun. Te kantune mi napravi. Nije drito“, rekla mi je s. Valburga.

Za njen 90. rođendan, koludrice su s. Valburgi poklonile čokolade, Ferrero Rocher, njoj je to bilo svečano; tortu sa svjećicama i Coca Colu.

Jako je voljela Coca Colu. Bila je zadovoljna s jednom Coca Colom. U samostanu nemamo svaki dan Coca Colu ni gazirana pića, samo za fešte.

Sve smo stavili u jednu kao zlatnu kutiju, to je njoj bilo kao da je zlato. Ona je čuvala tu kutiju.

Radila je ručne radove. Još prošle godine radila je ručni rad, za Božić i stavila ga u tu svečanu kutiju. I poklonila je taj rad za imendan tadašnjoj opatici Anastaziji, na blagdan sv. Stošije.

Ništa nije bacala. Govorila bi, ‘Donesite mi sve to’. Još sa 90 godina je radila, vezla, narodni vez na križiće“, kaže s. Pavlina.

U četvrtak, 6. kolovoza, s. Valburgu je u 14 sati, kad su dozvoljene posjete, išla posjetiti s. Rafaela. Primijetila je promjenu na njenom licu. I išla to reći medicinskom osoblju…

S. Valburga je preminula. Zapravo, samo tako tiho i nečujno – usnula. U sobi je bio jedan gospodin kod svoje žene, uz krevet, pokraj kreveta s. Valburge – rekao je da nije čuo nijedan hropac, jauk, vapaj, zaziv… I iznenadio se i on kad je čuo da je osoba pokraj koje je bio, spokojno umrla – usnula…

S. Valburga je otišla svom Zaručniku „kojeg samo imam, kojeg samo volim“, u naručje i zagrljaj…

Ovo je zapis onoga što mi je prenijela s. Pavlina, uz dozvolu i u prisutnosti s. Katarine Teskere, opatice Samostana sv. Marije – na slavu Boga i poticaj ljudima da promisle o svojoj spremnosti za Prijelaz i hodu prema Vječnosti.

Koliko čovjek mora biti živ i predan, izoštren u nutarnjem razgovoru s Bogom… kolika je to ljudsko – božanska prožetost, stopljenost… Koliko je to neizmjerni vječni Stvoritelj prisutan u jednom krhkom tijelu, u jednoj duši – koje se tako po imenu spominješ i osobno joj prilaziš – da imaš tu sigurnost da Mu sutra odlaziš. Da to od Njega čuješ i znaš… To nije došlo odjedanput, slučajno i iznenada. To je plod njihovog zajedničkog cjeloživotnog hoda, njihovog poznavanja, dara i uzdarja – po Isusu u Euharistiji kojem je s. Valburga tako neumorno i svakog dana hrlila…

A nakon što mi je ovo sve pripovjedila, s. Pavlina Žufika, čije prezime s. Valburga nije mogla izgovoriti, nego bi rekla ‘župnik’, mi zaključi: „Mogla bih vam još dugo i puno toga pričati. Idem sada kititi cvijeće u crkvu, za Gospodina i našu s. Valburgu. Na sve to, radostan si i plakao bi. Primila je sve potrebno, medicinski, bolnički, sakramentalno i duhovno, posljednju pomast. Oprostili smo se od nje i misom ujutro u dan kad je umrla“.

I ode s. Pavlina ukrasiti cvijećem crkvu sv. Marije u koju je s. Valburga neumorno koračala 73 godine, pred kraj i u kolicima… A za susret s Isusom, zadnji konop transporta i ‘sigurnost’ da će ga susresti u Euharistiji i moći blagovati, bilo je ostvarenje njene molbe „Donesite mi cipele / papuče“.

Poštovala je Gospodina od monaške koprene na svojoj glavi, do svoje obuvene koludričke pete. Pred svoga ljubljenog Gospodina, s pokrivenim tijelom i ogoljenom dušom…