the cranberries

The Cranberries – “In the End” (BMG, 2019.)

Vijest o novom albumu irskog benda The Cranberries zatekla me je na više razina. Nisam, naime, nikada bio pretjerano vezan uz njihovu glazbu, ne zanoseći se njihovim uratcima ni dok su sredinom meni osobno glazbeno odgajajućih devedesetih nizali megahitove poput “Zombie”, “Linger” i “Ode to My Family”, a opravdanost moje ravnodušnosti su donekle i sami potvrdili stagnacijom koja ih je nakon tih početnih uspjeha dovela do ruba zaborava i nebitnosti, na nekoliko godina i do privremenog razlaza. S druge pak strane, bio sam iznimno pogođen viješću o smrti pjevačice Dolores O’Riordan početkom prošle godine: pronađena mrtva u kadi hotelske sobe u Londonu u svojoj tek 47. godini života kao da je utjelovila taj ostarjeli stereotip poročnih i čežnjom gonjenih rock-zvijezda nesposobnih da se nose i sa samom čežnjom i s pseudomitologijom izgrađenom pod plaštem popularne kulture, no ono što sam ipak znao o njoj i čuo od samih The Cranberries, makar iz pozicije povremenog slušatelja, davalo mi je znakove da to i nije baš tako. Odnosno, da se iza nove tragedije iznjedrene iz skuta već duge povijesti rocka – koliko god svaka tragedija kao i život bili jedinstveni i posebni – krije ipak jedna posebnija priča i opipljiv(ij)a čežnja. Priča koja, i nakon te tragedije, novim albumom, evo, nastavlja tamo gdje je na trenutak zastala, tek da bi ispisala očito nužni epilog.

A priča o The Cranberries zapravo je priča o Dolores O’Riordan iako je nije bilo u uskom muškom krugu koji je još na izmaku osamdesetih osnovao sastav, tada još maštovito nazvan The Cranberry Saw Us (igra riječi s pojmom “cranberry sauce”). Jer, mlada se i glazbeno talentirana dama vrlo brzo, već na prvim demo-snimkama nametnula ne samo kao vokal, već i kao tekstopisac i aktivni sudionik kreiranja cjelokupne zvučne slike. Specifičan glas koji će neke podsetiti na jodlanje, a koji zapravo tu maniru vuče iz tradicijskog pjevanja tužaljki, te figura koja objedinjuje emotivnu krhkost i stvaralačku snagu, prometnuli su je već nakon prvog albuma, “Everybody Else is Doing It So Why Can’t We?” iz 1993., u središnju figuru benda čiju osnivačku osovinu čine braća Noel i Mike Hogan. Djevojka iz pobožne katoličke obitelji iz irskog Limericka, istančanog imidža i s iskrenim, od patetike neočišćenim ali od nje ni bježećim društvenim angažmanom, bila je od početka prepoznata kao glas mnogo “glasniji” od pukog vokala, nakon drugog, iznimno uspješnog albuma “No Need to Argue” iz 1994. postavši praktički sinonim za taj, nakon U2, najuspješniji irski glazbeni sastav.

Koliko god njezin pacifizam, artikuliran prilično izravno još na rock-hitu “Zombie”, bio tipičan za glazbenicu njezina formata, toliko je bio i tek dio katolički odgojenog i u vjeri oblikovanog mladog bića koje je i ime dobilo po Gospi Žalosnoj (engl. Lady of Seven Dolors). Dolores je i sama isticala Crkvu kao oblikovateljicu svoga glazbenog i životnog razvoja, ali njezin duhovni život bio je sve samo ne pravocrtno, lako čitljivo putovanje. Nikada nije odala tko je bio bliska osoba od povjerenja koja ju je u djetinjstvu seksualno zlostavljala, ali to potresno, traumatično iskustvo ljuljalo je barku kojom je plovila kroz životne i umjetničke epizode. Kad se nakon dvadeset godina braka, u kojem je rodila troje djece, razišla sa suprugom, došlo je do novog urušavanja unutar same Dolores pa joj je između ostalog dijagnosticiran i bipolarni poremećaj, dok su problemi s alkoholom postajali sve ozbiljniji. Ono što ju je, uz neuništivi glas iz dubine duha, vraćalo na površinu i kroz što se realizirala kao talentom bogato Božje biće bila je glazba.

The Cranberries su od nes(p)retnog trećeg albuma “To the Faithful Departed” iz 1996. nadalje uglavnom pokušavali povratiti žar i svježinu zabilježenu na prvim albumima, tek donekle u tom uspijevajući; na šest su se godina – od 2003. do 2009. – bili i razišli kao bend pa je tih godina Dolores objavila dva solidna samostalna albuma, a onda se bend ponovno okupio i jednostavno nastavio gdje je stao. Na žalost, Doloresina smrt, nastala uslijed konzumacije prekomjerne količine alkohola u kombinaciji s propisanim ljekovima, zatekla je ovu predivnu glazbenicu, kao i sam bend, na pola puta do realizacije novog albuma, za kojeg je opet ona napisala stihove.

I otkuda “In the End” kao gotov album, sada, već više od godinu dana nakon smrti ključne mu autorice? Dolores je, naime, snimila vokalne dionice i bend je trebao samo obraditi demo-snimke da bi mogao s albumom izaći van. Naravno, kako sve to nije samo stvar tehničke prirode, kako je mnogo emocija i duhova moralo naći svoja uporišta i sidrišta kroz zadnjih godinu dana i kako su i sami članovi benda vrlo svjesni da je duša i srce benda bila upravo Dolores, trebalo je vremena, snage i pronalaženja pravog načina i razloga za dovršenje zadatka kojeg su zacrtali prije dvije godine svi zajedno.

Po riječima mnogih koji su s pokojnom pjevačicom bili bliski, uključujući i njezinu majku, koja se s njom čula samo nekoliko sati prije tragedije, Dolores je bila iznimno ponesena novim pjesmama, hvatajući novi zamah kojeg je trebala i ona i bend. Iznimno vezana uz svoju djecu i uz majku, kao jedna od rijetkih zvijezda popularne kulture koja je svojedobno, čak u vrijeme najveće popularnosti i otvoreno govorila protiv pobačaja i koju je neuspjeh braka uistinu shrvao, ona je pokušavala udahnuti ponovno punim plućima, ali je, na veliku žalost, ostala uskraćena za možda jedan nužni korak, jedan nužni, možda presudni i neusamljenički udisaj.

“In the End” neće otkriti mnogo, ali on to nije trebao niti želi to biti, čak ni u toj tužnoj posthumnoj ulozi koja ga je silom prilika dopala. Ne bih mnogo mistificirao niti gradio dojam isključivo na tragičnoj pozadini albuma pa bih nakon svega dosad napisanog podcrtao da je osmi i posljednji album The Cranberries zapravo tek dio njihova prosjeka zadnjih 20-ak godina otkako se ispuhao balon prvih dvaju zbirki. Njihova spajanja niti mainstreama i alternativnoga, odnosno, preciznije, popa i rocka, i ovdje je izvedeno u rutinskoj maniri, što nam donosi radiofonične koliko i za pažljiva slušanja zahvalne, kvalitetom oscilirajuće pjesme. U kvaliteti su, da, oscilirali i najbolji im albumi, ali bar ispočetka sve je amortizirala svježina i početnički žar kojima su i osvojili tržište i srca tolikih poklonika i daleko izvan rodne i voljene im Irske. A baš je tim poklonicima – onima koji su to ostali kroz cijela gotovo tri desetljeća, kao i onima manje upornima koji su negdje usput “otpali” – “In the End” prvenstveno i namijenjen.

Neće, ponavljam, otkrivati nove horizonte niti davati dubinske uvide, ali će jasno svjedočiti iznova pronađenu snagu i motivaciju za stvaranje glazbe benda koji je i u svojoj naknadnoj nebitnosti (p)ostao bitan. Dolores O’Riordan kroz njega se obraća jednostavnim riječima o bliskim temama poput majčinstva ili obiteljskog nasilja, konfliktnih emocija ili traženja mira. Bi li pjesme, da im autorica nije u toj hotelskoj sobi izgubila bitku s očajem što je stalno kao dijabolična sjena jahao na njezinom čežnjom nošenom i napaćenom duhu, bile dodatno uređivane i bi li sve skupa zvučalo baš ovako, ostaje nebitno. Jer, “In the End” ne zvuči kao sklepotina demo-snimaka; posao je na Doloresinim snimkama odrađen s pažnjom i ljubavlju, a pjesme su ogrnute prepoznatljivim krenberijevskim gitarskim popom emotivnijim od recentnih snimaka sunarodnjaka im U2.

Naravno, s obzirom na okolnosti nastanka albuma, u uho će ponajprije upasti pjesme koje su nam dale Dolores O’Riordan u najosobnijem izdanju. “Got It” je tako nešto kao životni retrovizor nakon kojega ipak ostaje dojam da “nije sve izgubljeno”, kako Dolores pjeva nakon cijele mantre o nedovoljnom učenju životnih lekcija, dok je “Illusion” nešto poput poetski škrtog zarona u (neko) djetinjstvo. No, ono najdojmljivije ostavljeno je ipak za završnicu albuma. “The Pressure” nas tako suočava sa samim procesom padanja pod pritiskom, s “tolikim zidovima od cigle” i (samo)upitima iz spavaće sobe “koliko je velik ovaj prostor?”, a u naslovnoj pjesmi kao pravom epilogu, “na kraju”, Dolores se (nas) pita “nije li čudno kad ti se čini kako sve što si ikad želio nije uopće ono što si želio”. Isto se pitanje, odmah u nastavku, odnosi i na snove, ali između šapata i pjeva ona pjeva svoje zadnje stihove: “Uzmite moju kuću, uzmite i auto, uzmite odjeću, ali ne možete mi odnijeti duh…”.

Upravo ta pjesma, na određen način nedovršena (bar sam stekao takav dojam iako bi se to moglo reći i za bilo koju drugu pjesmu s albuma), potvrđuje koliko su The Cranberries bili Dolores, kao i koliko je ona bila konfliktna unutar same sebe. Svaki pogrešan izbor donosi svoju posljedicu, a osjećaja sam da je Dolores O’Riordan bila bolno svjesna svojih. Odluka ostatka benda da ovim uistinu zaključe priču zvanu The Cranberries i da ove pjesme ostanu bez svojih koncertnih repeticija čini se jedinom logičnom i duboko ljudskom. U tom svjetlu rekao bih da je ovo, koliko god sam album bio tek prosječno dobar i u deficitu uistinu prodornih pjesama, jedno iskreno oblikovano “zbogom”. Ili “do viđenja”, jer bar je Dolores vjerovala da će prije ili kasnije ponizno kleknuti pred vječnošću, uz zagovor sv. Ivana Pavla II, s kojim se susrela u dva navrata i kojeg je posebno poštovala i prepoznala kao vjernog Božjeg slugu.

“In the End” nam, dakle, i naslovom i cijelim svojim sadržajem, kao i formom, donosi zadnje poglavlje priče o sastavu The Cranberries, što god ostatak društva radio u budućnosti. Ali, kao što se i ovaj osvrt sveo, zapravo, na priču o Dolores O’Riordan, tako je i ključ bilo kakvog doživljaja ovog albuma i bilo kakve pritom usvojene smjernice upravo u njoj. U još jednom krhkom biću izgubljenom u vlastitim odabirima i ranama koje nije sama birala. “Jesi li nađen?”, glasi prvi stih na albumu; u tužnoj retrospektivi, mimo uskog konteksta pripadajuće mu pjesme, čini se kako je upit bio i poziv i kako je usmjeren više prema unutra nego van.

Toni Matošin | Bitno.net