Anita Ruso povjesničarka je umjetnosti i likovna kritičarka koja je doktorirala na pariškoj École Pratique des Hautes Études, a hrvatskoj je javnosti najpoznatija kao kustosica izložbe “Hrvatska svijetu” u organizaciji Večernjeg lista, Real grupe, Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu i Hrvatskog društva likovnih umjetnika. Osim o znamenitim Hrvatima i njihovu utjecaju na svjetsku kulturnu i znanstvenu baštinu te njihovoj isprepletenosti s kršćanstvom, razgovaramo i o sudbini čikaškog kipa Indijanaca najvećeg hrvatskog kipara Ivana Meštrovića te modelima obnove pariške katedrale Notre-Dame i zagrebačke Katedrale Uznesenja Blažene Djevice Marije.

– Kustosica ste izložbe “Hrvatska svijetu“. Koje hrvatske velikane koji u općoj kulturi nisu dovoljno prepoznati vrijedi izdvojiti?

Izložba Hrvatska svijetu prikazuje neslućeno bogati svijet kulturne baštine koju smo naslijedili od izvanserijskih umova čije se rođenje, obrazovanje, djelovanje ili podrijetlo veže za Hrvatsku. Hrvatska danas baštini materijalna i duhovna dobra koja su u prošlosti stvarali pripadnici hrvatskoga naroda i svi koji su živjeli na hrvatskom prostoru. Tako uostalom čine i drugi europski narodi. Zbog svoga zemljopisnoga položaja i ukorijenjenosti u srednjoeuropski te mediteranski povijesni i kulturni krug – centar Staroga svijeta, prostor Hrvatske stoljećima je bio otvorena sredina koja je strance s razlogom privlačila i nadahnjivala. Ta plodonosna otvorenost Hrvatske prema drugim narodima, sklonost uzajamnom prožimanju i razmjeni duhovnih dobara trajna je vrijednost i ljepota hrvatske kulture i europskoga identiteta.

Od sveukupno 38 predstavljenih osoba istaknula bih Splićanina Antuna Lučića koji je izumom naftnog preventera posve preokrenuo globalnu ekonomsku sliku i omogućio SAD-u da postane svjetska velesila u naftoj industriji što je do početka 20. stoljeća bila Rusija. Tu je i prerano preminuli Križevčanin Marcel Kiepach koji je izumom dinama, električnog generatora s mehaničkim pogonom samoga vozila također na samom početku 20. st. otvorio vrata „off grid“, odnosno izvanmrežnoj tehnologiji. Velocimetar Josipa Belušića s kraja 19. st. prvi je nadzorni uređaj koji je bez posredstva druge osobe nadzirao čovjekov rad. Nastao je kao odgovor na rad na crno pariških kočijaša koji su 1889., za vrijeme Velike svjetske izložbe imali priliku prevoziti veliki broj turista koji se tada zatekao u Parizu. Iz Belušićevog velocimetra koji je između 129 patenata odabran kao najbolje rješenje za suzbijanje krađe razvili su se današnji taksimetar, tahograf i brzinomjer.

– Djelo kojih velikana je – i na koji način – povezano s kršćanstvom kao nadahnućem ili Crkvom kao institucijom? Možete li navesti neke primjere?

Povjesničarka sam umjetnosti pa ću početi od umjetnika, iako je puno lakše govoriti o konkretnim promjenama u svijetu kroz znanost i tehnologiju. Najpoznatije djelo najvećeg renesansnog minijaturista Jurja Julija Klovića Časoslov Farnese molitvena je knjiga koju je Klović oslikavao punih devet godina (1537.–1546.) za svoga mecenu Alessandra Farnesea. Giorgio Vasari, Klovićev suvremenik 1568. godine u svojem djelu Životopisi slavnih slikara, kipara i arhitekata naziva ga „Michelangelom sitnoslikarstva“. Zanimljivo je da se Klović u 16. stoljeću potpisuje kao „humile servitore don Julio Crovatino miniatore“ ili „de Crovatia“ te tako naglašava svoje hrvatsko podrijetlo.

Splićanin Marko Marulić (1450.–1524.) književna je zvijezda svoga doba, kao i stoljeća koja slijede u kojima su se njegova djela tiskala i u preko 100 izdanja. Jedno od najpoznatijih njegovih djela je Pouke za čestit život na primjerima svetaca („De institutione bene vivendi per exempla sanctorum“) koje su čitali mnogi europski uglednici, od budućih svetaca poput Franje Ksaverskoga, Franje Saleškoga, Thomasa Morea do engleskoga kralja Henrika VIII., francuske kraljice Margarete Navarske te učenjaka Sebastiana Münstera, Francisca de Queveda, Piotra Skarge, Pierrea Baylea i drugih. Osim toga, njegova je Judita, prvo opsežno pjesničko djelo na hrvatskom jeziku zbog kojeg mu je u 19. st. Ivan Kukuljević Sakcinski dodijelio naziv otac hrvatske književnosti inspirirana starozavjetnom Juditom. Tiskana je prvi put 1521., prije točno 500 godina.

Šibenčanin Faust Vrančić jedan je od najutjecajnijih Hrvata svih vremena. Bio je polihistor, leksikograf, izumitelj, ali i svećenik i biskup, što je manje poznato. Godine 1598. car i kralj Rudolf II. imenovao ga je čanadskim biskupom (mađarski Csanad).

U tom se nizu nastavlja i jedan od najvećih znanstvenika svih vremena, dubrovački isusovac Ruđer Josip Bošković. Kada je 1773. ukinut isusovački red, Francuska ga je imenovala ravnateljem optike za mornaricu. Njegovo pripadanje Crkvi nije ga spriječilo u snažnom podupiranju Kopernikovoga heliocentričnoga sustava. Između brojnih zasluga upravo je Bošković izradio prvu kartu Papinske države i svojim matematičkim izračunima omogućio spašavanje kupole Svetog Petra čija je statika u 18. stoljeću bila ugrožena brojnim napuknućima.

– Jedan od hrvatskih velikana čije djelo je sada dovedeno u pitanje jest Ivan Meštrović. Njegova skulptura Indijanaca na popisu je umjetničkih djela grada Chicaga čiji se stupanj “političke korektnosti” tek treba procijeniti, a možebitna posljedica negativne ocjene Meštrovićeva remek-djela bit će i njegovo uklanjanje. Kako gledate na ovakvu, suvremenim ideologijama prožetu, percepciju umjetničkih djela?

Na izložbi Hrvatska svijetu koja je postavljena baš u Meštrovićevom paviljonu izložili smo skice u bronci Meštrovićevih Indijanaca (Kopljanik i Strijelac). Osim toga prikazujemo i jedinstveni dokumentarac od 15-ak minuta nastao zahvaljujući Andriji Štamparu, Meštrovićevom prijatelju i obiteljskom liječniku koji je u svojoj Školi narodnog zdravlja oformio foto-filmski laboratorij. Jedna od najfascinantnijih filmova nastalih u tom studiju je Modeliranje, lijevanje i cizeliranje Meštrovićevih Indijanaca, 1927.–1928. na kojem je prikazan cijeli proces nastanka najslavnijih Meštrovićevih skulptura, kao i njihov prijenos iz Ljevaonice Akademije likovnih umjetnosti Zagreb u Chicago.

Meštrović je iza sebe ostavio više od 3000 djela. Ovo njegovo djelo postavljeno na ulazu u Grant Park u Chicagu remek-djelo je art décoa. Suludo nastojanje za brisanjem povijesti, takozvana „cancel culture“, nešto je čega bi se cijelo društvo trebalo jako paziti. Brojni se spomenici kroz povijest jesu uništavali iz različitih (ne)opravdanih razloga, međutim sadašnje inzistiranje na političkoj korektnosti tamo gdje ona više nije korektnost nego praktički nasilje nešto je što nas postavlja u ulogu onog sirotog Winstona Smitha koji je u Orwellovoj 1984. radio kao ispravljač povijesti u novinama. Ispravljanje povijesti kako bi ona bila u skladu s današnjom politikom je kobna. Čovjek je čovjek po tome što je svjestan kontinuiteta, povezanosti prošlosti, sadašnjosti i budućnosti – za razliku od životinja koje žive u sadašnjosti.

No, sve mi se ovo čini i suvišnim tumačiti u slučaju Meštrovićevih Indijanaca koji su „previše romantizirani“. Voljela bih čuti mišljenje te skupine ljudi koja se zauzima za čišćenje Chicaga od četrdesetak spomenika o tome jesu li možda i skulpture rimskih careva preromantizirane? Možda bi se jedino Indijanci mogli naljutiti što im je Meštrović, u želji da se odmakne od stereotipnog prikazivanja, možda čak i želeći pružiti svojevrsnu lulu mira američkom društvu, „oduzeo“ oružje iz ruku. Međutim, to nije slučaj. Ta „manjina“ ne smatra ovaj spomenik problematičnim.

Ili, kako je napisao još jedan genijalni izumitelj:

„Teško sam se otrgnuo gledajući oduševljen do suzah vaše predivne kipove indijanskih konjanika u borbi nepojmljivoj. Kako ste mogli izraziti u hladnom mjedu tako užasan tjelesni napor, divlju bojnu strast i napetu gromovitu silu baš u zadnjem trenutku prije strašnoga i uništivoga udarca… Slava, veliki zemljače, Vaš obožavatelj Nikola Tesla, 21. 8. 1929.“

– U posljednjih nekoliko godina svjedočili smo neočekivanom uništenju više sakralnih objekata od neprocjenjive kulturne i duhovne važnosti, poput pariške katedrale Notre-Dame ili zagrebačke Katedrale Uznesenja Blažene Djevice Marije. Kako gledate na prijedloge da ih se obnovi nadodajući im neke nove elemente, a kako na zamisao da ih se tek rekonstruira?

U zaštiti spomenika postoje različiti pristupi. U 19. stoljeću ističe se potreba za ostvarenjem stilskoga jedinstva pri obnovi (kao u poznatom “čišćenju” zagrebačke katedrale od baroknih oltara koje je proveo Herman Bollé krajem stoljeća), dok se s druge strane javlja zahtjev za očuvanjem autentičnosti zatečenoga stanja. Moje je mišljenje da ne treba suviše eksperimentirati s tako značajnim sakralnim objektima kao što su katedrale. U obnovi profane arhitekture zalažem se za očuvanje urbanizma povijesnih gradova koji su najjači pečat njihovih identiteta dok mi se se inzistiranje na čuvanju određenih fasada čini suviše krutim pristupom (dakako, ako nije riječ o zaštićenim spomenicima). Međutim, kod obnove katedrala rado bih vidjela povratak na ono stanje u kojem je objekt bio prije nezgode koja ga je zadesila. Naravno, sve uz pomoć najnovijih tehnologija koje će omogućiti dugotrajnost i kvalitetu. Katedrale su upisane u identitete naroda i mislim da bi bilo pogrešno nasilno mijenjati njihova vizualna obilježja.

Anita Ruso

Anita Ruso/Foto: Boris Ščitar/Večernji list

– Koliko su vjerski sakralni objekti bitni za naše kulturno samopoimanje? Čini se da ih se obično uzima zdravo za gotovo, no kada postanu ugroženi, tada ih i onaj dio javnosti koji se ne deklarira kršćanskim običava proglasiti središnjim simbolima naše civilizacije. 

Može li itko zamisliti Dubrovnik bez crkve sv. Vlaha, Split bez katedrale sv. Duje, Pariz bez Notre Damea, Barcelonu bez Sagrada Familiae? Bez obzira na vjeroispovijest turisti diljem svijeta posjećuju sakralne objekte jer su oni najčešće vrhunac arhitektonskog umijeća određenog vremenskog perioda. U njima se čuvaju najvrjednije umjetnine i relikvije nekog društva. Kulturnu baštinu treba čuvati, održavati, „proslijediti“ je svojem potomstvu barem u onom stanju u kojem smo je mi dobili.

– Koliko je za vjeru bitan onaj aspekt kršćanstva koji se izrazio u umjetninama? Koliko vas u vjeri učvršćuju – ili, koliko je obogaćuju – kipovi, slike i građevine; umjetnička djela općenito?

Učili su nas na studiju da u svoj imaginarni muzej spremamo iz svakog muzeja po dvije, tri umjetnine. Jedna od slika sakralne tematike koja me poprilično uzdrmala je Pietà od Crivellija (2. polovica 15. stoljeća) iz Vatikanskih muzeja. Nevjerojatna je tuga iz krikova i uplakanih očiju žena koje drže Kristovo mrtvo tijelo. Druga slika sakralnog sadržaja koja me obilježila je Sveta obitelj na putu u Egipat iz postava Galerije Pamphilj u Rimu. Rani Caravaggio s kraja 16. st. Predivan prizor u kojemu je s nevjerojatnom pažnjom prikazana nježna gesta Marijina naslanjanja glave na glavu djetešca Isusa. Pokraj njih je sv. Josip. On drži note anđelu koji im svira božansku glazbu. Prije godinu dana u stalnom postavu Gradskog muzeja Varaždin vidjela sam kod nas jedinstven prikaz Gospe, takozvanu Žitnu Madonnu ili Bogorodicu s klasjem koju od tad svaki dan gledam. Poticaj je na poniznost, poslušnost i strpljenje.

Naša katolička tradicija prikazivanja anđela, svetaca, Svete obitelji kao i gradnje svetišta, crkava i katedrala u svom nastojanju da se Nebo približi zemlji obogatila je povijest čovječanstva na način koji je teško usporediti s bilo čim drugim.