U zagrebačkoj crkvi svete Katarine u nedjelju, 5. siječnja 2020., na – prema tradicionalnom kalendaru – blagdan Presvetog imena Isusova, nakon više od 50 godina služena je svečana prva dijecezanska svečana pjevana misa celebrirana (svećenik, đakon i podđakon) po tradicionalnom rimskom obredu. Mimo svečane pontifikalne mise (mise koju slavi biskup), to je najviša razina svečanosti tradicionalne mise, za koju su uz samog svećenika neophodni đakon i subđakon.

Zbog složenosti obreda i nužne uključenosti barem trojice klerika ovakva Misa i prije 2. vatikanskog sabora nije bila česta u mnogim župama, međutim vrijedno (i izvanredno očuvano) ruho iz crkve sv. Katarine koje se koristilo za ovu sv. misu otkriva nam da se u njoj sigurno slavila. Na blagdan Presvetog Imena Isusovog vrlo prikladno su prisjećali mnogi detalji u crkvi poput Kristovog monograma (IHS) iznad svetohraništa, i na pomno ukrašenom liturgijskom ruhu klerika.

Svetoj misi prethodio je obred škropljenja (nazvan „Asperges“ po prvoj riječi antifone preuzete iz psalma), uobičajen prije pjevane nedjeljne Mise. Promatrajući bezvremensku ljepotu ove liturgije, nije teško razumjeti kako je bl. Ivan Merz o njoj napisao ove retke: „Molitve i kretnje liturgije, njene melodije i njeni miomirisi projekcija su Neba na zemlju, fotografija su unutarnjeg Božjeg života (…) Po liturgiji najočitije spoznajemo da je Bog Tvorac svjetova, Bog stroge Pravednosti, Bog Ljubavi, također Bog apsolutne Ljepote; ona nas opaja svojim sjajem i blistavilom i čini nam sve teškoće naše svete vjere mnogo lakšima.“

Bitno.net | foto: Hrvoje Abraham Miličević