RAZGOVOR S REDOVNIKOM I DUHOVNIM GLAZBENIKOM

Fra Marin Karačić: Najljepše mi je kad kažu da se uz moje pjesme mole – prekriže se, puste pjesmu i to je to…

Mogu reći da sam se stvarno iznenadio koliko glazba dolazi do ljudi i pomaže im, a mi nismo ni svjesni. Jedna pjesma može učiniti više nego 50 propovijedi, pogotovo uz današnju tehniku, YouTube, Facebook i sl. Jedna pjesma može zaorati duboko ispod kože

Kada je prije nekoliko tjedana održan veliki koncert “Progledaj srcem” u organizaciji Laudato TV-a, jedan trenutak obilježio je cijelu večer. Radilo se o nastupu fra Marina Karačića, mladog hercegovačkog fratra, crne, već prorijeđene kose koji voli puno pričati, ali zapravo najmanje o sebi. Dok je, krećući se u krugu od dva, tri metra po pozornici za koju se vidi da mu je manje prijatna od debelih zidova humačkog samostana, izvodio svoju pjesmu ”Pustinja”, nekoliko tisuća ljudi spontano je podignulo mobitele u zrak, osvijetlivši cijelu dvoranu. Kao strijela odapeta u srca okupljenih bila je ta slika tisuća svjetla koja se pojavila na videozidu, strijela koja je u mnogima probudila hrabrost i svjesnost koliko nas ima i da smo u ovoj “dolini suza” svi zajedno i to u službi svijeća čiji je vosak zapravo Duh Sveti.

Nedugo nakon te nadahnute večeri imao sam priliku sjesti sa samim fra Marinom u franjevačkom samostanu na Humcu, u Ljubuškom. Premda inače čuva svoju privatnost, u ekskluzivnom razgovoru za naš portal otvorio je svoje srce progovorivši o obraćenju, ulasku u samostan, ali i uputivši nekoliko zrelih razmišljanja o stanju duhovne glazbe na našim prostorima.

Marine, postoji jedna zanimljiva situacija koju sam primijetio tijekom svojih posjeta hercegovačkim fratrima i usudio bih se reći da je to čak specifično za njih. Naime svaki fratar kojeg sam upoznao, uz svoju fratarsku dužnost, radi još nešto. Neki su enciklopedisti, neki medicinari, a eto ti si glazbenik. Kako ste postigli tu slobodu u izražavanju? Je li uzrok tome fratarski odgoj ili jednostavno posebnost hercegovačkog kraja?

Mislim da je potrebno da svaki fratar ima svoj hobi uza sve što radi, nešto što ga opušta, što mu pomaže da bude to što jest, da se bolje izrazi. Kao što si rekao, ima među nama i doktora i pjesnika, onih koji se bave ljekovitim biljem, puno povjesničara i dobro je da sve te darove uklapamo u jedan mozaik. Ne bi bilo dobro kad bi taj dar stavljali u prvi plan, a da poziv stoji sa strane. Dok smo god mi prvo fratri, a onda imamo nekih hobi, neki ispušni ventil, to je dobro. Bog je svakom čovjeku dao neki talent, mjesto gdje se osjeća najslobodnije, najbliže Bogu kao samom darovatelju tog talenta. Na kraju krajeva nitko se ne bavi hobijem zato što mora, već zato što voli raditi to što radi.

Međutim, ne bi bilo dobro reći da nije dovoljno biti samo fratar. Mi se često dijelimo na povjesničare, na glazbenike, na umjetnike, a to je totalno pogrešno. Ti si najprije fratar i onda imaš svoje slobodno vrijeme i hobi koji voliš. Biti “samo” fratar i više je nego dovoljno, i to uopće nije “samo”.

– Kako ti uspijevaš uklopiti svoj glazbeni poziv s fratarskom službom?

Glazba je u moj život došla nenadano. Počeo sam aktivnije svirati tek na prijelazu iz 3. u 4. srednje…

– Što te točno potaknulo?

Apsolutno ne znam. Nitko iz moje obitelji ne bavi se glazbom niti svira ili sklada… Ja sam se stalno derao po kući i samostanu, to je istina, ali nisam imao nekih poticaja da se bavim glazbom jer su mi svi uvijek govorili da galamim i kreštim i doista jesam.

Prvi koraci bili su u osnovnoj školi kada sam dobio neki mali narančasti sintesajzer, onako u boji drveta… ni boje ne znam baš dobro. Počeo sam svirati, ali nije bilo mogućnosti više tipaka istovremeno nego jednu po jednu. Počeo sam skidati neke stvari po sluhu i već mi je od malih nogu bila fora napisati nešto svoje, neku melodiju koju još nitko nije izmislio.

S duhovnom glazbom upoznao sam se na Frami. Pjevali smo i svirali na misi, te me, kao i svakog drugog mladog čovjeka, na misu počela privlačiti ta pjesma i ekipa. Boga nekako najprije upoznaš kroz te, naizgled površne, stvari, dok dubina vjere slijedi kasnije. Ne mogu reći da sam na misu išao jer sam shvaćao njenu važnost, išao sam radi ekipe, druženja, bilo mi je fora s tim ljudima. Kroz to, nekako mi je uvijek bila želja naučiti svirati gitaru da možemo, onako navečer, sjesti uz roštilj, pored rijeke i pjevati.

Tako sam i počeo svirati gitaru preko ljeta, u prijelazu iz 3. na 4. srednje. To ljeto proveo sam u kući sa strinom i divim se toj ženi jer je izdržala moje cvrljenje po žicama. Zvučalo je katastrofalno, a raskrvario sam si i prste. Ipak, nakon mjesec dana gitare već sam napisao svoju prvu pjesmu…

– Nisi kao dijete razmišljao o sjemeništu?

Nisam, nije me to privlačilo. Imao sam djevojku i nekako sam živio jedan normalan način života. Nisam bio delinkvent ili pravio nerede, niti sam imao neko “vau” obraćenje. Ali nisam htio ni čuti za sjemenište premda je bilo takvih prijedloga.

Znaš, mi smo nekad kao djeca ministrirali na sprovodima i dobili bismo neki džeparac, pa smo tako „zarađivali“. Onaj tko bi nosio svijeću dobio bi recimo 10 maraka, a nosač križa 20 maraka. Ja sam uvijek bio niži tako da sam stalno nosio svijeću. Deset po deset maraka, pa kad te ljudi vide stalno na sprovodima misle da ćeš u fratre.

Ipak želja za samostanom rodila mi se tek u srednjoj školi, u drugom razredu i to zbog svetog Franje. Njegov život, njegova karizma, sloboda, odnos s Bogom, kao i njegov odnos ljudima… Čovjek je bio, kako kažu kod nas, raja. Živio je raskošno, pjevao, svirao, bio trubadur, ali to je bilo ono površno. On je bio jako mistična, duboka osoba i sve što sam naučio, naučio sam iz njegovih spisa i opomena. Neku temu možeš obraditi na sto načina, ali on je uvijek davao tu jednu jednostavnost i osnovu. Njemu je evanđelje bilo temelj, a ono je centar svega. Tako me taj odnos sa svetim Franjom, osobito njegova sloboda i originalnost u odnosu s Bogom – kažu da je bio i malo lud (smijeh) – privukao. Znaš, u životu ti na nekim stvarima srce malo brže zalupa, nešto ti se događa u trbuhu i gledaš na to kao na neki svoj put.

Točno se sjećam tog trenutka, jer mi ljudi, barem je tako kod mene, najčešće pamtimo miris… Znam da je to bilo u jesen, stoga mi je ona i danas tako u srcu. Ti jesenji dani na Širokom Brijegu, kiša, ono lišće i tople crkvene sijalice i jedan kip svetog Franje. Cijela ta atmosfera u meni je budila radost. Bila su to moja prva klanjanja, kad sam često i plakao, nešto se lomilo u meni, čudo jedno – to je vjerojatno bilo neko čišćenje i sl. stvari. I sada mi se fino javi taj miris jeseni i kad sam bio u Zagrebu i ovdje na Humcu… To nije miris jeseni nego miris moje prve ljubavi prema svetom Franji i miris tog poziva.

Rekao si da ti se poziv počeo buditi u 2. srednje, također si mi rekao da si kasnije imao i djevojku. Kako si se odlučio na prihvaćanje poziva?

Prvo sam se susreo s jednim svećenikom i rekao mu da osjećam poziv. Međutim svećenik mi je odgovorio u stilu da ne žurim, da sada završim gimnaziju, a onda da vidim o čemu se radi. Nisam osjetio da me je shvatio baš ozbiljno. Malo me to pogodilo jer sam očekivao da će biti neka reakcija tipa “vau, bravo, svaka čast”, a sad mi je ipak drago da je tako bilo. Mislim da je on dobro napravio tj. Bog preko njega, kad mi je rekao da najprije završim sva četiri razreda gimnazije, pa ako postoji poziv on će ostati, ako ne onda ništa.

U meni se čak rodio jedan bunt jer sam očekivao oduševljenje, a dobio hladan tuš. Ali bolje je tako. Uglavnom, vratio sam se u normalan život, kasnije sam bio i u vezi i tu sam puno naučio; kao prvo, što uopće znači biti voljen. Prije sam imao puno problema s tim, tj. nisam vjerovao da me netko može voljeti samo zbog mene, to su bile neke unutarnje nesigurnosti, rane, strahovi i gluposti. Kad upoznaš nekog tko te voli onakvog kakav jesi, bez pretvaranja, u čovjeku započne jedan proces čišćenja i ozdravljenja. Ta prijateljstva, građena na Frami, na molitvi, svetoj misi i na svetom Franji, probudili su u meni kvalitetnijeg i normalnijeg čovjeka.

– Kad si donio tu konačnu odluku da odeš u samostan?

Prvo sam govorio da ću studirati psihologiju, pa novinarstvo, pa kombinaciju teologije i novinarstva, sto stvari… a što sam više govorio o svojim željama, to sam jasnije osjećao da od njih neće biti ništa, tj. da ću otići u samostan. Moja majka je također vidjela da se nešto događa pa me zabrinuto pitala zašto ne učim kad se svi spremaju na maturu. Bilo je to jedno teško razdoblje u mom životu i ne bih ga htio ponoviti. Ono je bilo plodonosno i ljekovito, ali bio sam između dvije vatre, ma između 16 vatri. S jedne strane imaš uza sebe osobu s kojom bi stvarno htio podijeliti život, a s druge strane vidiš da nije to to, da budućnost ne vidim s jednom osobom nego u samostanu. S treće strane trebao sam reći svojima, trebao sam reći njoj, na kraju, trebao sam to izreći i sebi. Da sam mogao pobjeći u tom trenutku od sebe i od svega, bila bi to najlakša opcija. Da sad moram to napraviti, ne znam bih li imao snage… Ipak sam na kraju, uz Božju pomoć, uspio reći svima i onda je nastupilo jedno olakšanje.

– Kako su ljudi to prihvatili?

Pa mama je prihvatila super. To mi je baš bilo drugo. Tata je pak zatvoreniji, ali uvijek osjećam njegovu potporu i ponos. Njemu se samo napune oči suzama i ti vidiš da je to, to. Nije on nikada bio od velikih riječi, on će ti samo pružiti ruku, dati pohvalu ili te zafrkavati na tu temu, a čim me zafrkava znam da mu je drago. Nema tu velikih izljeva ljubavi, na kraju, to sam i pokupio od njega, tu jednu pametnu rezerviranost da se ne rasipam svima bez potrebe. Svoju intimu treba čuvati, nije to nešto oholo, već ju čuvaš za ono najvažnije, za Najvažnijeg…

Roditelji su to dobro prihvatili, a i ostali. Jedno vrijeme sam se nalazio u centru pažnje, a to nikad nisam volio, iako me Bog vodi potpuno drugačijim putem, koji nisam sam birao, što mi je tako nevjerojatno.

Često sam se pitao jesam li ikoga povrijedio i jesam li mogao nešto drugačije učiniti i to me dugo mučilo, ali glupo je vraćati se sada u prošlost i pitati se jesam li nekoga oštetio ili jesam li mogao ovako ili onako. Stvarno mi je žao ako jesam, ali ne mogu vratiti vrijeme. Znam da sam u puno situacija bio pokvaren i kreten, ponekad iz straha ili XY razloga. Osjećam da me Bog vodio kroz teške situacije i tesao, tako da se nadam da će zaliječiti i sve tuđe rane kako je zaliječio i moje. Ali predao sam Bogu u ruke i svu prošlost i sve ono što me čeka te danas s mirom mogu reći da su se stvari lijepo posložile tj. da ih je Bog posložio, jer da sam ih ja slagao, ne bi tu bilo ničega.

– Kako si došao na ideju da snimiš album?

Hm,  zapravo nikad nisam htio javno pjevati, uvijek sam pisao za druge, nisam se vidio ispred mikrofona. Zapravo, moj prvi ozbiljniji javni nastup bila je promocija albuma u Zagrebu.

Cijeli materijal nastao je u rasponu od gotovo 10 godina. Na albumu ima i jedna pjesma iz novicijata ili postulature, nisam siguran, “Znak”, posljednja na CD-u. Izabrao sam one stvari za koje sam mislio da su nekako najkvalitetnije. Sve je počelo na klanjanjima i misama koje sam animirao četvrtkom u Dubravi, dok sam bio na bogosloviji. Tadašnji odgojitelj fra Svetozar Kraljević rekao mi je da ima nešto posebno kad pjevam i da trebam snimiti CD. Dosta mi je to ljudi govorilo, pogotovo moja ekipa jer sam se prije znao snimiti kako sviram neku pjesmu i poslati im pa bi oni slušali na mobitelima i dijelili dalje. Danas im je smiješno kad čuju album jer imaju prve originalne snimke mojih pjesama, i “Ti si mene prvi ljubio” i “Promijeni me” itd. Uz dosta molitve i razmišljanja dogodilo se kad se dogodilo i sad vidim da je trenutak u kojem sam izdao album stvarno pogođen. Da sam ga napravio prije ne bi bilo dobro, a kasnije ne bih mogao jer sam otišao iz Zagreba u Hercegovinu…

– Jesi se nadao da će postati ovakav hit?

Nisam, nisam. To sam radio za ekipu, za ljude kojima su se pjesme sviđale i koji su bili sa mnom od početka. Htio sam im ostaviti nešto zapisano, jer ako stvar nije zapisana nije se ni dogodila.

Općenito sam bio malo glupast u tim stvarima, nisam znao ništa vezano uz rad na albumu. Tu mi je Bog puno pomogao preko nekih ljudi. Kad sam tražio fotografije koje će ići uz te pjesme, jer imam neku ideju koju sliku povezati s kojom skladbom, Bog mi je poslao Elvira Tabakovića, profesionalca koji mi je ustupio svoje fotografije u pravom trenutku. I to besplatno. I par fratara mi je pomoglo sa svojim fotografijama. Što se tiče snimanja samog albuma, tu mi je od velike pomoći bio Đuro Ravenšćak, sada također fratar. On je pronašao studio, snimio većinu gitara i napravio dosta aranžmana. Onda su se pojavile i sestre Palić koje su nekad pjevale u crkvi u Dubravi. Dobar back vokal ti je 40% pjesme, ako ne i više. One su to profesionalno napravile, a Djordjija Palić i Đuro su mi pomogli i s poznanstvima. Na kraju se skupilo puno svirača i pjevača. Nije to bilo toliko kvalitetno, jer u tom trenutku nisam ni znao bolje, koliko je ljubavi, srca i truda u to uloženo i doista ne znam kako bih se zahvalio svim tim ljudima.

Album smo izdali preko Laudata, a i to sve u vezi s izdavanjem, izdavačkim kućama, ugovorima je za mene bilo, što bi se reklo, “Špansko selo”. Direktorici Laudata Kseniji Abramović sam poslao dvije, tri pjesme snimljene samo uz klavir. Mislio da se treba proći neki natječaj, ali sam samo dobio mail u kojem je pisalo da su pjesme super i da prihvaćaju to. Na kraju su prodana dva izdanja albuma. I dan-danas mi stižu poruku hoće li se tiskati još CD-a.

– Kakvi su ti daljnji planovi?

Kad sam došao u Ljubuški, za Božić 2014., trebala mi je neka ekipa s kojom bih svirao te pjesme uživo, jer ljudi s kojima sam snimao album su bili u Zagrebu. Na Humcu se nalazila jedna skupina starijih framaša, skupili smo se kao ekipa i sad već dvije godine sviramo zajedno.

Drugi CD je spreman, napisan i samo čeka naš ulazak u studio. Međutim ove godine naša Frama Humac, najstarija Frama u Hrvatskoj i BiH, slavi 25 godina postojanja pa planiramo izdanje albuma i trenutačno smo u snimanjima i pripremama za proslavu. Kad to završi, ulazimo u studio i snimamo moj drugi CD.

– Kako si uspio uskladiti sve to sa svojim obvezama?

Kod nas postoji ta đakonska godina gdje praktički gledaš i učiš. Pripremaš se za svećeništvo, u samostanu si, ali imaš svoje slobodno vrijeme. Bogu hvala pa sam imao takvog gvardijana i župnika koji su bili puni razumijevanja za moje aktivnosti.

Sad kad sam u Ljubuškom nije mi problem otići ni do Zadra, Splita ili Sarajeva na jednodnevne svirke. Ne stignem kao prije jer mi je glazba trenutačno na 68. mjestu u životu. Imam puno poziva na koncerte i neka gostovanja, ali jednostavno ne mogu. Postoje neki prioriteti. Na prvom mjestu su pastoral i župa, a ovo mi dođe kao druga evangelizacija. Kao što sam rekao, imam i podršku zajednice, što je dosta zanimljivo. Na početku me je bilo strah kako će to sve prihvatiti ljudi, ali zaista nisam naišao na neke negativne komentare. Kad su fratri vidjeli da ne planiram tamburati bez veze, nego da je to jedna ozbiljnija priča i da su ljudi to prihvatili onda su i oni prihvatili.

Mogu reći da sam se stvarno iznenadio koliko glazba dolazi do ljudi i pomaže im, a mi nismo ni svjesni. Jedna pjesma može učiniti više nego 50 propovijedi, pogotovo uz današnju tehniku, YouTube, Facebook i sl. Jedna pjesma može zaorati duboko ispod kože.

Moje posljednje pitanje… Ti si svojim glazbenim radom pronašao jednu nišu unutar duhovne glazbe. Nisi kopirao nikoga, već si popunio jedan prazan prostor između slavljeničke glazbe i tzv. duhovnih šansona. Kako si razvio taj stil? S druge strane, sviđa li ti se smjer u kojem se razvija hrvatska duhovna glazba?

Baš sam nedavno pričao s Petrom iz Božje pobjede i komentirali smo se da ako su njihove pjesme slavljeničke, moje su paćeničke (smijeh). Tako da sad imamo slavljenički i paćenički stil. Drago mi je da to nisu stvari koje se međusobno kontriraju već uklapaju. Ja nisam tražio neku originalnost ili nešto, to je čisto bio dio mene te je stoga i postojao taj strah od prihvaćenosti. Nisam dosad baš čuo da netko govori Bogu “pokreni se”, kao ja u svojoj pjesmi. Ako uzmemo to s filozofske strane, znali su me zafrkavati da u mojoj pjesmi čovjek nepokrenutom pokretaču koji sve pokreće govori “pokreni se” (smijeh).

Ja sam pisao o konkretnim situacijama, kušnjama, padovima, grijesima, sumnjama, nerazumijevanjima, odbačenostima, o zahvalnosti, predanju, upoznavanju Boga. Taj stil još nisam vidio kod nas i zbog toga mi je bilo teško s tim nečim izaći pred ljude. Bojao sam se hoće li me smatrati ludim, čuditi se o čemu taj lik sad pjeva… Stvari su se jednostavno poklopile i pjesme dotiču ljude, neizmjerno sam Bogu zahvalan za to. Najljepše mi je kad kažu da uz moje pjesme mogu moliti, prekriže se, puste pjesmu i to je to. Ni sam ne gledam na to samo kao na glazbu već bih htio da bude baš neka moja molitva.

Dosta mi ljudi šalje svoje pjesme da snimim, ali ja nisam ni pjevač ni interpretator. Dok Bog daje da pišem, a svjestan sam da u bilo kojem trenutku sve ovo može prestati, jednostavno mi je zadovoljstvo biti kanal preko kojeg Bog govori. A sad, je li moj stil prepoznatljiv ja to ne kužim, kuže oni koji slušaju.

Osobno znam da mi je puno stvari promaknulo. Neke melodije i pjesme koje sam imao u uhu nisam snimio, nisam zapisao, toliko sam lijepih pjesama zaboravio. To je neki trenutak koji ti čisto dođe i ili ćeš ga uhvatiti ili nećeš. Nisam nikad sjeo i rekao: “E, sad ću napisati nešto.” Ili sam uhvatio trenutak koji mi je poslan ili nisam.

Sviđa mi se smjer u kojem ide duhovna glazba u Hrvatskoj jer nikada nije bila na ovakvom nivou kao sad. Jako smo se izdigli, a to traži još više ozbiljnosti, opreznosti i molitve, jer što se više izdigneš to možeš žešće pasti. Ne bih volio da se stvara neka konkurencija. Naravno da je zdravo natjecanje u poniznosti i kvaliteti uvijek poželjno i pohvalno, ali zna biti velikih problema kad ljudi ne znaju cijeniti tuđi rad i tuđi uspjeh kao svoj. Svi mi koji se bavimo duhovnom glazbom trebamo to prepoznati kao milost, da je to dar koji prenosimo od Boga i da svatko od nas treba biti dio mozaika. Sad ne znamo što će ispasti od toga, kao i bilo koji mozaik koji gledaš iz blizine. Stvarno se nadam da će svaki izvođač i bend biti ta jedna kockica koja će složiti nešto stvarno kvalitetno.

Tino Krvavica | Bitno.net

© Copyright: Sva prava pridržana

Objavljeno: 11. ožujka 2017.

Možda vam se svidi