*Na današnji dan, 14. rujna 1321. godine, u Ravenni je preminuo Dante Alighieri. Tim povodom objavljujemo tekst biskupa Roberta Barrona o Danteovoj “Božanstvenoj komediji”.

T S. Eliot je rekao da je sva zapadna književnost bitno podijeljena između dva velika lika, Shakespearea i Dantea, a da je sve drugo sekundarno. Ako je Eliot u pravu, kako je fascinirajuće da je glavno djelo jednoga od dvojice najvećih pjesnika u zapadnoj književnoj tradiciji o našoj temi – o raju, paklu i čistilištu. Dante je napisao svoje remek-djelo Božanstvenu komediju dok je lutao u progonstvu iz svojega rodnog grada Firence u koji se nikada neće vratiti. Zbog spletaka svojih političkih neprijatelja bio je osuđen na trajno progonstvo dok je bio na putu u Rim. Tijekom tih osamljeničkih i bolnih godina, kada je i osobno i politički izgubio svoj put, Dante je sastavio svoju meditaciju o budućemu svijetu. Božanstvena komedija je djelo stvaralačke imaginacije i stoga je ne treba uzeti sasvim doslovno. Ipak, ona je puna zdrave teologije (znamo da je Dante neko vrijeme studirao teologiju u Parizu, nedugo nakon smrti Tome Akvinskoga) i informirana moću zapažanja transcendentno velikoga pjesnika koji je i vjernik. Stoga, kada pokušavamo pažljivo kroz zastor gledati u svijet koji leži iza, možemo uzeti Dantea kao vodiča od pomoći.

Božanstvena komedija počinje s Danteovom krizom srednjih godina: “Na pola našeg životnog puta u mračnoj mi se šumi noga stvori jer s ravne staze skrenuvši zaluta.” Navodi 1300. godinu, kada je imao trideset pet godina, točno sredina života za one koji uzimaju ozbiljno psalmistove riječi da je raspon života “sedamdeset godina, ako smo snažni i osamdeset”. Izgubivši svoj smjer (poput mnogih u sredini života), Dante u očaju vrisne i njegovu molitvu čuje Marija, Majka Božja, koja poziva Luciju, zaštitnicu svjetla, koja pak poziva Beatrice, koju je Dante volio dok je živjela na ovomu svijetu. Na kraju Beatrice poziva rimskoga pjesnika Vergilija, koji vodi Dantea na putovanje kroz pakao. Ovaj nam uvod pokazuje nešto od velike važnosti, naime da ono što mi znamo o budućemu svijetu duboko utječe na naše doživljavanje ovoga, da raj, pakao i čistilište na stvaran način utječu na to kako se odvija naš sadašnji život. Dante nam kaže da se krize ovdje dolje ponekad mogu riješiti jedino stavljanjem našega trpljenja u širi kontekst transcendentnoga reda.

Foto: Flickr

Vergilije dolazi na scenu i izvještava Dantea da će njegova trpljenja završiti, ali tek nakon što vidi dimenzije budućega svijeta, počevši s paklom. Smrznut poznatim natpisom tko uđe, nek’ se kani svake nade, Dante ipak slijedi svojega vodiča u podzemni svijet, gdje je prisiljen vidjeti različite grješnike dok podnose kaznu. Dante ne tumači ono što vidi kao proizvoljnu Božju okrutnost, nego kao izraz pravde; svakomu je grješniku dano da iskusi negativnost koja logički i prirodno slijedi iz njegova disfunkcionalnoga ponašanja. Uviđamo da je pakao mjesto koje nije stvorio Bog nego pogrješno usmjerena ljudska sloboda. Dublje i dublje oni idu u sve uži prostor (pakao je u Danteovoj imaginaciji oblikovan poput obrnuta lijevka). U svojemu prikazivanju topografije pakla pjesnik je dao naslutiti sužavanje duše koje slijedi iz grijeha, skupljanje koje je karakteristično za zaokupljenost samim sobom.

Na samu dnu te jame Vergilije i Dante se suočavaju sa Sotonom, knezom tame. U zapadnoj literaturi sigurno postoji tendencija romantično predstaviti Sotonu kao moćna i pametna lika: pomislite na primjer na Miltonova đavla u Izgubljenomu raju. Ništa od toga nema kod Dantea. Taj srednjovjekovni pjesnik zamišlja đavla ne kao heroja nego kao žalosnu, čak patetičnu figuru. On je golem – Vergilije i Dante misle da vide gigantsku vjetrenjaču dok mu se približavaju – ali je bespomoćan, okovan ledom koji se uzdiže do njegova struka. On maše svojim golemim krilima, ali ona ga nikamo ne odnose i jedino uspijevaju učiniti svijet oko njega hladnijim. Usput, led je puno bolji simbol pakla nego tradicionalna vatra jer on označava prilijepljenu, nepomičnu kvalitetu grijeha koji djelotvorno zamrzava čovjeka unutar granica njegova ega. Sveti je Augustin dao glasovitu definiciju grijeha kao stanje bića koje je “incurvatus in se” (savijeno u sebe) i Danteov Sotona, suveren kraljevstva upravo veličine sama sebe, sjajno daje primjer za Augustinovu definiciju. Duh je zamišljen da leti izvan sebe – zato anđeli imaju krila – ali grijeh nas hvata u klopku i vuče nas dolje. Chesterton je komentirao da anđeli mogu letjeti zato što sebe uzimaju olako! Danteov Sotona sebe uzima s krajnjom ozbiljnošću.

Kada se približe, Vergilije i Dante zapažaju da đavao ima tri lica na glavi, neku vrstu prostačkoga ruganja s tri osobe u Trojstvu. Ta slika suptilno sugerira značajnu duhovnu stvarnost, naime da svaki grješnik, u mjeri u kojoj drži sebe središtem svijeta, čini sebe božanstvom. Dio intenzivne radosti u raju, kako ćemo vidjeti, jest znati da čovjek nije Bog i stoga biti spreman za neizmjerno zadivljujuće putovanje u Boga. Misleći da on jest Bog Sotona nema baš nikamo ići. Zatim Dante navodi da Sotona plače sa svih šest očiju. Opet, nema ništa blještava u zlu: grijeh je samo žalosna, depresivna rabota koja stiska dušu. Bog je svoja stvorenja stvorio za radost i zbog toga okretanje od Boga redovito rezultira žalošću.

Foto: Gustave Doré

Dok se Vergilije i Dante približavaju velikoj zvijeri, očekujemo neku vrstu konfrontacije: sigurno će ih đavao zaustaviti ili napasti. Ali on ih čak i ne primjećuje. Vergilije kaže Danteu neka se uhvati za dlake na Sotoninim rebrima i počne spuštati njima prema dolje u središte zemlje. Premda smatram da je ova scena pomalo antiklimaks, ona govori duhovnu istinu da grijeh proizvodi nešto poput depresivne zamagljenosti, što čovjeka čini neosjetljivim, napuhanim i tupim. Moći uma, volje, osjetila i imaginacije pale se baš onda kada su usmjerene prema dobrima izvan sebe i na kraju prema Onome koji je najzanimljiviji. Danteovo putovanje kroz pakao daje nam živu sliku kako izgleda odbacivanje Boga, daje čak i osjetiti kako je to.

Unutar tematskoga konteksta Božanstvene komedije Dante svojim istraživanjem pakla spoznaje kako se on sam uspio naći u sredini života na jednomu paklenom mjestu. Ispitivanjem patnje prokletih i duboke tuge Sotonine došao je do procjene kako su njegovo vlastito nasilje, zaokupljenost sobom, indiferentnost, ponos i okrutnost stavili na kocku njegovu sreću. Pakao – kao i raj – moguće je anticipirati već sada. To nam pak može pomoći da razumijemo ne samo postojanje pakla nego i kompatibilnost pakla s neizmjernošću Božje ljubavi. Postojanje pakla – barem kao mogućnost – logična je posljedica dvaju temeljnijih uvjerenja: da smo mi slobodni i da je Bog ljubav. Ljubav nije jedan od Božjih atributa ili jedno emocionalno stanje u koje Bog pada s vremena na vrijeme, ljubav je sama narav i bit Boga. Stoga je Bog poput Sunca koje sija jednako i na dobre i na zle i poput kiše koja pada jednako i na dobre i na zle. Bog nas ne ljubi uzvraćajući na našu dobrotu, naprotiv, što god imamo dobrote, to je posljedica Božje ljubavi.

Foto: Flickr

Stoga je zanimljivo ovo pitanje: kako ljudska bića iskusuju tu Božju ljubav koja se nikada ne mijenja? Odgovor je: to ovisi o slobodi onoga koji ju iskusuje. Bog se sigurno raduje jednostavnosti i ljepoti svojih nerazumnih stvorenja, ali posebno se raduje onima koji su sposobni služiti ga “razumno u zapletima uma” i slobodno u dramatičnu izboru volje. Obdareni razumom i voljom mi, ljudska bića, mažemo odgovoriti Božjoj ljubavi ili je možemo odbaciti. Izbor je naš. Bog hoće da se svi ljudi spase, što je samo drugi način da se kaže da hoće da svi sudjeluju u njegovu životu. Ali njegov život jest ljubav koja se slobodno daje i stoga se nju može imati jedino u mjeri u kojoj se slobodno uzvraća. “Pakao” je prostorna metafora za stanje slobodna odbijanja ove ljubavi, izbora da se živi izvan njezine granice. Možda ovdje možemo vidjeti primjenjivost tradicionalnoga simbola vatre. C. S. Lewis je rekao da nitko drugi doli ljubav Božja ne pali vatre pakla. On misli da kada se mi odupiremo božanskoj ljubavi, ona nas spaljuje na isti način kako bi jarko svjetlo dana mučilo oči nekoga tko je dugo bio zatvoren u podzemlju ili na način kako bi vesela osoba jako ljutila onoga koji je potonuo u žalost. Sunce jednostavno jest sunce, a vesela osoba jednostavno jest vesela, ali oboje mogu biti primljeni na negativan način od onoga tko nije dobro raspoložen da ih primi. Izneseno je čak i mišljenje da su raj i pakao isto “mjesto”, ali nastanjeno ljudima s potpuno suprotnim raspoloženjima. Predstavite si stol prepun hrane i okružen gladnim osobama koje trebaju večerati, a svaka od tih osoba ima dugu vilicu učvršćenu za svoje zapešće. Oni koji inzistiraju na hranjenju samih sebe ostat će gladni dok će oni koji hoće hraniti drugoga biti savršeno nasićeni. Ono što Bog sve vrijeme nudi svima jest gozba njegove ljubavi, ali neki znaju kako treba jesti za tim stolom, a drugi ne znaju.

Mnogi prigovaraju da beskrajno dobri Bog ne može nikada nikoga poslati u pakao. Ono što sam nastojao pokazati, uz pomoć Dantea i Lewisa, jest da taj način razmišljanja vodi na stranputicu. Bog nikoga ne “šalje” u pakao, nego ljudi slobodno izabiru tamo otići. Kao što je primijetio Lewis, vrata pakla su uvijek zaključana iznutra. Ako postoji ijedno ljudsko biće u paklu, ono je tamo jer apsolutno inzistira na tome. Uvjet kojim je počela prethodna pogodbena rečenica poštuje uvjerenje Crkve da, premda moramo prihvatiti mogućnost pakla (zbog međusobna djelovanja božanske ljubavi i ljudske slobode), nismo doktrinarno prisiljeni reći da je itko stvarno “na” takvu mjestu. Mi ne možemo potpuno vidjeti do dna ničijega srca, samo Bog može. Prema tome, ne možemo s potpunom sigurnošću reći da je itko – čak ni Juda, čak ni Hitler – definitivno izabrao zatvoriti vrata pred Božjom ljubavlju. Zaista, budući da liturgija traži od nas da molimo za sve mrtve, a budući da pravilo molitve jest pravilo vjerovanja, moramo se barem nadati da će se svi ljudi spasiti. Dalje, budući da je Krist išao do samih krajeva zabačenosti da bi uspostavio solidarnost čak i s onima koji su najdalje od milosti, možemo se, kako je inzistirao Hans Urs von Balthasar, razložno nadati da će svi naći spasenje.* No ovo nema veze s našom usavršljivošću, nego s čudesnom Božjom milošću.

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Katolicizam” Roberta Barrona. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. 

* Riječ je o osobnoj teološkoj spekulaciji autora. Crkveni nauk o paklu sažet je u Katekizmu Katoličke Crkve u kojemu između ostaloga stoji:

“Izjave Svetoga pisma i učenje Crkve o paklu jesu poziv na odgovornost, kojom čovjek mora svoju slobodu upotrijebiti u cilju svoje vječne sudbine. Istodobno su hitan poziv na obraćenje: Uđite na uska vrata! Jer široka su vrata i prostran put koji vodi u propast i mnogo ih je koji njime idu. O kako su uska vrata i tijesan put koji vodi u Život i malo ih je koji ga nalaze!’ (Mt 7,13-14): Budući da ne znamo ni dana ni časa, treba, kako opominje Gospodin, da ustrajno bdijemo da, dovršivši jedini tijek našega zemaljskog života, zaslužimo s njim ući na svadbu i ubrojiti se među blagoslovljene, i da ne budemo kao zli i lijeni sluge otjerani u vječni oganj, u vanjske tmine, gdje će biti plač i škrgut zubi’ (II. VATIKANSKI SABOR, Lumen gentium, 48).” (KKC1036) “Bog nikoga ne predodređuje za pakao; za to je potrebno svojevoljno odvraćanje od Boga (smrtni grijeh) i ustrajanje u tome sve do kraja. U euharistijskom slavlju i u dnevnim molitvama vjernika Crkva zaziva milosrđe Boga, koji ‘neće da itko propadne, nego hoće da svi prispiju k obraćenju’ (2Pt 3,9): Molimo, Gospodine, blagohotno primi ovaj žrtveni prinos nas tvojih slugu i sve obitelji svoje: obdari naše dane svojim mirom, izbavi nas od vječne osude i ubroji nas među izabrane svoje (Rimski misal, Rimski kanon).” KKC 1037 (nap. ur.)