Bob Dylan – “Rough and Rowdy Ways” (Columbia, 2020.)

U preko deset godina otkako aktivno pišem o suvremenoj glazbi, o Bobu Dylanu sam napisao toliko tekstova da je sve skupa i ukoričeno u knjigu, a od tada naovamo najčešće pitanje s kojim sam se suočavao bilo je – zašto on? Po čemu je to on poseban, odnosno, što ga to izdvaja iz tog najužeg kruga velikih, do te razine da je i (zasad) jedini među rock glazbenicima dobitnik Nobelove nagrade? Njegov tridesetdeveti studijski album, objavljen, evo, ovih dana, dugih 58 godina nakon eponimnog prvijenca, možda dodatno, ako ne i konačno u cjelini rasvijetli odgovor na to pitanje, a ono što je sigurno jest da je – bar što se mene osobno tiče – potvrdio mnoge ranije naslućene sastavnice tog odgovora.

Usudim se tako reći da je ono što ovog odnedavno sedamdesetdevetogodišnjaka ostavlja praktički usamljenog na vrhu autorske piramide popularne kulture njegov odnos prema tradiciji. Život u njoj i suživot s njom, istodobnost i istovjetnost. Da, upravo je tradicija ono što od samih njegovih početaka presudno nijansira koliko i kapilarno puni stvaralaštvo Boba Dylana, svojeglavog hiperkreativca čija je kreativna neovisnost zapravo uvijek bila u savršenoj ovisnosti o baštini koja mu je, kao i tolikim mu kolegama, ostavljena na slobodno korištenje. Ostavljena i shvaćena kao jasno uokvireno, ali nepregledno široko polje po kojem se svi darovi kreativnosti mogu nesmetano razvijati i u slobodi slijediti svoju čežnju. Duhovno koliko i geografsko područje koje nudi toliko beskamatnih pozajmica da one najs(p)retnije i najiskrenije ne može ostaviti nijeme ni prazne. A Bob Dylan od samih početaka u New Yorku 1961., kada je kao nadom i duhom naoružan mladac naumio u maniri tadašnjeg uzora Woodyja Guthrieja slijediti staze otvorene “fondovima” američke tradicijske pjesmarice, te pozajmice već desetljećima pobire i koristi s punom zahvalnošću i odgovornošću, uvijek sa svrhom, od postojećih i potvrđenih vrednota oblikujući nove vrijednosti i narative.

Hoćemo li to nazvati poniznošću ili mudrošću, umijećem ili srećom, gotovo da je svejedno; Dylan nije prestajao biti u suglasju s baštinom ni kad je niskom genijalnih albuma sredinom šezdesetih širio format prvo folk, a potom neminovno i rock albuma do bezgraničnih sfera galopirajuće, posve oslobođene lirike, gdje je njegov pogled na povijest (i budućnost) kao svojevrsnu istodobnost prvi put pokazao svoje obzore, da bi se, kao posljedica te iste poniznosti i(li) mudrosti, umijeća i(li) sreće, na samom vrhuncu kreativnog, već i potopom prijetećeg vala, otvorio put novim mijenama. Jer, na stranu kameleonštine raznih mu kolega, njihove zaokrete u stilovima i promjene estetike, sve te “in your face” performanse – Bob Dylan cijeli je svoj put, da, onaj trasiran preko krajobraza obilježenog tradicijskim toponimima, ispisao kroz mijene kao jedinu stalnost. Mijene kojima je preuzimao lica s požutjelih stranica zamišljene enciklopedije ljudske kreativnosti. Mijene kojima nije bježao od sebe nego od nametnutih vizija sebe, od očekivanja koja su ga učinila većim od života bez da je to ikada htio ili sanjao, od stagnacije u samodopadljivosti koju su mu osiguravali oni koji su, mjereći mu svaku riječ i metriku stiha, umislili da ga posjeduju kao navijenog lutka.

Zato se poput šake u oko doimalo njegovo odcjepljenje od puritanizma akustičnog folka sredinom šezdesetih, baš kao i bijeg od Woodstocka, ulazak u vode countryja ili predaja Kristu krajem sedamdesetih, glasna i jasna, kao najteži udarac kulturi koja je mislila da ga posjeduje i koja nije mogla vjerovati da joj miljenik pjeva kako “nekome moraš služiti” i kako je “spašen krvlju Jaganjčevom”. Dylan je uvijek izmicao, nikad bježao; mijenjao objektiv, nikada krajobraz; predvodio i kad je bio miljama od zastave, glasno zborio i kad je šutio. I baš zato je njegovo javljanje tijekom prvog vala pandemije Covid-19 kroz tri nove pjesme, prve autorske radove još od sjajnog, ali i već osam godina starog albuma “Tempest”, zvučalo uvjerljivije i smislenije od svih izolacijama uvjetovanih kreativnih radionica, svih “cool” ideja kako se tobožnjom umjetnošću ili aktivizmom boriti s ograničenjima i neizvjesnostima jednog prijetećeg razdoblja očito sposobnog otpuhati sve naše sigurnosti i samouvjerenosti lakoćom jednog kašlja.

“Rough and Rowdy Ways” udomio je, dakle, sva tri dragulja nastala u žamoru pandemijske krize, brzopotezno prigrljena i naveliko analizirana, nafilana značenjima koja nadilaze i samoga im autora: i “I Contain Multitudes” i “False Prophet”, te na posebnom disku, kao dodatak zbirci, i 17-ominutnu “Murder Most Foul”, moderni ep kojem je atentat na Johna F. Kennedyja, kao jedan od najtraumatičnijih i definirajućih mjesta suvremene Amerike, tek polazište za tipično dilanovsku šetnju novijom poviješću nacije i njezine kulture, sjećanjima i njihovom jekom u turbulentnoj sadašnjici, šetnju identitetima i mitovima, bogatu referencama i citatima, ali prije svega bogatu jezikom i maštom koja od tog jezika pravi – novu tradiciju. Kad je krajem ožujka izašla kao prva Dylanova autorska pjesma od 2012., neminovno je odjeknula kao manifest, ali “Murder Most Foul” prije svega je manifest jezika i korijenja tog jezika, što mi je jasnije sada kad je tom svom lirskom karuselu prislonio cijeli album satkan od jednako razigranih niti.

Bob Dylan

I tu se vraćam na ono pitanje s početka teksta – po čemu je Bob Dylan najveći – odnosno, na dugo naslućivan i baš sada, s “Rough and Rowdy Ways”, potvrđen odgovor na to pitanje. Jer da, ovaj album to pojašnjava ne konceptualnošću ili mitomanskom skribomanijom, već lakoćom svoje intertekstualnosti, načitanošću koja nije salonskog već ponizno kreativnog duha, mudrošću koja se ne divi samoj sebi i kojoj ne treba grandiozna glazbena podloga da joj istakne konture. “Ja sadržavam mnoštva”, zapravo citira Walta Whitmana u tako naslovljenoj uvodnoj pjesmi (“I Contain Multitudes”) i u jednoj jednostavnoj, tek naoko kriptičnoj rečenici izgovara ono nad čim je razvijao i savijao stihove i sabirao prašnjave koliko i istinski svoje i svježe note: “Ja čovjek sam kontradikcija i čovjek mnogih raspoloženja”, nastavlja Dylan i završava sa “Svirat ću Beethovenove sonate i Chopinove preludije”, jer ne samo što sam sadrži mnoštva, već i ta mnoštva čine cijelu čovjekovu kreativnost područjem razmjene i susreta, područjem istodobnosti i istovjetnosti.

Glazba je zato na “Rough and Rowdy Ways” naslanjajuća na onu iz prethodne Dylanove trilogije albuma u kojima je obradio široki set pjesama iz tzv. velike američke pjesmarice (“Shadows in the Night”, “Fallen Angels” i “Triplicate”), nenametljiva, ostarjela ne zbog svoje staromodnosti već svevremenosti, gotovo elegična čak i kad zagrebe u područje reskog bluesa kakav prožima pjesme “False Prophet”, “Goodbye Jimmy Reed” i “Crossing the Rubicon”. Dobrim dijelom albuma djelujući kao pažljivo ispreplitanje gudača i gitara, ona je i sredstvo i cilj, kulisa za vokal koji i recitira i pjeva, autoritativno pripovijeda, a istodobno kao da osluškuje vlastitu jeku što nalikuje tolikima koje je izravno ili neizravno citirao, od kojih je uzimao i među kojima se nalazio u odazivu svome pozivu.

Stihovi su pritom poput toka svijesti, ali i rimboovske poetike kakvu je formi rock pjesme nametnuo još šezdesetih, sada oplemenjene i mnoštvima dimenzionirane poetike Walta Whitmana: kroz likove poput Anne Frank, ali i Indiane Jonesa, Johna F. Kennedyja, ali i Julija Cezara, Martina Luthera Kinga i Elvisa Presleyja, Jimmyja Reeda i sv. Ivana Evanđelista, Dylan pjeva Nobela vrijednu poeziju kao vodopad, kao nepregledan protok riječi kao ploda duha. Kad se uživi u ulogu svojevrsnog dr. Frankensteina u “My Own Version of You” on tek slijedi ona ista mnoštva s kojima i u kojima i sam djeluje i pokušava zaći iza pitanja “biti ili ne biti”, baš kao što u istoj pjesmi, zalazeći u pakao gdje nalazi suvremenije neprijatelje ljudskog roda, “gdina Freuda sa svojim snovima i gdina Marxa sa svojom sjekirom”, ne umišlja da je novi Dante, pa ni Vergilije, već baštini taj jezik, taj narativ, tu tradiciju – živi svoju umjetnost koja je čovjeku ionako darovana s Neba.

“Rough and Rowdy Ways” je zbirka pjesama koju možete proučavati i odgonetati unedogled, ali u kojoj možete najviše uživati baš kad je samo slušate; negdje putem, opušteni u njezinim sazvučjima, pronaći ćete niti koje je vežu s onim vitmenovskim mnoštvom. Slušajući ih, a ne analizirajući. Pronalazeći poveznice u samom njihovu duhu, a ne u pojedinačnim citatima. Bob Dylan nije sveznajući genij u potrazi za publikom i trofejima: on je imitacija koliko i invencija, u vječnom klupku tih krajnosti. On je i jasno nacionalno definiran baš kao umjetnik, jer Amerika progovara iz svake njegove mijene i iz samog duha kroz kojeg pjeva i svira, imitira i otkriva. I zato je tako značajan, zato je tako velik, najveći među kolegama u duhu i u pismu – jer je dio mnoštva kao možda nitko prije njega. Bilo je to zapravo jasno albumima i albumima ranije, ali sada se čini možda jasnije nego ikada, u jednom naprosto lijepom albumu, zbirci neodvojivoj ne samo od svoga potpisnika nego prije svega od tradicije kojoj ne samo instantno pripada, već kojoj duguje svaku svoju brazdu.