U romanu “Paromlin nad Bjelovarom” takvo razumijevanje dolazi prekasno. Nakon Marijine smrti Goran pronalazi kutiju starih pisama. U njima nema obiteljske tajne koja bi iz temelja promijenila prošlost. Nema velikih priznanja, dramatičnih ispovijedi ni rečenica napisanih za pamćenje. Marija piše o školi, rodbini, računima, pošti, novcu i svemu onome od čega se sastoji svakodnevica. Upravo se u toj običnosti polako otkriva ono što Goran kao dijete nije mogao vidjeti.

Novac koji je stizao u omotnici za njega je tada bio samo novac. Nije znao koliko je računanja, posuđivanja i odricanja bilo potrebno da bi ga majka mogla poslati. Dijete vidi što je dobilo, ali ne vidi što je netko drugi zbog toga morao preskočiti, odgoditi ili zauvijek sebi uskratiti. Zato jedna kratka rečenica iz pisma govori više od velikih izjava ljubavi: „Nemoj govoriti da nemaš.“ U njoj su strah, ponos i pokušaj da se dijete zaštiti od osjećaja manje vrijednosti. Marija ne govori o svojoj žrtvi. Ona samo nastoji da teret njezina života ne prijeđe na sina.

Takvi odnosi nisu rijetki. U mnogim se obiteljima o najvažnijim stvarima govori neizravno. Razgovara se o ručku, poslu, školi, vremenu i računima, dok ljubav ostaje skrivena u onome što se svakodnevno čini. Roditelji često ne znaju objasniti što nose, a djeca još ne znaju prepoznati ono što im se daje. Tek poslije neke sasvim obične rečenice počnu zvučati drukčije.

Kutija pisama zato nije samo uspomena. Ona je razgovor koji se više ne može voditi, ali se ipak nastavlja. Goran sada čita iste riječi drugim očima. Ne otkriva novu majku, nego napokon vidi život žene koju je godinama promatrao samo kroz vlastite potrebe. U tome je i bol i snaga romana: prošlost se ne može promijeniti, ali se može napokon razumjeti.
Slično je i s Paromlinom. Dok je Goran bio dijete, bio je tek dio grada, velika i poznata građevina koja je stajala iznad kuća, ulica i igrališta. Tek kasnije postaje znak vremena koje je nestalo, rada koji se podrazumijevao i ljudi čiji su napori ostajali neprimijećeni. Paromlin je cijelo vrijeme bio ondje, baš kao i pisma. Promijenio se samo pogled.

Zato “Paromlin nad Bjelovarom” nije roman koji uljepšava prošlost. U toj prošlosti ima siromaštva, šutnje, nesporazuma i ljudi koji nisu znali govoriti o onome što ih boli. Ali upravo iz tih nesavršenih odnosa izrasta pitanje koje nadilazi samu priču: koliko doista poznajemo one koje volimo?
Možda ih ne poznajemo po riječima koje su nam izgovorili, nego po svemu onome što su zbog nas učinili bez potrebe da to ikada spomenu.

Roman “Paromlin nad Bjelovarom” može se nabaviti u knjižarama Verbum, Fidelissima, AGM i Dominović.

* sponzorirani članak