Pokušavajući sabrati misli pred pisanje osvrta na novo izdanje u dugom i bogatom glazbenom katalogu Neila Younga, prvo što mi se nametnulo kao kuriozitet jest činjenica da sam se u svom višegodišnjem pisanju o popularnoj glazbi samo jednom dotaknuo ovog iznimnog kanadsko-američkog kantautora (povodom albuma “A Letter Home” iz 2014.). To samo po sebi ne bi, naravno, bilo toliko neobično da o srodnim mu velikim imenima poput Boba Dylana ili Brucea Springsteena, pa i, da upotpunimo taj kantautorski “svemir”, Leonarda Cohena ili Nicka Cavea, nisam ispisao tolike kartice da sve skupa ne bi stalo ni u prosječnu knjigu – i baš zato mi se prije samog zarona u album “Homegrown” nametnulo pitanje zašto mi se ovaj osebujni i stvaralački iznimno plodan glazbenik nije češće nametao kao, zapravo, vrlo zahvalna tema.

A odgovor se krije i migolji negdje i u samim dvojbama koliko je Neil Young uistinu “zahvalan” za pojavljivanje na jednom katoličkom portalu, pa makar i u rubrici osmišljenoj ne da promovira nečije vjerske osjećaje, svjetonazore i načine življenja, već da analizira i propitkuje kreativnost (u ovom slučaju, dakle, glazbeno stvaralaštvo) kao dar, odnosno, odnos umjetnika prema tom daru, tretman Čežnje iz koje svako iskreno stvaralaštvo nastaje i iz koje se trajno kapilarno hrani. 

Ne, ne mislim da je Neil Young nekakav “vražićak”, isprazni hedonist, još manje puki materijalist, ali ono što me ispotiha odguruje još otkako sam se upoznao s njegovom, po pitanju razvoja američkog rocka (a osobito nekih njegovih rukavaca, poput, primjerice, grungea) zaista nezaobilaznom glazbom, svojevrsna je duhovna pustopoljina kojom odiše poetika ovog – ponovit ću jer osjećam da ovoga trenutka trebam još jednom istaknuti – izuzetnog i nadasve bitnog kantautora. Priznat ću odmah da je u pitanju možda i sraz dvaju oholosti – one s moje strane, koja će me uvijek “hraniti” tuđim prije nego svojim ispraznostima i zabludama, i one s Youngove strane, koja se dade iščitati kroz brojne epizode njegova stvaralačkog i životnog puta, pa i kroz njegov tretman tema kojih se hvatao. 

Zato mi nema ničeg iznenađujućeg, primjerice, u ne tako davnom razglabanju oko njegove pjesme “When God Made Me” s albuma “Prairie Wind” iz 2005. Dok su neki, naime, Youngovo propitkivanje kako nas je to Bog pri Stvaranju zamislio i je li pritom razmišljao o boji kože, jeziku ili religiji, doživljavali čak antikršćanskim (s čime se ne bih usudio složiti), a drugi, također iz kršćanskog kuta, u prvi plan isticali sve ono što ga je ponukalo na takva propitkivanja (o čemu bismo uistinu mogli naširoko raspravljati, koliko god sama pitanja zvučala, u pjesničkom ključu, jeftino), najzanimljivije je “pojašnjenje” samog Younga. Njega, naime, uz uobičajene “mudrosti” o razdvajanju religije (kao nečeg orkestriranog i institucionaliziranog) i duhovnosti (u načelu nikad razjašnjene koktelizacije po vlastitom ukusu i komoditetu), odnosno, Crkve i vjere, muči (jer ne može razumjeti) koncept stvaranja čovjeka na Božju sliku. Jer, na hipijevštini odrasli glazbenik to vidi kao aroganciju (ljudsku, naravno) i pita se što je u tom slučaju s, primjerice, vjevericama, posve izuzimajući iz vida odgovornost i savjest koju kao po Milosti stvorena bića imamo i na temelju kojih će se od nas jednom tražiti “račun” razmjerno tim našim razlikama u prirodnoj “hijerarhiji”.

Koliko god mogu, u svjetlu njegova trajnog angažmana na očuvanju okoliša ili opstanku američkih zemljoradnika, razumjeti Youngovo trajno inzistiranje na vrijednosti svekolikog života i na prirodi kao domu i zajednici svih živih bića, odnosno, prepoznati brige koje će u doba prirodnih i društvenih potresa zabrinuti i svakog kršćanina, teško mi se oteti dojmu o nerazumijevanju nekih termina i pojava kojih se dotiče, ali i o nevoljkosti da se ikakvo razumijevanje uopće i dogodi. Samonametnuta mi je usporedba s, primjerice, Dylanovim baratanjem i tretmanom vjere i duhovnosti te konceptima poniznosti i oholosti, pa u konačnici i razabiranjem Milosti i sudbe, možda dodatno udaljila Younga od nekog užeg kruga osobito zanimljivih (rock) glazbenika, ali to je istodobno i plod one ranije spomenute vlastite oholosti ili one samodopadne “pronicavosti” koja će prosudbe toliko suziti da nestane širokokutne kontekstualizacije i iskrenog, uvjetno rečeno nevinijeg sagledavanja nečije od Boga darovane kreativnosti.

Možda sam baš zato sebi dugovao novi, pravi zaron u glazbu Neila Younga, a tako bogato koliko i turbulentno, iskreno ali i (možda baš zbog toga) izrazito neujednačeno, a nadasve važno stvaralaštvo svakako je zavrijedilo i pojavljivanje na ovome mjestu. Još od prvih ozbiljnijih glazbenih dana s fascinantnim, ali kratko gorećim folk-rock sastavom Buffalo Springfield tijekom druge polovice šezdesetih, preko fascinantne rane niske (uglavnom) samostalnih albuma poput “After the Gold Rush”, “Harvest” ili s bendom Crazy Horse snimljenog “Everybody Knows This is Nowhere” i kreativnog krešenda sredinom sedamdesetih s albumima “On the Beach”, “Tonight’s the Night” i “Zuma” do neinspirativnih osamdesetih, revitalizacije tijekom devedesetih te održavanja stvaralačke forme u novome stoljeću, ovaj je radišni kantautor iskaz(iv)ao rafiniran osjećaj za melodiju i vokalne harmonije, a posebno mjesto u njegovu radu svakako zauzima gitara iz koje je uvijek izvlačio maksimum, maštovito je koristeći u akustičnim, na folk naslonjenim recepturama, kao i distorzijom i feedbackom nafilanim gitarskim pasažima kojima su se “zarazili” brojni mlađi kolege poput Sonic Youth i Pearl Jam. Pritom se u navigaciji stalno služio unutarnjom logikom, pronalazeći i neočekivana rješenja (poput, primjerice, neslušljivo lošeg, elektronikom zagušenog albuma “Trans” s početka osamdesetih), gurajući povremeno i cijele dovršene albume u ladicu umjesto na police trgovina, a nikad se ne zadržavajući predugo u istom glazbenom području. Baš taj njegov vrlo prirodan balans između tradicionalističkog, folkom određenog idioma i robusnijih, grubljih i kompleksnijih tekstura ostao je i do danas trajno intrigantna klackalica po kojoj ovaj osebujni glazbenik ispisuje svoju ostavštinu.

I dolazimo tako napokon do “Homegrown”, novog (a zapravo nimalo novog) albuma čovjeka koji je očito svih ovih godina slijedio neki zaštitnički glas kojeg je samo on čuo. Glas koji ga je vodio kroz meandre kojima je iznenađivao možda i samoga sebe, nerijetko oduševljavao vitalnošću svoga rukopisa, ali možda i jednako tako često ostavljao ravnodušnima ili razočaranima čak i zaljubljenike u neke od svojih blistavijih epizoda; glas koji mu je sugerirao kada da se raspojasa, a kada da u kakvom intimnom ambijentu tek pročeprka po akustičnoj gitari, pa i kada da koju netom dovršenu zbirku pjesama naprosto gurne u kakvu mračnu ladicu poput najrigidnijeg (auto)cenzora. E baš ovo potonje odnosi se na “Homegrown”, kao što je to bio slučaj i s nedavnim albumom “Hitchhiker” (snimljen 1976., objavljen 2017.).

Foto: Neil Young – Homegrown

Naime, u jednom očito snažnom, nadahnutom kreativnom zaletu sredinom sedamdesetih, Young je snimio turobni, ali iznimno emotivan i sugestivan “Tonight’s the Night”, album kojeg su iscrtali tragični događaji u kojima su život zbog zloporabe droga izgubili gitarist mu i bliski suradnik Danny Whitten te prijatelj, roadie Bruce Berry. Gubitak bliskih prijatelja i suradnika djelovao je devastirajuće, ali i poticajno u kreativnom smislu te je iz te boli i gubitka proizašao opor, iskren album kojim se Young osvrnuo i na ranije gorčine i boli vezane uz nimalo lak put kojeg je prešao od prvih dana s Buffalo Springfield do uspjeha albuma “Harvest”. Ostaje otvoreno je li u pitanju onaj spomenuti glas ili sugestija diskografa, možda i kombinacija tih opcija, ali album je nakon što je snimljen tijekom kolovoza i rujna 1973. stavljen “na čekanje” da bi Young do travnja sljedeće godine već snimio posve nov album, gotovo iscjeliteljski mada i dalje zaronjen u tugu i žal, raznolik a kompaktan “On the Beach”. Da bi pak potom snimio album “Homegrown”, ali ga spremio u ladicu i 1975. umjesto njega objavio ranije odgođeni “Tonight’s the Night”. “Homegrown” nije poput potonjeg čekao tek koju godinu – objavljen je tek početkom ljeta ove godine!

Što se to nalazi na albumu kojeg je vlastiti autor tako dugo držao daleko od javnosti? Po svemu sudeći, razlog leži u samoj tematici, odnosno, nadahnuću za te pjesme: u to vrijeme pucala je Youngova veza s glumicom Carrie Snodgress, čija ga je uloga u filmu “Diary of a Mad Housewife” iz 1970. inspirirala za orkestriranu ljepoticu “Man Needs a Maid” s albuma “Harvest”. Raskid je očito bio bolan i težak, toliko da je pjesme koje je napisao uslijed toga i koje su sačinjavale album “Homegrown” sam ocijenio preosobnima, toliko da su ga “plašile”. 

Mnoga su umjetnička djela, još od davnih vremena, nastala na ruševinama ljubavnih veza, pa je i niska rock-albuma takva nadahnuća već poprilično duga, od Sinatrina “Frank Sinatra Sings for Only the Lonely” preko Dylanovog “Blood on the Tracks” do Caveova “The Boatman’s Call” i “Ladies and Gentlemen We are Floating in Space” sastava Spiritualized. Break-Up album je kao termin postao neka vrsta klišeja, ali tu dolazi Neil Young kao autor koji je bio sposoban podvući crtu, u datom trenutku osluhnuti i čuti kamo ga kreativni nagon vodi, kada stvaralački proces prijeti postati kompromitiran. Prošla su tako puna četiri desetljeća, pa i koja godina više, da ga ovaj perfekcionist (a impulzivan glazbenik) i emotivac vrati na svjetlo dana i konačno ponudi publici koja je dugo (i predugo) o njemu maštala. Neke su pjesme, doduše, našle u istim ili izmijenjenim verzijama mjesto na drugim Youngovim albumima, poput “Star of Betlehem”, “Love is a Rose” i “Little Wing”, ali kao i u sličnim slučajevima (“Smile” Beach Boysa, na primjer) ostala su trajna pitanja kako je sve to trebalo zvučati kao cjelina.

“Homegrown”, da odmah bude jasno, nije zapostavljeno remek-djelo. Nije ni osobito upečatljiv album, odnosno, ne bi bio ni upola toliko zanimljiv da ne vuče za sobom tu dugogodišnju priču i žamor među znatiželjnim fanovima. Ljubavni brodolom, zapravo obiteljski, s obzirom da je s Carrie bio roditelj (ona je preminula 2004.) te da im sin Zeke, štoviše, pati od cerebralne paralize (Youngov je to trajni križ budući da mu i preostalo dvoje djece ima ozbiljne zdravstvene probleme: drugi sin, Ben, također ima cerebralnu paralizu dok kći Amber pati od epilepsije), da, presudno određuje ton i tematiku albuma stilski razvučenog između countryjem obojenih stilizacija “Harvest” i kasnijih srodnika poput “Old Ways” ili osobno mi jako dragog “Harvest Moon”, ali u obličju pjesama nalik skicama više nego uistinu stasalim, zrelim pjesmama. One uspjelije, poput sjetne “Separate Ways” ili tipično jangovski melodiozne “Star of Betlehem” (uz anđeoski back-vokal Emmylou Harris), pa i “Love is a Rose”, koju je svojedobno obradila Linda Ronstadt i promovirala u country hit, zaista prikazuju Younga u onom nadahnutom izdanju koje je iznjedrilo albume “On the Beach” i “Tonight’s the Night”, ali iskričavi viškovi poput govorne, posve nebulozne i vjerojatno konzumacijom marihuane određene “Floride” i bluzerske zezalice “We Don’t Smoke It No More” razvodnjavaju album koji je mogao i od tih svojih polupjesama-poluskica izvući kohezivan materijal i zaokružen narativ. 

Primjerice, dok u naelektriziranoj “Vacancy” pjeva iz uloge ljubavne žrtve, u gotovo paradoksalno tihoj “Kansas” sneno progovara o bezimenoj, usputnoj ženi u svom krevetu, baš kao u najčešćem rock-klišeju: u takvim se pripovjedačkim nišama zrcali taj sirovi, nepolirani pristup temi i samoj glazbi, te tako razotkrivena intimnost koja je Younga natjerala da skrije takav album. Zašto ga je objavio sad? Pa, vjerujem da je vrijeme učinilo svoje i da je vjerojatno postojao taj osjećaj duga, jer uzevši u obzir intenzitet kojim snima albume i u ovim poznim godinama, sam kvantitet uopće nije bio upitan. Ono što se nameće kao možda intrigantnije pitanje jest kako bi izgledala njegova kreativna putanja da je “Homegrown” objavljen u svoje vrijeme, dakle, nakon albuma “On the Beach”, a prije energičnog, sjajno komponiranog koliko i prikladno “raštimanog” albuma “Zuma”. Možemo samo nagađati, ali ne mogu se oteti dojmu da je onaj glas koji kao da komunicira između Youngove savjesti i kreativne inteligencije nepogrešivo sugerirao najispravniji put i plan rada. 

Komadić rock-povijesti je, dakle, konačno našao svoje mjesto i u diskografskom dijelu priče. Neil Young tako na neki način obećava da će još neke davno pospremljene pjesme i albume izvući iz mraka, poput možda neobjavljenog albuma “Chrome Dreams” iz 1977., koji je umjesto objave trideset godina kasnije dobio svojevrstan nastavak (“Chrome Dreams II” iz 2007.). S ovim zanesenjakom i radoholičarem nije se zahvalno igrati predviđanja, a on će već vrlo brzo povući novi potez, pa je tako dok ovo pišem objavio i EP “The Times”, na žalost, prilično bljedunjav i neinspirativan naramak prerada vlastitih pjesama i Dylanove “The Times They Are A-Changin'” u ključu implicitnog angažmana pred predstojeće izbore. Da, to je Neil Young – vlasnik nekih od nezaboravnih, sirovim, ali i njegovanim talentom satkanih pjesama i albuma, baš kao i nezaustavljivi kreativac kojem posrtaji nisu ni strani niti ih se stidi. Ta upornost već je sama po sebi fascinantna – ono što iz njegova primjera možemo naučiti plodnost je upornosti i kreativne tvrdoglavosti. Ne one tvrdoglavosti koja je samoj sebi svrha, već koja slijedi ne uvijek jasan, ali dovoljno glasan i izazovan glas, zov koji ne obećava nego mami, dovodeći u kušnju i oholost i iz nje granajuće duhovne pustopoljine, kao i sve što u samom kreativnom procesu tu oholost zatomljuje.