Božićno i novogodišnje vrijeme, uz svoju duhovnu, vjersku i slavljeničku dimenziju, nužno navodi i na pogled unatrag, osvrt na godinu na izmaku. Takve “inventure”, uz podsjetnik na ono najzanimljivije i najvrjednije što su nam proteklih 365 dana ponudili, mogu poslužiti i kao otpor brzom zaboravu na kakvog nas je, čini mi se, naviknulo suvremeno doba u kojem praktički svatko može snimiti i svijetu ponuditi svoju glazbenu priču.

Zato sam za vas, dragi čitatelji portala Bitno.net, odabrao po pet stranih i domaćih glazbenih izdanja na koje bih posebno skrenuo pozornost i, dakle, pokušao oteti ih zaboravu ili previdu, uz po jednu “dopunsku” preporuku na svoje načine specifičnih naslova. Nadam se da će vas bar neki od odabranih albuma ponovno ili možda prvi put obradovati, pa i obogatiti vašu kućnu fonoteku. Naravno, kao i svaka srodna lista, i ova je prije svega subjektivna, a dodao bih i drukčija budući da je važan čimbenik pri izboru bila i ljepota, odnosno, podtekst same glazbe.

Pa krenimo redom…

Izbor stranih albuma:

Rhiannon Giddens – “Freedom Highway” (Nonesuch, veljača)

Donedavno poznata tek kao ključna figura folk/country/blues/gospel trija The Carolina Chocolate Drops, ova dama stasita vokala prvo nas je 2015. počastila prekrasnim samostalnim prvijencem, kolekcijom nadahnutih obrada klasika “Tomorrow is My Turn”, da bi nas početkom upravo minule godine obradovala novom glazbenom zbirkom sa svojim potpisom. Rhiannon Giddens ime je koje nikako ne smijete propustiti, ako zbog ičeg onda zbog vlastitih joj natuknica koje idu uz “Freedom Highway”. “Znaj svoju povijest. Neka te prestravi, neka te nadahne”, kaže ova dama i donosi pjesme zamišljene kao putovanje kroz povijest “crne” Amerike, od vremena prije građanskog rata pa sve do suvremenih turbulencija, nemira i vrenja. Rhiannonin soprano uz sjajnu glazbenu pratnju s nužnim bendžom, kontrabasom, violinama, čelom, trubom i mandolinama, te sugestivnu produkciju Dirka Powella funkcionira kao dosljedan baštinik i autoritativan vodič kroz (afro)američku tradicionalnu glazbu i teme iz bremenite povijesti i njezine jeke u sadašnjosti. Gospelom prožeta folk-balada “We Could Fly” i naslovna ljepotica uvis okrenuta duha sve to potkrjepljuju na najizravniji i najljepši način.

Fleet Foxes – “Crack-Up” (Nonesuch, lipanj)

Nakon višegodišnje stanke što je uslijedila nakon dva sjajna albuma, Fleet Foxes su nam sredinom 2017. sa svoga sjeverozapada Amerike donijeli nove rock-pastorale. “Crack-Up” pritom ne ponavlja recepture “Fleet Foxes” i “Helplessness Blues” kojima je ovaj divni mladi bend spojio The Beach Boys i The Band, folk i rock, pastoralno i urbano te tradiciju i suvremenost, ali ih koristi u daljnjoj razgradnji i izgradnji kajdanke koja s lakoćom pobjeđuje vrijeme. Treće uzastopno remek-djelo kazuje nam da je riječ o jednom od najboljih živućih sastava američke glazbene scene, dok nenametljiva a brižno tkana glazbena tapiserija sugerira da istovremeno ovi momci ne pucaju na naslovnice ni instant slavu. Onoliko koliko mu se posvetite i prepustite, “Crack-Up” će vas uz nesagledivu potenciju kao slušatelja nagraditi.

Lizz Wright – “Grace” (Concord, rujan)

Jazzom, soulom, bluesom, R&B-jem i gospelom natopljeni albumi Lizz Wright kao da su vodili baš do ove, sada već lanjske, trijumfalne zbirke, obradama starijih i nekih novijih standarda kao najfinijeg i najrazrađenijeg komada puta po kojem ova kći pastora hoda bosonoga. “Grace” je uistinu “graciozan” album preko kojeg možemo opipati i namirisati onu polumitsku Ameriku, onaj njezin vapaj odaslan uvis iz kojeg se razgranala cijela široka glazbena obitelj bijelih i crnih ovaca, crnih i bijelih vrana, dobrih i izgubljenih sinova, versi i nota u kojima su se križali krik i bijes, ali prije svega čuti poeme satkane od dašaka Milosti i snažnih talenata kupanih znojem i kišom. “Željela sam dočarati slatkoću Juga, moju pripadnost i moje iskustvo Juga”, izjavila je Lizz pokušavajući opisati svoje motive i želje pri radu na ovom čarobnom albumu. Sve to se uistinu kroz “Grace” može i osjetiti, kao glas diteta vraćenog materi, raspjevani stvaralački dug svojim ishodištima, prkoseći vremenu podignut prema nebeskim odredištima.

Son Volt – “Notes of Blue” (Transmit Sound, veljača)

Jay Farrar, jedno od nezaobilaznih imena suvremene americane, kroz opuse bendova Uncle Tupelo i Son Volt sastavio je pjesmaricu koja svjedoči ne samo veliki talent nego i ljubav prema rock-glazbi i njezinim korijenima. S posebnim naglaskom na ovo potonje, što se na najljepši način očituje upravo u ovom albumu; “Notes of Blue” osmi je album Son Volt i nešto što se doima kao zbirka koju je Farrar oduvijek htio, trebao ili morao snimiti. Blues je u porama svakog imalo ozbiljnijeg glazbenika kojem americana ispisuje note – ovaj album naslovom i naslovnicom, pa i vinilnom minutažom, a pogotovo glazbom klanja se upravo u tom smjeru, ponizno, s punim poštovanjem i bez skrivenih (pri)misli. Možda ne tipični blues-album – što je i temeljna odlika u kontekstu opusa Son Volt – ali zbirka duboko ukorijenjenih pjesama, izvrsnih pjesama i snažnog autorskog pečata čak i kad su pozajmice na žicama gitare logične koliko i nužne.

The Secret Sisters – “You Don’t Own Me Anymore” (New West, lipanj)

Još jedan album o kojem ste mogli čitati na ovim internetskim koordinatama, “You Don’t Own Me Anymore”, treći je album sestara Laure i Lydije Rogers koji su potpisale kao The Secret Sisters. Ujedno i njihovo dosad najkompletnije, najzaokruženije djelo, prepuno pjesama s raskrižja optimizma i melankolije, vjere i sumnje, skitnje i osjećaja pripadnosti, jednostavnošću i pažljivo biranom zvučnom kulisom ono slavi talent, odnosno, svjedoči zahvalnost na darovanom talentu. Ne propuštajući na svemu zahvaliti Bogu od kojeg im, kako su jednom zgodom same naznačile, dotječu svi blagoslovi, The Secret Sisters primjer su uporna, a ponizna stvaralačkog duha, glazbenog dara koji tradiciju iz koje je nastao niti tjera u zapećak niti je bezočno potkrada, već je s divljenjem i zahvalnošću koristi ne bi li joj pridodao još koje značajnije poglavlje.

Bonus preporuka:

Bob Dylan – “The Bootleg Series, Vol. 13: Trouble No More” (Columbia, studeni)

Album Artwork (PRNewsfoto/Legacy Recordings)

Ne album već nešto poput nužne i dužne dodatne inventure jedne od najkontroverznijih postaja na dugom i stalno turbulentnom glazbenom i umjetničkom, ali i čisto ljudskom putu Boba Dylana. Zašto je obraćenje na kršćanstvo ovog velikog rock-autora kao automatizmom postalo toliko kontroverzno, znat će svi oni koji su digli halabuku i bacili drvlje i kamenje na svog dotadašnjeg superjunaka, a ovo luksuzno izdanje, trinaesto u tzv. “The Bootleg Series”, svojim će slušateljima ponuditi više nego dovoljno fusnota maestrovim vjerskim albumima sa smjene sedamdesetih i osamdesetih. Kao takvo, više nego dovoljno za posebnu preporuku!

Izbor hrvatskih albuma:

Irena Žilić – “Haze” (samostalno izdanje, ožujak)

Irena Žilić predivni je glazbeni talent i bistra tiha voda među našim ponornicama što tu i tamo izbiju na sunce kao najljepši izvori i kao takva pretplaćena na superlative. Ali na superlative kakvi nisu cilj ni sami sebi svrha, već samo naklon pred autorskim iskazom za kojeg je, mimo svih žanrova i ladica, najljepše što možemo reći – da je lijepo što postoji. Njezin drugi album, “Haze”, jedan je novi svijet one iste Irene koja nas je oduševila s nježnim prvijencem “Travelling”. Jedan od onih albuma na kojima trebamo prije svega reći hvala. Sve ostalo stvar je doživljaja, osobnog trenutka u susretu s nečijom intimom maestralno prenijetom u prostor javnoga.

Pavel – “Družba krivih odluka” (Dallas Records, travanj)

Bend koji na pažljivo pogođenom balansu autorske iskrenosti i namjenske patetike već godinama pokazuje kako zvuči ili treba zvučati kvalitetna pop-glazba, Pavel su još jednom pogodili u sridu. “Družba krivih odluka” album je o sponama nekad i sad, o nostalgiji i njezinim pokliznućima, o “porazima, previdima i razlazima”, o “užarenim obrazima”, ali iznad svega predivna zbirka sjajnih pop-pjesama.

Cinkuši – “Krava na orehu” (Croatia Records, listopad)

Vesela družba Cinkuša u dvadesetak godina svoga djelovanja došla je prije nekoliko mjeseci tek do petog albuma, kao da poručuju da forsiranje ni muziciranje radi pukog muziciranja ne postoji u njihovu modusu operandi. Bezbrižno se i veselo klateći od kanona kajkavske popevke do nepreglednih stranica punka, od tradicionalizma do glazbenog anarhizma, od kerempuhovskog senzibiliteta do dinamizma novoga vala, s “Krava na orehu” još su se jednom, možda efektnije nego ikad dosad, dokazali kao hrvatska inačica The Pogues i kao vješti baštinici tradicije čije note i verse otimaju zaboravu snagom neupitna talenta.

Carla Belovari – “Soul na ranu” (Dallas Records, lipanj)

Usprkos pozamašnom popisu suradnika i producenata, dugo očekivani prvi album Carle Belovari proizvod je baš svoje potpisnice, autorska zbirka pjesama kao plod čistog talenta i duboko zahvalnog duha. Kroz soul kao primarno žanrovsko sredstvo, pjesme sa “Soul na ranu”, kao svojevrsni dnevnik iz godina što su vodile realizaciji albuma, prožete su osobnim, intimnim mislima i pričama zaodjenutih u ruho bogate baštine popularne glazbe. Carla pritom svoju snagu i nadahnuće nalazi prvenstveno u Kristu, što njezine pjesme čini i vrlo osobnom verzijom budnica, glazbom koja nadilazi svojih pet minuta pod reflektorima i zrači svjetlije i dalje od uobičajenih estradnih dosega.

Mia – “Život nije siv” (Croatia Records, ožujak)

Oduševivši prvo nizom singlova najširi krug domaće publike, ova je mlada Osječanka početkom prošloga proljeća svojim prvim albumom pokazala da iza toplih malih pop-pjesama stoji nešto više od instant-zvijezde. “Život nije siv” bio je hit od kojeg je bilo nemoguće pobjeći, i to s pravom, baš kao što je to postao i istoimeni album. Možemo glumiti “kulere” i “kužere”, ali neodoljivo svjež spoj popa i countryja Mije Dimšić jedan je od najljepših događaja koji su zadesili našu recentnu srednjostrujašku scenu.

Bonus preporuka:

Andrej Grozdanov – “An Acoustic Christmas” (Bono Records, prosinac)

Riječki gitaristički virtuoz (ali i teolog) Andrej Grozdanov s grupicom probranih kolega snimio je instrumentalni album koji bez mnogo premišljanja možemo nazvati najzanimljivijim, pa i najboljim domaćim izdanjem iz božićne glazbene ponude. U ozračju sekulariziranih “blagdana” Andrejev je “akustični Božić” produkt istinske radosti muziciranja, ali i nadahnut osobni kreativni doprinos ovoj velikoj svetkovini. Baš zato, još uvijek pod dojmovima božićnog slavlja i promišljanja, posebna preporuka i podrška ovom vrijednom, perspektivnom umjetniku.

Ovim, dakle, ispraćamo i pospremamo staru te se veselimo novoj glazbenoj godini, o čijim ćete najzanimljivijim izdanjima moći čitati na našem portalu.

Neka vam 2018. donese mir i dobro te pregršt lijepe glazbe!

Toni Matošin | Bitno.net