Postoje trenuci u životu kad se više nemaš gdje sakriti i kad više nemaš kud pobjeći. Kad prestanu sve buke, gužve i galame oko tebe; kad ostaneš sâm i ogoljen pred Gospodinom sa svojim mislima i svojim životom. Kada padnu sve maske i pretvaranja i postaneš svjestan svoje malenosti. To zna biti bolno. I onda postoje dvije opcije; ili ćeš se prestrašiti samoga sebe ili ćeš se prihvatiti i početi raditi na sebi. Prva opcija zna gurati probleme pod tepih, odgađati promjenu i opravdavati se, dok druga, teža opcija, priznaje svoje pogreške, kaje se za njih i vidi da nema života u grijehu, da se čovjek bez Gospodina guši i propada.

Ova pjesma upravo govori o toj fazi čišćenja; o jednom bolnom prolasku kroz svoju vlastitu pustinju samoće i duhovne suhoće. Nema više smisla u ispraznosti i potrebno je krenuti na put za Gospodinom, ostaviti breme svojih lutanja i dopustiti Gospodinu da te pročisti i vrati u svoje krilo.

Nadam se da će ovi stihovi i melodija doći do srca ljudi i pomoći im da smognu hrabrosti i krenu na put svog vlastitog duhovnog čišćenja. Taj put nije nimalo jednostavan, ali isplati se koracati kad znaš da te čekaju sigurne ruke Spasitelja.

Daj nam svima, Gospodine, da postanemo Tvoj znak i da Te ljudi mogu prepoznati u našim životima, da postanemo svjesni da smo onoliki koliki smo pred Tobom i ništa više.

Glazba: fra Marin Karačić

Tekst: fra Ante Begić i fra Marin Karačić

Bubnjevi: Mario Klarić

Bas gitara: Dario Hleb

Gitare: Dražen Pavin i Petar Ivkić

Klavijature i programiranje: Domagoj Pavin

Klavir: Josip Bošnjak

Sopran sax: Dominik Grgić

Prateći glas: Kornelija Papafava

Snimanje, miksanje, mastering: Švigi, Tonski studio “Šišmiš”

Scenarij i režija: Zdravko Terkeš

Više o fra Marinu Karačiću i njegovoj glazbi možete pročitati u našem tekstu pod naslovom ‘Fra Marin Karačić: Najljepše mi je kad kažu da se uz moje pjesme mole – prekriže se, puste pjesmu i to je to…’

Bitno.net