Kršćanski albumi Boba Dylana (3)

Shot of Love – u potrazi za Ljubavlju koju samo Bog može dati

Obraćenje na kršćanstvo Boba Dylana, vjerojatno najznačajnijeg autora popularne glazbe u povijesti, koje se dogodilo krajem 1970-ih, odjeknulo je svojedobno poput eksplozije u glazbenoj industriji. Glazbenik čije su pjesme artikulirale i definirale smjer u kojem su se godinama kretale kontrakultura mladih i njihova politička artikulacija počeo je govoriti o za njegove sljedbenike novom rješenju za nepravde svijeta u kojem živimo – Isusu Kristu i vjeri u Njega. Bilo je to, kako je i sam glazbenik rekao, previše za ljude koji su do jučer u Dylanu vidjele “proroka”, a sada tek “fanatika”. “Nisu znali što bi sa mnom”, govorio je Dylan. Bitno.net će u nastavcima objaviti osvrte autora Tonija Matošina na tri ključna albuma Dylanove “kršćanske faze” – “Slow Train Coming”, “Saved” i “Shot of Love”. Kompleksna autorska ličnost, Dylan je u međuvremenu svoj izraz udaljio od onog koji se može čuti na ova tri albuma, ali oni ostaju klasicima popularne glazbe nadahnute Evanđeljem. Tekstovi su originalno objavljeni na glazbenom portalu Soundguardian.

Bob Dylan, Shot of Love

Nakon što je svoje obraćenje na kršćanstvo obznanio od kršćanstva sve otuđenijem svijetu albumom u kojeg je nastojao sabiti sve što je uslijed toga imao za reći (tragično i namjenski podcijenjeni “Slow Train Coming“), a zatim sljedećim albumom izrazio najponizniju zahvalnost za zadobivenu Milost (još tragičnije podcijenjen i posve neshvaćen “Saved“), u fokus je došla Ljubav, ona iz samoga srca kršćanstva. Da, Bob Dylan je – logično – imao itekako što za reći na tu temu, baš tada i baš tu, u zadnjem poglavlju onog što se ispostavilo da će ostati trilogija. “Shot of Love” je bio treći u nizu “vjerskih” albuma, treći u nizu albuma direktno nadahnutih evanđeljima i kao takvih posve oprečnih tekovinama popularne kulture, one iste kojoj je nekad davno bio glasnogovornik pa, predviđajući na svoj način baš ovo, izgubljeni sin. Treći odvažni korak na nezahvalno teškom putu, ali zapravo baš onakvom kakvog mu ista evanđelja i prateće im poslanice predviđaju.

Tematiziranjem ljubavi, Dylan je sa “Shot of Love” napravio i svojevrstan iskorak natrag ka sekularnom – ili je javnost to bar željela tako vidjeti. Iskorak je napravljen i u samom muzičkom tkivu iako se ono još itekako hranilo gospelom. Čovjek bi, naime, uistinu trebao biti od kamena ili plastike za ostati ravnodušan na omalovažavanja i uporna neprihvaćanja albuma u koje je uložio mnogo duha i nade, ali koji su jednostavno bili… pa, prožeti religijom. Zato je za Dylana rad na “Shot of Love” bio, vjerujem, posebno delikatan i tegoban. Očito je tražio zaokruženje, baš kao što je postalo očito da neće dugo moći gurati isti propovjednički gard i jezik. Ljubav je, pak, bila logična poveznica svih mu tematskih preokupacija i stilskih vokabulara, tim više jer ju nikad nije uzimao površno, čemu svjedoči idilična “obiteljska faza” i potom urušavanje iste nakon, u vrijeme nastanka ovog albuma još itekako svježeg, posebno bolnog raspada braka. No, ljubav je isto tako jedan od najviše zlorabljenih termina i definicija, tim više jer kršćanstvo u svom središtu ima agape umjesto erosa, a namjerno ili nehotimično miješanje tih pojmova u jednu “ljubav” dovodilo nas je tako daleko da su neki, pametniji od same pameti ili bar od Njegove Crkve, znali i kako bi sam Isus glasovao na ovovjekim referendumima. Više nego dovoljno za novi “sukob” Boba Dylana s mainstreamom i dojučerašnjim istomišljenicima.

Već otvarajuća naslovna pjesma postavlja bitne teze u središte nove “propovijedi”. Ne čudi što sam Dylan navodi “Shot of Love” kao jednu od svojih najdražih pjesama, čak najbližih perfekciji; tu on zaziva, žudi i vapi za Ljubavlju, ali očito agapeom, onom Ljubavlju koju tematizira “Hvalospjev Ljubavi” iz Prve poslanice Korinćanima sv. Pavla. Ljubav je to iznad pukog tjelesnog, nesebična ljubav koja zrcali sebedarje namjesto samoljublja i koju ne mogu nadomjestiti razvrat, samougađanje ni sve droge ovoga svijeta. Na rock-matricu se lijepi diskretni gospel, a na naoko jednostavnu, “svjetovnu” lirsku podlogu nove rime evangelizacije “po barba Bobu”. Tako Dylan ne propušta okomiti se na bezbožni duh svoga vremena: Zašto bih poželio uzeti vaš život? Samo ste ubili moga oca, silovali mu suprugu, tetovirali mi djecu otrovnom tintom, izrugivali se mom Bogu i ponižavali mi prijatelje. Trebam dozu Ljubavi! Ne treba biti nadprosječno pronicav pa u ovom nizu prepoznati naširoko primjenjivanu Nietzscheovu tezu “Bog je mrtav”, napade na Crkvu pa i žestoko kritiziranje Dylanova obraćenja, no zazivi za milostivom ljubavi lebde iznad svega razočaranja ili ogorčenja. Tu će nit provući vrlo otvoreno još kroz “Watered-Down Love”, svoju verziju “Hvalospjeva Ljubavi” koja ipak zaostaje za autorskim mu standardima.

Baš tu – u zaostajanju za svojim uobičajenim kreativnim vrhuncima – leži glavni problem albuma. Na “Slow Train Coming” i “Saved” klicao je i sricao uistinu obnovljeni, duboko pomireni Bob Dylan, veliki Autor koji konačno priznaje prvenstvo poniznosti nad egom i koji ispisuje svoje nove retke upravo na tim novootkrivenim postulatima, bez rezervi, bez figa u džepovima. Do “Shot of Love” kao da je došlo do zastajanja, do pokleknuća pred težinom neminovnog sukoba sa svijetom iz kojeg je kao rock-guru izniknuo. Pjesme su ovdje nužno postale više rock, a manje od present tensea čišćena muzika obraćenika, jezik se nužno počeo trošiti i u nedoumicama tražiti nova osvježenja. Blijede “Dead Man, Dead Man” i “Trouble” očiti su Dylan u raskoraku, kao što su “Heart of Mine” i “In the Summertime” u potrazi za doradom koju im u tom trenutku očito nije bio spreman dati.

“The Groom’s Still Waiting at the Altar”, izvorno B-strana singla “Heart of Mine”, ali u svim CD-izdanjima umetnuta usred albuma, jedan je od favorita kritike zbog, u ovom društvu pjesama najizraženijeg rock-duha; to što kroz ljubavni motiv mladenaca Dylan provlači novozavjetno viđenje Krista kao mladoženje i Crkve kao nevjeste manje je istican “detalj”. Sa sjajnom i dirljivom “Property of Jesus” u sličnom je muzičkom ruhu htio načiniti sebi svojevrstan štit od napada na “novoga sebe”, a možda srodnu ulogu je imala i “Lenny Bruce”, balada o napadanom židovskom komičaru, preminulom od posljedica predoziranja. No, mjesto gdje će sve kritike naći dogovor i zajednički jezik, gdje će sve ljubavne teme albuma naći najprikladnije ušće i gdje će svi razlozi i dosezi postati tek naklapanja, završnica je albuma – “Every Grain of Sand” najljepši je zamisliv epilog zbirke i ovakve trilogije, najsnažnija pjesma o Čežnji ikad napisana i možda najblistaviji komadić Dylanove genijalnosti, odlomljen baš u najpresudnijem trenutku njegova “otpadništva”.

U trenutka bijesu, mogu vidjeti Gospodinovu ruku, u svakom listu što drhti, u svakom zrnu pijeska, pjeva osjetno nadahnuti Dylan u refrenu pjesme koja uvjerljivije od ijedne druge govori o Čežnji kakvu najljepše definira Katekizam Katoličke Crkve, a istodobno ispisuje najfinije crte o vjeri i sumnji, o pronalaženju i gubitku, o predodređenosti i lutanju, snazi i slabosti. Meni osobno najsnažnija pjesma koju je rock-kultura ikad iznjedrila, “Every Grain of Sand” pjeva intimnim i univerzalnim kodom, prigrljuju je vjernici i oni koji ne vjeruju, na ljepoti njezine jednostavnosti i stalno bježećoj, neuhvatljivoj slojevitosti napajaju se čak i oni koji su najgrlatije napadali “kršćanskog Dylana”. Natopljena snažnim biblijskim referencama, ona se ipak čini istinski univerzalnom, a – pokazat će se – za samoga autora predstavlja i onaj ključni potez kistom, završnu točku kojom će napokon zaokružiti svoju poruku i moći otvoriti neka nova poglavlja.

“Shot of Love” tako ostaje prvenstveno zaokruženje jedne šire priče, album koji sam po sebi teško da može izdržati testove, a koji istodobno vrišti za svojim mjestom pod suncem, popljuvan jer je još jedan “onakav” i hvaljen jer se, kao, odmiče od tih istih “onakvih”; jedan intimni pravorijek o otajstvima Ljubavi te istodobno propusnica “natrag u budućnost”. Uz sve to, zaključni komad Dylanova spomenika krutosti i samougađajućoj prirodi kulture koja se toliko trudi i proklamira biti liberalnom i tolerantnom. Ne slučajno.

Toni Matošin | Bitno.net

Objavljeno: 17. lipnja 2014.

Možda vam se svidi