ZABLUDA I ISTINA

Beograd proglasio Stepinca ‘ratnim zločincem’, a evo kako je on spašavao Srbe

Službeni Beograd, točnije Ministarstvo vanjskih poslova Srbije, objavilo je priopćenje u kojem je bl. kardinala Alojzija Stepinca prozvalo “ratnim zločincem“, pritom opozvavši šefa svoje misije pri EU zbog izložbe o Stepincu koje je u Europskom parlamentu organizirala eurozastupnica Marijana Petir. Bitno.net, uz ekskluzivno dopuštenje Zagrebačke nadbiskupije donosi tekst iz knjige mons. Jurja Batelje u kojem su detaljno navedene osobe srpske nacionalnosti kojima je kard. Stepinac pomogao.

stepinac-3, Beograd proglasio Stepinca ratnim zločincem, Stepinac ratni zločinac, Stepinac pomagao srbima

Nadbiskup Stepinac je 3. listopada 1946., u završnoj riječi na sudu rekao: »Činjenica je, da se u prošlo ratno vrijeme Crkva morala provlačiti kroz poteškoće kao zmija, a išlo se na ruku srpskom narodu s nakanom, da mu se pomogne, kako se dalo i moglo.«[710]

Prosvjedi protiv progona srpskog življa

Nadbiskup Stepinac je pravovremeno ukazivao i prosvjedovao protiv svake nepravde ili nasilja nad svim ljudima, a tako i nad pripadnicima srpskog naroda.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Odmah nakon osnutka NDH, kad se već bio stišao prvi val progona, došao je k nadbiskupu Stepincu učitelj g. Širola iz Sv. Šimuna i javio mu da postoji pogibelj, kako je on saznao iz pouzdanog izvora, da će u noći postrijeljati Srbe taoce u Zagrebu. Nadbiskup, budući da je stvar bila vrlo hitna, nazvao je telefonom već oko 8 sati na večer Predsjedništvo vlade. Budući da je Vlada upravo zasjedala, Nadbiskup je zamolio službenog tajnika da se Vladi odmah poruči ovo: »Nadbiskup je doznao, da bi se noćas imalo strijeljati Srbe taoce iz Zagreba i drugud, koji su u Zagrebu zatvoreni. Ako to stoji, nadbiskup poručuje, da po katoličkom moralu nikada nije dozvoljeno ubijati taoce za krivice, koje su drugi počinili. To bi bilo poganstvo i ne bi donijelo blagoslova Božjega.«[711]

Nadbiskup je jednako žurno i oštro prosvjedovao čim je doznao za pokolj Srba u Glini počinjen 13. svibnja 1941., napisavši pismo dr. Anti Paveliću, u kojem je istaknuo: »Ovaj čas primio sam vijest da su ustaše u Glini postrijeljali bez suda i istrage 260 Srba. Ja znam, da su Srbi počinili teških zločina u našoj domovini u ovih dvadeset godina vladanja. Ali smatram ipak svojom biskupskom dužnošću, da podignem glas i kažem, da ovo po katoličkom moralu nije dozvoljeno, pa Vas molim, da poduzmete najhitnije mjere, na cijelom teritoriju NDH, da se ne ubije nijedan Srbin, ako mu se ne dokaže krivnja radi koje je zaslužio smrt. Inače mi ne možemo računati na blagoslov neba, bez kojega moramo propasti. Nadam se da mi nećete zamjeriti ovu otvorenu riječ.« [712]

U tijeku sudske rasprave 1946. Nadbiskup je, upitan što zna o tom zlodjelu u Glini, odgovorio: »Ja sam 1 sat nakon toga upravio pismeni protest Poglavniku i osudio taj zločin.«[713]

Nakon tog pokolja dao je ustaški pukovnik Rolf zatvoriti brojne pravoslavke: polovica njih bile su udovice nastradalih 13. svibnja u Glini. Na putu u zatvor sreo ih je glinski župnik vlč. Franjo Žužek. Na njihovu molbu on se, nakon što je propao pokušaj da neposredno posreduje kod puk. Rolfa, smjesta telefonski obratio za pomoć nadbiskupu Stepincu. Nakon nekog vremena došao je k vlč. Žužeku puk. Rolf, te mu rekao: »U taj čas dobio sam iz Zagreba nalog, da se ispuste sve osobe, koje su prešle na katolicizam.« Bile su puštene istog dana ne samo prijelaznice na katoličku vjeru, nego i sve zatvorenice.[714]

Protiv učestalih Nadbiskupovih intervencija u prilog progonjenih Židova i Srba izdao je dr. Pavelić 26. lipnja 1941. izvanrednu zapovijed i odredbu, u kojoj je najavljeno da će biti izvedeni pred prijeki sud širitelji uznemirujućih vijesti i oni koji bi izvršili kakvo nasilje nad životom i imovinom bilo kojega lojalnog državljanina ili pripadnika NDH. U posljednoj točki pozvao je »sve i svakoga, da se okane bilo kakve intervencije kod bilo koje državne ili slične vlasti u osobnim kao i materijalnim predmetima, jer će se svaka intervencija smatrati sabotažom i postupat će se po propisima prijekog suda«.[715]

Posljednja točka je bila uperena upravo protiv nadbiskupa Stepinca, koji je neprestano, svakim danom intervenirao za ugrožene i progonjene Židove, Srbe i druge. No, nadbiskup Stepinac se nije dao zastrašiti. On se i dalje osobno i pismeno obraćao na Poglavnika i na druge državne vlasti, kad se radilo o spašavanju nevinih ljudi. Njemu je bilo više stalo do Evanđelja ljubavi, koje je Sin Božji naučavao i naredio vršiti svojim djelima i riječima.

Dana 20. srpnja 1941. svećenici iz okolice Siska, okupljeni na proštenju sv. Ilije u Žažini, pismeno su se obratili mons. Stepincu da bi posredovao kod Poglavnika da se obustavi deportacija pravoslavnog življa. Nadbiskup je, uz pismo što su ga ovi svećenici napisali Poglavniku, 24. srpnja priložio i svoju osobnu preporuku, te ih proslijedio Naslovniku. U bilješki pri dnu pisma što su ga spomenuti svećenici uputili Nadbiskupu zabilježeno je: »Nadbiskup se je zauzeo koliko je mogao da se molba uvaži.«[716]

Dana 27. srpnja 1941., mons. Stepinac je uputio Poglavniku pismo[717] s priloženom promemorijom mons. J. Ujčića, Beogradskog nadbiskupa, od 24. lipnja 1941. u kojoj ga je zamolio da intervenira kod vlade NDH kako bi se obuzdao progon srpskog življa u NDH.[718]

Senjski biskup dr. Viktor Burić javio je mons. Stepincu, 5. veljače 1942., da bi se prema dobivenim obavijestima imale sustavno rušiti sve pravoslavne crkve u državi, te da se u Senjskoj biskupiji, u gradu Senju, počelo s rušenjem senjske parohijalne crkve Velike Gospojine. Biskup javlja da sami katolici na to gledaju s negodovanjem. Nadbiskup Stepinac je poslao prijepis toga pisma, 10. veljače 1942., dr. Andriji Artukoviću, ministru unutarnjih poslova, sa zamolbom da zaustavi navedeno rušenje.[719]

Dana 13. veljače, dr. Artuković je odgovorio nadbiskupu Stepincu da Ministarstvo ne samo da nije nikada izdalo takav nalog u tom pogledu, nego mu o toj stvari prije toga nije bilo ništa poznato. On je dao velikom županu u Senju nalog da svaki takav možebitni pokušaj najstrože zabrani i spriječi.[720]

Kad se u svibnju 1942. po Kordunu pronijela vijest da će svi preostali pravoslavci biti iseljeni, nadbiskup Stepinac, ne mogavši samo iseljenje spriječiti, pisao je 26. svibnja 1942. dr. Paveliću slijedeće pismo: »U javnost je prodrla vijest o iseljenju pučanstva s Korduna, bez obzira, da li je prešlo ili ne u katoličku Crkvu. S tim u vezi zamolili su me čestiti ljudi, da posredujem kod Vas, da barem postupak s djecom bude human, jer djeca nisu kriva što su živa.

Nadam se da ćete učiniti sve da se ne povrijedi Zakon Božji, i da će djeca biti potpuno zaštićena«.[721]

U propovijedi, na Petrovo g. 1942., on je ustvrdio: »Neka bude ovdje javno rečeno, da je Crkva učinila sve, što je u njezinoj moći, da tu svoju djecu zaštiti, jer je ne vode nikakvi politički motivi, nego briga za spasenje duša.«[722]

Zauzetost za spašavanje pravoslavnih episkopa i svećenika

Nadbiskup Stepinac je nekoliko puta intervenirao za izbavljenje iz zatvora pravoslavnih episkopa.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Tako se on u ljetu 1941. opetovano zauzeo za oslobađanje iz zatvora Zagrebačkog pravoslavnog metropolite Dositeja. Nakon druge intervencije episkop Dositej je pušten na slobodu.[723] Dr. Ante Šumanović, koji je tamnovao zajedno s gosp. Dositejem, episkopom Srpske pravoslavne Crkve, reče u iseljeništvu, u Americi: »Začudio sam se, kako protestantski pastori nasjedaju (pa i mnogi Srbi u emigraciji) propagandi crvenih, da je nadbiskup Stepinac surađivao s ustašama u gonjenju Srba. Ja ovime svjedočim sa svojim punim imenom, da to nije istina. Ja sam bio godine 1941. od ustaša uhapšen, odveden na ustašku policiju u Petrinjskoj ulici u Zagrebu, gdje sam između 27. travnja i 11. svibnja 1941. bio zatvoren u ćeliji br. 8 zajedno sa srpsko-pravoslavnim metropolitom Dositejem, koga do onda nisam lično poznavao. On je bio teško bolestan na arteriosklerozi, izvučen iz kreveta i bačen u moju ćeliju. On mi reče, da se nadbiskup Stepinac za njega zauzeo više no što bi to mogao rođeni brat. Rekao mi je dalje, da ima zahvaliti samo energičnom nastupu nadbiskupa Stepinca, da ustaše nisu (…) /u Zagrebu/ spalili i srušili pravoslavnu crkvu istoga dana, kada su zapalili židovski hram. Rekao je, da će biti prebačen u Srbiju – što je za njega onaj čas bilo najpovoljnije – i da to ima zahvaliti Stepincu.«[724]

Dana 9. srpnja 1941. Beogradski nadbiskup dr. Josip Ujčić napisao je nadbiskupu Stepincu osobno pismo. Nakon što je spomenuo da je kod njega jedan ministar beogradske vlade posredovao za progonjene pravoslavce u NDH, mons. Ujčić je nastavio: »Ja sam ministra obavijestio, kakvo stanovište zauzima u tom nesretnom pitanju katolički episkopat, te se mogao uvjeriti, da sli biskupi učinili ono, što im je diktirala kršćanska ljubav i osjećaj pravednosti. Radi ovih progonstava, koje moramo već sa samog moralnog stanovišta te sa stanovišta reda u zemlji samo žaliti, počeli su nas(katolike) u Srbiji gledati neljubaznim okom. Molim lijepo Vašu preuzvišenost, kažite vladi u Zagrebu: ako je koji stanovnik, bilo koje mu drago vjere, štogod učinio, ima država i zakone i sudišta, ali neka ide sve u redu, inače će trpjeti ugled države ad intus et ad extra. «

Nadbiskup Stepinac je ovo pismo proslijedio dr. Paveliću s izričitom napomenom da se provjere činjenice i postupi u smislu pisma mons. Ujčića.[725]

Nepoznatog datuma, obratio se osobno na nadbiskupa Stepinca pravoslavni episkop lrinej Ćirić[726] za oslobođenje iz logora u Koprivnici brata mu Stevana. Nadbiskup je odmah. otišao k Poglavniku i zamolio ga da toga čovjeka pusti na slobodu.[727]

Dr. Josip Ujčić, nadbiskup beogradski, izvijestio je nadbiskupa Stepinca pismom od 29. prosinca 1941. da se »gornjokarlovački episkop Sava Trlajić nalazi u Hrvatskoj u zatvoru, navodno u Lepoglavi (?), ili u kojem drugom logoru. Njegova majka u Beogradu, starica od 87 godina, nalazi se skoro in extremis;[728] željela bi vidjeti sina prije svoje smrti(…). Iz čovjekoljubnih razloga, koje mi diktira kršćanska savjest, a i iz drugih važnih razloga, koji leže u javnom interesu, slobodan sam zamoliti i Vašu Preuzvišenost, da blagoizvoli, ako je ikako moguće, u toj stvari intervenirati«.[729]

Na dnu toga pisma nadbiskup Stepinac je vlastoručno zapisao: »Osobno sam intervenirao kod Poglavnika zajedno sa legatom Sv. Stolice Marconeom. Dobili smo odgovor, da toga nema u Lepoglavi. Što smo mogli? – Zagreb, 31. 12. 1942. Stepinac v. r.«[730]

Dr. Josip Ujčić je uputio 29. prosinca 1941. nadbiskupu Stepincu i molbu za pomoć srpskim zarobljenicima, koji su se nalazili po logorima. Poslao ga je po gosp. Bogdanu Raškoviću, sekretaru kod »Ministarstva saobraćaja i delegatu crvenog krsta, njemačkog i talijanskog«, koji je polazio na razgovor s državnim vlastima NDH, »da bi putem crvenog krsta intervenirao u Zagrebu«, a prigodom pravoslavnog Božića, da se uhićene Srbe »po mogućnosti pusti svojim obiteljima, ili da im barem smiju domaći slati pakete, kao što to smiju činiti u Srbiji za svoje zarobljenike u Njemačkoj«.[731]

Na dnu toga pisma nadbiskup Stepinac je zabilježio sljedeće: »N. B. Ovaj Srbin iz Beograda bio je kod mene u pratnji njemačkog vojnika iz Beograda, da mu se što ne dogodi. Zahvalio mi što sam učinio za Srbe i molio za intervenciju /kao gore/. Ja sam mu rekao, da sam protivan masovnim prelazima u Katoličku Crkvu, na što mi je odgovorio: ‘Preuzvišeni, nek svi pođu, samo da spasu živote.’ Obećao sam intervenciju i otišao odmah ministru unutarnjih poslova. Kakav je bio kasnije rezultat ne znam, ali smo učinili što smo mogli. – 29.XIl.1941. – Stepinac.«[732]

Poduzete intervencije potvrdio je i tajnik nadbiskupa Stepinca vlč. Stjepan Lacković dopisavši ovu napomenu: »Poduzete mjere kod Ministarstva unutarnjih poslova i kod Papinskog legata. 14. 1. 1942. s. L.«[733]

Intervencije za pojedine osobe

Valja istaknuti kako se nadbiskup Stepinac osobno zauzimao i za one ugrožene ljude koje su ustaške ili njemačke vlasti uzimale za taoce. Tako je postupio i u rujnu 1942., kad je oko 200 pravoslavaca kao talaca bilo odvedeno iz Pakraca u Staru Gradišku. Pakrački kateheta vlč. Tomo Sruk hitno je za njih posredovao kod nadbiskupa Stepinca, koji se odmah zauzeo kod Poglavnika i uspio da se ti ljudi odmah puste na slobodu.[734]

Dr. Josip Jedlovski, odvjetnik iz Zagreba, 12. listopada 1942. pismeno je zamolio nadbiskupa Stepinca da bi intervenirao za četvoricu seljaka Srba iz Brčkog: Milu Krstića i brata mu Miomira, Milorada Gojakovića i Sidora Stevana, koji su bili osuđeni na smrt. Nadbiskup je odmah intervenirao i 13. listopada javio da je smrtna kazna pretvorena u 1O godina tamnice, odnosno na 2 godine. Dana 9. travnja 1943. dotični osuđenici su pušteni na slobodu.

Dr. Jedlovski je 20. travnja 1943. za učinjenu pomoć u spašavanju ovih ljudi pismeno zahvalio Nadbiskupu sljedećim riječima: »Božja mi je Providnost dala milost, da čestitajući Vašoj Preuzvišenosti Uskrsnuće Kristovo mogu zahvaliti Vašoj Preuzvišenosti radi puštanja na slobodu sve trojice osuđenih, koji se sada nalaze sretni i zadovoljni kod svojih obitelji«.[735]

Oni sami mu napisaše sljedeću čestitku: »Čestitamo najsretnije Uskrsne blagdane za dug život za dobro čovječanstva – Zahvalni Mile Krstić i brat Miomir s. r., Milorad Gojaković s. r., Sidor Stevan s. r.« . Zahvalili su i suuznici riječima: »Preuzvišeni! Pomilovani i oslobođeni uspješnom intervencijom Vaše Preuzvišenosti u korist naših optuženih drugova Gojakovića Milorada, Sidora Stevana i Krstića Miomira – Tamara Begović, Fehin Klebić, Džemil Ajanović«.[736]

Dana 13. listopada 1942. bili su u Bjelovaru osuđeni na smrt kao komunisti – Srbi Vlado (17 godina) i Voja Kureš (16 godina). Nadbiskup je za njih intervenirao i bili su pomilovani.[737]

Dana 16. listopada 1942. je vlč. Augustin Kralj, župnik prelazničke župe Crkveni Bok-Sunja, osobno došao na Nadbiskupski duhovni stol u Zagrebu s napisanom zamolbom, u kojoj je molio Poglavnika za hitno oslobađanje iz sabirnog logora svih žitelja Srba pravoslavaca iz prelazničke župe Crkveni Bok-Sunja. Zatražio je osobno audijenciju, a mons. dr. Lach, pomoćni biskup, izvornik je predao Poglavniku. Nadbiskup je 25. listopada 1942. pismeno intervenirao kod dr. Andrije Artukovića, ministra pravosuđa i bogoštovlja, tražeći zaštitu za »tri hiljade prelaznika kojima«, napomenuo je Nadbiskup, »ne možemo pružiti nikakve zaštite. To nas boli«.[738]

Nadbiskup je čim je doznao da je gđa. Marija Milosavljević, supruga Srbina pravoslavca, odvedena u logor, osobno zamolio Poglavnika »da se majka siromašne djece oslobodi«. Naime, njezin muž je pobjegao u Srbiju, a ona je ostala sama s petero djece. U međuvremenu je Nadbiskup djeci poslao pomoć u novcu i naravi. Ministarstvo je 18. studenoga 1942. javilo Nadbiskupu da će gđa Milosavljević ubrzo biti puštena. Po izlasku iz logora ona se pismeno zahvalila Nadbiskupu za iskazanu ljubav prema njezinoj obitelji ovim riječima: »Svi sretni i zadovoljni što ste nam spasili našu milu majčicu mi smo vam neizmjerno zahvalni (…) Vi ste nas kao naš vrhovni pastir spasili u najtežim časovima iz bijede i nevolje i uneli blagostanje u našu kućicu (…) Majka Marija djeca Josip, Milivoj, Bosiljko, Smiljica i Branko«.[739]

U listopadu 1944. zauzimanjem nadbiskupa Stepinca spašeno je pedesetšestoro srpske djece iz logora u Jasenovcu. Spašena djeca smještena su po obiteljima ili dobrotvornim ustanovama, ubilježena su u popis imenom i prezimenom.[740]

Na popisu 372 građana za čije se oslobođenje nadbiskup Stepinac zauzeo u proljeće 1945. nalazilo se i oko 20 pravoslavaca iz Sunje.[741]

U Arhivu nadbiskupa Stepinca postoji popis na kojemu je poimence nabrojeno preko 360 ljudi za čije se oslobađanje iz zatvora on zauzeo, a među njima je bilo komunista, Židova i preko 20 Srba. Taj popis je predan i Sudskom vijeću koje je sudilo nadbiskupu Stepincu 1946. godine i nalazi se u dokumentima sudskog stupa.[742]

Nadbiskup je uspio spasiti i smjestiti po obiteljima, karitativnim ustanovama, u nadbiskupskom Dvorcu u Brezovici[743] ili u vrtu Nadbiskupskog dvora u Zagrebu preko 7.000 srpske siročadi s Kozare.[744]

Godine 1943. prihvatio je i smjestio oko 3.000 partizanske djece, te oko 5.000 djece iz logora po Dalmaciji, među kojom djecom je bilo i djece srpske narodnosti. Dakle u svemu oko 14.000 djece, od kojih su polovica pripadala srpskoj narodnosti.[745]

Nadbiskup Stepinac je pružao materijalnu i duhovnu pomoć putem Karitasa i uključivanjem pojedinih svećenika koji su pomogli tisućama hrvatskih građana zatočenih u talijanskim logorima; među njima je bilo Hrvata, Srba, Židova i muslimana. Većina njih se godine 1943., zauzimanjem nadbiskupa Stepinca, vratila u domovinu. Riječ je o više od 10.545 registriranih i spašenih osoba.[746]

Dana 25. siječnja 1944. Nadbiskup je pismenim putem posredovao kod dr. Josipa Vragovića, upravitelja redarstva, za 7 pravoslavaca: Svetozara Jankovića, Lazu Mutavdžića, Borivoja Vučetića, Petra Vekića, Ristu Kukurića, Filipa Dokića i Mirka Markovića, koji su po dolasku iz talijanskog zatočenja uhićeni. Nadbiskup je u molbi za njihovo pomilovanje naveo, da je za njih pronašao i radno mjesto u građevinskom poduzeću »Braća Carnelutti«, i bili su oslobođeni.[747]

Dana 27. travnja 1944. obratio se Ministru unutarnjih poslova za oslobađanje iz zatvora Radivoja Pribića, veleobrtnika, Srbina pravoslavca iz Zagreba, te Vilka Ježića. U istoin dopisu je prosvjedovao zbog pogoršanja životnih uvjeta u logorima.[748]

Zauzimanjem nadbiskupa Stepinca spašen je život mlade Srpkinje Branke Pribić, kćeri bogataša, industrijalca i veletrgovca, Srbina iz Like, kojemu su ustaše najprije izmuzli novac, a onda ga bacili u logor, gdje je bio likvidiran. Kad je bio u opasnosti i život njegove kćerke Branke, gosp. Branko Fučić otišao je k nadbiskupu Stepincu i zamolio ga da joj pomogne. O tome on svjedoči sljedeće: »[Nadbiskup] Ništa nije bilježio. Gledao me u oči i rekao mi: ‘U redu sklonit ću je u Brezovicu. Brezovica je biskupsko imanje, tamo su časne sestre strogog reda, to su karmelićanke. Samo, molim Vas, upozorite je da bude oprezna, da tamo ne razgovara sa svima’«.[749]

I svećenici su, osobito oni u krajevima gdje su živjeli Srbi, potaknuti primjerom svoga Nadbiskupa, svojim intervencijama spasili mnoge Srbe. Evo nekoliko primjera tih svjedočanstava:

  1. Vlč. Stella, župnik u Kloštru Podravskom, upornim je intervencijama uspio spasiti živote i imetak četiri pravoslavne obitelji u njegovoj župi.[750]
  2. Vlč. Karlo Lukaš, upravitelj župe u Gradini, nadljudskim je naporima uspio spasiti sav srpski narod u svojoj župi.[751]
  3. Vlč. Augustin Kralj, upravitelj župe u Crkvenom Boku, prosvjedovao je i kušao odvratiti izvršne organe od nasilja nad Srbima. Kada mu to nije pošlo za rukom, otišao je u Zagreb i podnio prosvjednu predstavku dr. Paveliću, u kojoj je iscrpno izložio tok događaja prosvjedujući protiv nasilja. I nadbiskup Stepinac je podupro intervenciju vlč. Kralja kad je usmenim putem govorio ministru unutarnjih poslova, oštro prosvjedujući protiv kršenja svečanih obećanja da će se ti ljudi spasiti.[752]
  4. Vlč. Pero Sivjanović, župnik u Grubišnom Polju, intervenirao je radi života i imovine 7.000 pravoslavaca, koji su se nalazili na području njegove župe. Samo stotinjak je konvertiralo. Uspjeh njegovih intervencija, premda ne uvijek potpun, bio je ipak znatan.[753]
  5. Vlč. Benković, župnik u Bežlji kod Teslića stalno se zalagao za svoje pravoslavne susjede i pravoslavne svećenike te nastojao da lokalne vlasti odvrati od progona.[754]

[710] PROPOVIJEDI II, str. 282.

[711] Usp. BAS. Knj. 2, dok. br. 110, str. 189.

[712] Usp. BAS. Knj. 2, dok. br. 67, str. 123.-124.

[713] Zapisnik sastavljen 21. svibnja 1945. o saslušanju Preuzvišenog Gospodina Nadbiskupa Zagrebačkog Dr. Alojzija Stepinca, CP, sv. XCIII., str. 4394.

[714] Usp. BENIGAR, str. 373.

[715] KL, 92. (26.Vl.1941.), br. 25., str. 285.

[716] Usp. BAS. Knj. 2, dok. br. 95, str. 172.

[717] Vlastoručno pismo naslovljena s »Poglavniče!«, Zagreb, 26.VIl.1941., CP, sv. CIX., str. 3248.; nije isključeno da je pismo proslijeđeno već 26.VI.1941. kad je Poglavnik izdao već spomenutu Zakonsku odredbu i zapovijed o nenasilju u javnom životu te o prestanku zauzimanja kod državnih vlasti u osobnim ili materijalnim predmetima.

[718] Usp. CP, sv. CIX., str. 3246.

[719] Usp. CP, sv. CIX., str. 3336.

[720] Usp. BAS. Knj. 2, dok. br. 175, str. 286.

[721] Usp. BAS. Knj. 2, dok. br. 206, str. 320.; BENIGAR, str. 374.

[722] Usp. BAS. Knj. 2, dok. br. 219, str. 339.; PROPOVIJEDI II, str. 117.

[723] Usp. Dokumenti nedavne prošlosti, SVNZ, 32. (1945.), str. 19.; CP, sv. XLIV., str. 3198.

[724] Neue Zuericher Zeitung, 20.XI.1947.

[725] Dokumenti nedavne prošlosti, SVNZ, 32. (1945.), str. 25.; CP, sv. XLIV., str. 3201.; usp. BENIGAR, str. 374.

[726] ĆIRIĆ, Irinej (prije monašenja Ivan; Srijemski Karlovci, 1. V. 1884. – Novi Sad, 6.IV.1955.), episkop bački, pjesnik, prevoditelj, propovjednik. Umro od posljedica kamenovanja i batinanja.

[727] Usp. BAS. Knj. 2, dok. br. 105, str. 182.-183.

[728] Na umoru [je].

[729] Usp. BAS. Knj. 2, dok. br. 150, str. 256.

[730] isto

[731] Usp. BAS. Knj. 2, dok. br. 149, str. 254.-255.

[732] Usp. BAS. Knj. 2, dok. br. 149, str. 255.

[733] isto

[734] Usp. BAS. Knj. 2, dok. br. 245, str. 375.-376.

[735] Usp. BAS. Knj. 2, dok. br. 327, str. 503.

[736] Usp. CP, sv. CIX., str. 3406.

[737] Usp. BAS. Knj. 2, dok. br. 252, str. 380.

[738] Usp. BAS. Knj. 2, dok. br. 258, str. 388. Nadbiskup je pismu priložio i svoju propovijed od 25.X.1942. radi koje je optužen kao »neprijatelj države«.

[739] Usp. BAS. Knj. 2, dok. br. 269, str. 402.

[740] Usp. BAS. Knj . 3, dok. br. 460, str. 75.

[741] Usp. CP, sv. LXVI., str. 1191.-1195.; usp. Sudski stup NRH 6/46, str. 1191.-1195.

[742] Usp. BAS. Knj. 3, dok. br. 449, str. 62.-63.; BAS. Knj. 3, dok. br. 453, str. 65.-66.; BAS.

Knj. 3, dok. br. 454, str. 66.-67.; BAS. Knj. 3, dok. br. 507, str. 141.-142.; BAS. Knj. 3, dok.

  1. 537, str. 204.-205.

[743] Brigu za 80-oro tu smještene djece nadbiskup Stepinac je povjerio sestrama »Naše Gospe«.

[744] Usp. Dokumenti nedavne prošlosti, SVNZ, 32. (1945.), str. 42.; CP, XLIV., str. 3213.; Pismo mons. A. ]uretiću, Zagreb 1943., CP, sv. XI., str. 125.; Spašavanje kozaračke djece: »Dječje prihvatilište, a ne logor«, Glas Koncila, br. 22. (1988.), str. 3.

[745] Usp. Sjećanja jednog svećenika na Stepinca, karme! u Brezovici, GSIM, br. 1. Salzbur g 1965., str. 23.; PETEŠIĆ Ć., Kolonizacija djece u župi Sveti Ivan Žabno 1942. godine, Hrvatska kršćanska periodika, 15. (1991.), br. 27., str. 149.-164.; SVNZ, 32. (1935.), str. 33s., CP, sv. XLIV., str. 3206s.; BENIGAR, str. 369s.; BATELJA, str. 157s.

[746] Usp. Dokumenti o radu Karitasa Zagrebačke nadbiskupije u Italiji, CP, sv. CXV., str. 1189s.

[747] Usp. BAS. Knj. 3, dok. br. 408, str. 14.-15.

[748] Usp. BAS. Knj. 3, dok. br. 424, str. 35.

[749] FUČIĆ B., Stepinac mojih uspomena, Zvona, br. 11. (1998.), str. 9.

[750] Usp. Zagrebački Nadbiskup i njegov kler u vrijeme ustaškog režima, CP, sv. ex., str. 3662.

[751] isto

[752] Usp. isto.; BAS. Knj. 2, dok. br. 254, str. 381 .-385.

[753] Usp. Zagrebački Nadbiskup i njegov kler u vrijeme ustaškog režima, CP, sv. ex., str. 3662.; KOŽUL, S., Martirologij Crkve zagrebačke, str. 112.-113.

[754] Usp. Zagrebački Nadbiskup i njegov kler u vrijeme ustaškog režima, CP, sv. CX., str. 3662.

*tekst je izvadak iz knjige mons. Jurja Batelje: Blaženi Alojzije Stepinac – svjedok Evanđelja ljubavi, Postulatura blaženoga Alojzija Stepinca, Zagreb, 2010. Tekst objavljen uz ekskluzivno dopuštenje Zagrebačke nadbiskupije i vrijedi isključivo za Bitno.net

Bitno.net


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 23. lipnja 2016.

Možda vam se svidi