Chrissie Hynde – “Standing in the Doorway: Chrissie Hynde Sings Bob Dylan” (BMG, 2021.)

Lucinda Williams – “Bob’s Back Pages: A Night of Bob Dylan Songs” (Highway 20 Records, 2020.)

Prva zabilježena snimka njegova glasa datira još iz 1959. (snimka “When I Got Troubles”, objavljena na sedmom izdanju iz serijala “The Bootleg Series”), ali njujorške 1961. otpočeo je pravi put današnjeg nobelovca i potpisnika pjesama i albuma koji su ne samo “othranili” generacije glazbenika, već i obilježili i opisali cijelu jednu eru te postali tradicija, istinsko američko narodno blago. Šezdeset, dakle, godina uspona i padova, (nedragovoljnog) preuzimanja uloga gotovo mitskog karaktera i (namjernog) bježanja i odbacivanja tih istih uloga i epiteta, ali prije svega šezdeset godina velikih, bitnih pjesama, nezaobilaznih dragulja, da, svjetske, ali svojim teksturama i korijenima, narativom i duhom prije svega baš američke glazbene (i pjesničke) baštine, zimzelenih ljepotica poput “Blowin’ in the Wind”, “Like a Rolling Stone”, “Every Grain of Sand” i tolikih drugih usječenih u kolektivnu svijest i svačiju pjesmaricu. Šezdeset godina tijekom kojih, naravno, nije manjkalo obrada i prerada, posudbi i posveta, kojima su se zadnjih mjeseci, evo, pridružile dvije nove zbirke, gotovo poput najave rujanskog novog izdanja iz Dylanovog arhivskog serijala “The Bootleg Series”.

Chrissie Hynde i Lucinda Williams imena su također već odavno podebljanim slovima upisana u anale suvremene američke (rock) glazbe, a tako gotovo neizostavno i izvođačko-autorske figure snažno obilježene Dylanovom ostavštinom. I dok je prva kao pjevačica i gitaristica, ali i glavni autor u sjajnom novovalnom sastavu The Pretenders s velikim zemljakom bila povezana više s nekoliko zajedničkih nastupa i uspjelih obrada nego vlastitom poetikom, druga je kroz svoju izuzetno snažnu autorsku kajdanku upravo samim rukopisom i pripovjedačkim manirama baštinila i Dylana i sve ono na čemu je on gradio svoj opus. Obje, dakle, već odavno na ti s pjesmama svoga prethodnika, toliko da te pjesme i razumiju i proživljavaju na kreativan način, a shodno tome i da im se odabir onih kojima su poželjele dati novi život i boje ni izbliza ne svede na nekakvu best of sklepotinu i ziheraško ciljanje na široki auditorij. Da, obje itekako “pismene” da u šezdesetoj godini Dylanova stvaralačkog puta snime albume koji će pokazati ne samo trajnu vitalnost njegova rukopisa, već i koliko su same sposobne tom rukopisu dodati svoje otiske i nijanse bez da mu oduzmu izvorni pečat, što je, uostalom, jedna od najljepših blagodati i sposobnosti glazbe kao umjetnosti.

“Standing in the Doorway: Chrissie Hynde Sings Bob Dylan” kao zamisao nastao je lani, nakon što je Dylan na samom isteku svoga osmog desetljeća života objavio autorski nevjerojatno vitalan i snažan album “Rough and Rowdy Ways”. Usred prvog pandemijskog razdoblja, te su nevjerojatne pjesme, naime, pogurale Chrissie Hynde prema snimanju vlastitog albuma s Dylanovim pjesmama. Naravno, ne tih novih, već nekih osobnih favorita iz opsežne, bogate riznice, a Chrissie se već ranije pokazala zanimljivim, rekao bih i hrabrim probirateljem. Uostalom, između ostalih, na svoju je set listu svojedobno uvrstila “Property of Jesus” iz Dylanova najčešće i najglasnije osporavanog razdoblja tzv. kršćanskih albuma, čime je mnoge ostavila zapanjenima. A iznenadila je, vjerujem, mnoge i sada, uvrstivši na ovaj zamahom vrlo skroman album čak pet pjesama iz prve polovice osamdesetih, godina tijekom kojih se Dylan, na olakšanje mnogih, počeo vraćati sekularnijim temama i suzvučjima.

Kad uzmemo u obzir da “Standing in the Doorway”, objavljen prije tri mjeseca, sadrži tek devet pjesama, ta je statistika još zvučnija, ali se i sjajno poklapa s najavom novog Dylanovog izdanja u rujnu na kojem ćemo se vratiti upravo u razdoblje prve polovice osamdesetih, odnosno, na albume “Shot of Love”, “Infidels” i “Empire Burlesque”. Zbirku naslovljenu po pjesmi s prijelomnog albuma “Time Out of Mind” otvara tako jedna, a zatvara druga ljepotica sa “Shot of Love”, završnog dijela Dylanove vjerske trilogije: “In the Summertime” je u Chrissienoj izvedbi, kao i ostale pjesme tu, snažno naslonjena na original, ali je i prozračnija, nježnija, dajući ton cijelom albumu, dok je zaključna “Every Grain of Sand”, izvorno iznimno snažan dokument Dylanove novopronađene vjere uhvaćene ukoštac sa sumnjama i promišljanjima koja iz takvih sumnji niču, briljantno zaokruženje i samim time sjajan izbor za epilog jedne ovakve “pripovijesti”.

Chrissie se, bar dijelom uvjetovano i pandemijskim okolnostima, odlučila na minimalistični pristup, angažiravši tek kolegu gitarista iz The Pretenders, Jamesa Walbournea, pri slaganju zvučnog mozaika koji biranim Dylanovim pjesmama ne bi oduzeo ni trunke izvornog duha, a koji bi istodobno načinio prostor nesmetanom novom iščitavanju. Spomenute pjesme koje otvaraju i zatvaraju album pravi su primjeri, u dobrom i lošem svjetlu, jer nude omjere koji otkrivaju i manjak inventivnosti i benefite koje takav manjak ovdje konkretno nudi. Chrissiein izniman vokal, istovremeno pouzdan i krhak, postavljen iznad nježne podloge koju čine gitare, mandoline, orgulje i perkusije, nudi nešto što nadilazi rutinersko reiščitavanje, dašak nove osobnosti, a da pritom ne dobivamo gotovo ništa uistinu novo. To su manire iskusne, a svojom veličinom neopterećene glazbenice, koja će u finesama praviti razliku, bez pompoznosti ili nepotrebnih manirizama pogodnih za samopromociju.

A samopromocije ni pompe nema, kako sam već i natuknuo, ni u odabiru pjesama. Tu su tako čak dvije pjesme s albuma “Infidels”, koji je daleko od lošeg, ali daleko i od najhvaljenijih Dylanovih albuma. “Don’t Fall Apart on Me Tonight” sjajno zvuči u novom, na country diskretno naslonjenom ruhu, dok je pak “Sweetheart Like You” svojevrsni dvostruki zgoditak. Stih “Žena kao ti trebala bi biti doma, tamo pripadaš” odavno je (po)služio dežurnim policajcima političke korektnosti za prozivanje Dylana kao seksista, bez, naravno, ikakvog osjećaja za kontekst i širu sliku (pjesma se može iščitavati i kao komentar na nepotrebna kliznuća Crkve u lakokvarljivu svjetovnost, da spomenem tek jedno od mogućih iščitavanja Dylanovog izdašnog narativa); sada iz usta jedne žene sve skupa zvuči kao efektan odgovor na takva kokodakanja, tim provokativniji kad se uzme u obzir da Chrissie Hynde već ima povijest, recimo to blago, razmimoilaženja s recentnim feminističkim strujanjima.

Iz razdoblja snimanja albuma “Infidels” dolazi i pjesma “Blind Willie McTell”, jedan od Dylanovih istinskih dragulja koji čak nije završio na albumu, već je dugo bio poput skrivenog aduta, a koji je na “Standing in the Doorway” možda i najdojmljivija epizoda, protkana finim vezom mandoline i ozračjem posve paralelnim s izvornom verzijom. Same vokalne dionice podcrtane dramaturgijom koja ni na trenutak ne klizi u prenaglašenost, još manje patetiku, spadaju možda u najimpresivniji odjeljak diskografije Chrissie Hynde.

Osim tih vrlo zanimljivih pozajmica iz osamdesetih, te naslovne pjesme “povučene” iz devedesetih, u ovom – da ne zaboravim spomenuti – i svojevrsnom rođendanskom paketu (album je objavljen tik uoči Dylanovog osamdesetog rođendana) dobivamo, rekao bih, nužno podsjećanje na album “Blood on the Tracks”, jednu od glasovitih zbirki pjesama o kraju ljubavne veze (koliko god je nepošteno svoditi taj uistinu briljantan album samo na to), u obliku nježne “You’re a Big Girl Now”, te valjda još nužniji zaron u daleke šezdesete s ležernom izvedbom Dylanovog klasika “Love Minus Zero / No Limit” s prekretničkog albuma “Bringing It All Back Home” te obradom još jedne nealbumske pjesme, folkom prošarane “Tomorrow is a Long Time”, koja ovdje zvuči kao da je prvi put izvedena.

Podcrtano, Chrissie Hynde je sa svojim suradnikom Jamesom Walbourneom, uvelike zaslužnim za efektnu koliko i nenametljivu zvučnu sliku, snimila album koji je možda osuđen na kratke staze i koji neće dati ništa nova u glazbenom smislu, ali koji tiho svjedoči vitalnost i trajnu svježinu jedne poetike te njezino fino prianjanje uz mlađe rukopise. Davanje i primanje unutar široke, a opet tako toplo male (glazbene) obitelji, izraz zahvale i direktnog nadahnuća.

“Bob’s Back Pages: A Night of Bob Dylan Songs” objavljen je u digitalnom obliku nešto ranije, još krajem prošle godine. Sjajna kantautorica, možda i prva dama suvremene americane Lucinda Williams snimila ga je u okviru svog serijala radijskih koncerata “Lu’s Jukebox”, kojima je, prikraćujući trenutnu koncertnu neaktivnost, odlučila promovirati nezavisne radio-postaje i streaming servise koji su joj pomogli tijekom karijere. Uz obrade pjesama Toma Pettyja, Rolling Stonesa i pjesmarice američkog Juga, izbor je nužno pao i na slavnoga Boba Dylana, pa je Lucinda za ovu prigodu izdvojila jedanaest njegovih pjesama, kao i Chrissie po ključu daleko osobnijem od nekih očekivanih rješenja.

A taj je ključ toliko osoban da ne samo što ni on ne uključuje neka mjesta toliko ključna da iskaču poput pop-up marketinga, kao što su “Blowin’ in the Wind”, “Like a Rolling Stone” “Knockin’ on Heaven’s Door” ili “Mr. Tambourine Man”, nego čak kad se s Chrissienom selekcijom i poklopi, to bude u pjesmi koju Dylan nikad nije uvrstio na neki album, sjajnoj “Blind Willie McTell” (snimana je za “Infidels”, ali nije na njemu i osvanula).

No, Lucinda Williams biranim predlošcima pristupa tako da u pravom bendovskom žaru grebe po notama i čupa ih u ključu prašnjavog bluesa, odnosno, southern rocka. Da, baš čupa, što se dade čuti već u otvarajućoj obradi Dylanove višenamjenske “It Takes a Lot to Laugh, It Takes a Train to Cry” (on sam ju je volio provlačiti kroz razna ruha i dinamike), koja zvuči naelektrizirano koliko i blatnjavo, rokerski oštro koliko i dilanovski kotrljajuće. Naravno, Lucinda je i izbor pjesama prilagodila svom modusu operandi, pa raspoloženim gitarama savršeno prianja dvojac pjesama s meni osobno vrlo dragog albuma “Oh Mercy” s kraja osamdesetih (da, da, opet smo u tim osamdesetima), “Everything is Broken” i “Political World”, da bi ista receptura u obradi “Man of Peace” (opet smo i na albumu “Infidels”) doživjela pravi mali krešendo.

Dakle, već je tu posve jasno da ovdje imamo jednu sasvim drukčiju sortu reiščitavalačkog albuma: Lucinda Williams, sukladno svojoj vlastitoj poetici, puno je više zainteresirana za korijenje samih Dylanovih pjesama i njihove poveznice s tipično američkim glazbenim idiomima. Zato kad uđe u mirnije vode, kao kad su čak tri pjesme s albuma “Time Out of Mind” iz 1997. u pitanju – “Not Dark Yet”, “Tryin’ to Get to Heaven” i “Make You Feel My Love”, čiju je publiku proširila već megazvijezda Adele – ona poseže za soulom i countryjem kao stilskim saveznicima, ali zapravo pripadajućim začinima na kojima cjelokupna americana i gradi svoj šarm. Njezina pak verzija “Blind Willie McTell” možda jest više rutinska nego ona Chrissie Hynde, ali je i naglašenije tradicionalistična i gruba, baš kao i “Meet Me in the Morning” i “Idiot Wind” s ranije spomenutog, nezaobilaznog Dylanova remek-djela “Blood on the Tracks”.

Sve u svemu, “Bob’s Back Pages: A Night of Bob Dylan Songs” zrači zdravom sirovošću kakva u svojoj potpisnici odavno ima odličnog interpreta, ali i autora koji korespondira s Dylanovom ostavštinom na ključnim razinama, onima kojima grebu po samom korijenju svojeg iskaza. Kao ni u slučaju albuma Chrissie Hynde, ni ovdje nije riječ o posebno važnom ili dalekosežnom albumu; ne, ovo je uostalom živa izvedba s aktualnim (pandemijskim) podtekstom i služi više-manje za jednokratnu uporabu. Dobro, ne baš doslovno, jer ima se tu štošta zanimljivog čuti i u ponovljenim slušanjima, ali za druženje s Lucindom Williams definitivno imate pregršt sjajnih autorskih joj zbirki, većinu daleko snažnijih od ove. No, u oba slučaja riječ je o divnim malim poklon-paketi(ći)ma kao novim svijetlećim primjerima povezujuće prirode glazbe kao kanala čežnje i graditelja tradicije.

Pa makar se još jednom možemo i pitati u čemu je točno ta tajna “uspjeha” versa i nota Boba Dylana, zašto mu nitko nije uistinu blizu što se dosega i značaja tiče i zašto nam ulazi u pore i kad nam se na prvu ili drugu čini nenadahnut… Odgovorima su popunjene knjige i bilježnice, ali precizne i jasne verzije uvijek nekako bježe riječima i sintagmama; oni ovise o subjektivnom i intimnom i zato su albumi poput ova dva tako zavodljivi i – u malom – bitni. Albumi su to koji sadrže te epitete i koji umjesto traženja odgovora pjevaju neizrecivo, ne da bi slavili nekoga, već nešto, samu bit glazbe kao uvijek svačijeg, univerzalnog koliko i tradicijom određenog jezika.