Bob Dylan – “1970” (Columbia / Legacy, 2021.)

The Band – “Stage Fright (50th Anniversary Edition)” (Capitol, 2021.)

Kad su se prošloga mjeseca, gotovo istodobno, u prodaji našla nova, a zapravo pola stoljeća stara izdanja Boba Dylana i sastava The Band, jednostavno nisam mogao ne samo prisjetiti se i iznova upoznati s notama ovih glazbenih velikana sjevernoameričkog kontinenta, već i ponovno zaroniti u njihovu fascinantnu zajedničku priču. Suvremena američka pjesmarica nezamisliva je bez priloga ove šestorice ljudi koji su u vrlo turbulentnim vremenima svoj iskaz gradili protiv svih, pa tako i tada bujajućih progresivističkih struja(nja), ali ono što (me) u njihovoj priči trajno fascinira i što ih, uostalom, čini tako velikima, a pjesmarice im zimzelenima, kreativni je duh, impuls stvaranja glazbe koja odražava svoje pojedince nasuprot duhu vremena. Ili bih možda bio precizniji kad bih napisao: bez obzira na duh vremena.

O Bobu Dylanu sam dosad – ne bez razloga ili povoda – ispisao preko dvije stotine kartica teksta, ali ono što me i dalje vuče da nastavim razmišljati i po tipkovnici prebirati o stvaralačkom geniju potpisnika tako značajnih, vječnih pjesama kakve su “Blowin’ in the Wind”, “Like a Rolling Stone” ili “Every Grain of Sand”, njegov je autentičan odnos prema vlastitoj kreativnosti, talent koji je svoju punoću ostvarivao i preko neuspjelih epizoda, govoreći i kroz njih više nego što su mnogi to činili preko svojih najuspješnijih, pa i najboljih djela. I sama putanja njegova stvaralačkog puta – od nadobudnog kantautora s akustičnom gitarom i usnom harmonikom preko gotovo mahnitog, hiperproduktivnog novovjekog Rimbauda s električnom gitarom do tradicijom nahranjenog trubadura, pa od Kristom oduševljenog evangelizatora s bendom iza sebe do današnjeg nobelovca, a prije svega mudrog, uvijek zagonetnog barbe koji će o svijetu reći više u nekoliko nepretencioznih stihova nego internetski galamdžije i samozvani pravednici za cijelog svog “staža” na društvenim mrežama – kao da svjedoči, kako sam to jednom zgodom, možda i sam galamdžijski pretenciozno nazvao, Božjeg miljenika. Ali ne nekakvog mesiju, kakvim su ga vidjeli nerijetki suvremenici, već vrlo opipljivog, “krvavog”, nesavršenog kreativca opsjednutog – ako ičim – čežnjom.

Mjesto i vrijeme gdje su se putovi “protagonista” ovoga osvrta spojili bile su pozornice Amerike i Engleske sredinom šezdesetih. On je bio u tom trenutku veći i od života, svojatan od mnogih, a neusuglašen s ičijim i ikakvim taborom, što je prijetilo sve manje predvidljivim, ali i po njega samog sve opasnijim scenarijima; oni su još bili The Hawks, sjajan mladi bend koji je bio spreman stati uz “odmetnutog” Dylana kad je objesio o rame električnu gitaru i na zgražanje aktivističkih folk puritanaca polovicu svakog koncerta odradio kao glasni, neumiveni rock nastup (svjedoči nam to “slavna”, na vrpci zabilježena epizoda, kad mu je netko iz publike u Manchesteru dobacio “Judo!”, a on odgovorio s “Ne vjerujem ti! Ti si lažac!” i raspalio još glasnije u punom bendovskom potencijalu). Oboje su jedva preživjeli taj trenutak: on je morao pasti s motocikla da bi pobjegao od sebe – onog javnog, zapravo karikaturnog sebe, od kojeg očito nije imao snage pobjeći na mirniji način – a oni su se morali ponovno pronaći, našavši se… pa, opet s njim, u zabiti, u pastorali kilometrima blizu, a svjetovima daleko od festivala Woodstock.

Ni u jednom trenutku po pukom automatizmu “uvik kontra”, Dylan i hipertalentirano društvo u prizemlju unajmljene kuće u provinciji, u jeku tzv. ljeta ljubavi, psihodeličnog rocka, bujajućih nefiltriranih filozofija i glasnog progresivizma sa svih razina, okupili su se da zajedno, posve opušteno, bez obveza, sviraju glazbu izvan vremena, do srži zaronjenu u (američku) prošlost, a odaslanu u svevremenost; ogoljenu i jednostavnu, a raskošnu u svojoj šarolikosti i entuzijazmu; tradicionalnu, a njihovim rukopisom posve novu. “Pobuna protiv pobune”, kako je to nazvao najistaknutiji među bendovcima, Robbie Robertson, u par riječi sabirući i uvjete snimanja i duh glazbe, kao i samih glazbenika, ono što je ovjekovječeno tek sredinom sedamdesetih kao “The Basement Tapes” ne samo što je – ali spontano, ne programski – prkosilo vremenu hipijevštine, psihodelije i novih produkcijskih tehnika, brzo se pretvorilo u novi trend i temelj za “američku kozmičku glazbu” koju je promovirao Gram Parsons, a prihvatili i The Byrds, te, preko bare, The Rolling Stones, a na samom svom epilogu donekle čak i The Beatles na snimkama koje će završiti na posthumnom im albumu “Let It Be”.

No, da ne idem dalje u širinu i tokove novije (ne samo) američke glazbene povijesti, ono što se zapravo događalo nakon tih kreativnih suradnji Dylana i The Band dokumentirano je, između ostalog, upravo na izdanjima koja su ovih dana ugledala svjetlo dana. Oba sa snimkama iz 1970., ali posve neovisnima jedne o drugima, “1970” i “Stage Fright” dokumenti su tranzicije, raskrižja talenata snažnih koliko i senzibilnih, dalekosežnih koliko i trajno okrenutih prema unutra.

“1970” je, recimo to tako, “službenija” verzija lanjskog izdanja već uhodanog serijala “50th Anniversary Collection”, kojim Sony Music svake godine za europsko tržište objavljuje snimke iz Dylanovih arhiva prije nego što navrše 50 godina, odnosno prije nego što po europskoj pravnoj regulaciji, ako dotad nisu službeno objavljene, postanu javno dobro. Ta limitirana, opremom vrlo siromašna izdanja objavljuju se od 2012., ali ovo zadnje sa snimkama iz 1970. posebno je zaintrigiralo obožavatelje slavnog autora, ponajprije zbog zajedničke svirke iz svibnja te godine s Georgeom Harrisonom iz tada netom raspuštenih Beatlesa. Zato je ovdje riječ o pristojnije upakiranom trosveščanom izdanju s preko sedamdeset studijskih snimaka koje je Dylan snimao za potrebe nadolazećih albuma “Self Portrait” i “New Morning”, zbirki kojima je i konačno odbacio sve nametnute mu mesijanske i glasnogovorničke atribute, uvevši svoje stvaralaštvo u zrelije, naglašenije tradicionalne vode.

I dok je prvospomenutim, prilično konfuznim dvostrukim albumom, između ostalog punim neobičnih obrada country i pop standarda, praktički sabotirao vlastitu legendu, s drugim se donedavni generacijski glasnogovornik oglasio kao sređen obiteljski čovjek iz provincije s Biblijom na radnom stolu, zaljubljen u pastoralu i svoj miran život daleko od svjetala velegrada i halabuke pozornica i govornica. Bogata riznica studijskih snimaka iz razdoblja stvaranja ovih albuma pokazuje koliko je sam Dylan tražio pravi iskaz, pravi glas, ali i koliko je entuzijazma uložio u glazbu svjetovima daleku od one kojom je samo nekoliko godina ranije mijenjao popularnu kulturu, ali – shvatio je na vrijeme – ne nužno i samoga sebe na bolje. Svjetovima daleku, a opet jednako autentično njegovu, jednako iskrenu, jednako nepodilazeću i tvrdoglavu.

Naravno, u slučaju “1970” riječ je ipak o sklepotini, o sabirnici svega i svačega iz jednog intenzivnog, ali i tranzicijskog razdoblja, pa će u ova tri diska moći uživati eventualno samo najuporniji fanovi, ako i oni, jer i njima će glavni cilj biti tek skupiti što više bilo čega što je njihov miljenik snimio. Na tu je kartu i igrao izdavač, poguran prije svega snimkama s Georgom Harrisonom, koje imaju čara, ali ne i neke opipljive kemije, pa tako ni posebnog spomena vrijednih rezultata. Bolji poznavatelji Dylanova opusa sjetit će se da su nedavno u okviru sjajne edicije “The Bootleg Series” već objavljene snimke iz tog razdoblja njegove karijere (“The Bootleg Series Vol. 10: Another Self Portrait (1969-1971)”, gdje je daleko studioznije i inteligentnije selektiran i prezentiran materijal preko kojeg je Dylan došao do svojih albuma pastoralne faze sa smjene šezdesetih i sedamdesetih godina prošloga stoljeća.

U slučaju pak snimaka njegovih donedavnih suradnika iz The Band iz iste godine, pedeseta obljetnica donosi nam luksuzno reizdanje njihova prijelomna albuma “Stage Fright”, zbirke koja je svojedobno imala tu nesreću što je uslijedila nakon dva iznimna albuma, punokrvna remek-djela americane, “Music from Big Pink” (1968.) i “The Band” (1969.). Naime, nakon suradnje s Dylanom, Robbie Robertson, Levon Helm, Richard Manuel, Garth Hudson i Rick Danko, i izgledom i glazbom koju su zajedno stvarali poput čarobnog napitka, potpuno izvan svih trendova svoga vremena, svoja su iskustva i neizmjerni talent pretočili u predivne, gore navedene zbirke koje su odisale i opuštenošću i gotovo mitskim ozračjem, teško uhvatljivom toplinom zvuka i arhaičnom notom koja je pak sezala u budućnost. Uspjeh ih je zatekao, kao mnoge im mlade kolege, gotovo preko noći; u “dvorištu” im se motalo sve više ljudi, a s njima, slijedom (ipak) trendova i otužnih mehanizama rock kulture, i droge, na koje bar dio benda nije ostao imun.

To je bilo ozračje u kojem je petorka pristupila radu na “Stage Fright”, pri čemu je Robertson kao glavni autor pogurivao ostale da više autorski pridonesu novim pjesmama, ciljajući tako na veći stupanj kohezivnosti benda. Album su trebali snimati uživo u Woodstocku, pred mještanima u mjesnom kazalištu, kao svojevrsno hvala lokalnoj zajednici, ali publike na koncu ipak nije bilo. I konačni poredak pjesama bio je, bar po Robertsonu, koji je ipak sebi pripisivao autorsko prvenstvo, pogrešan, odnosno, ugađajući prema ostalim članovima benda, koji su poželjeli da pjesme s njihovim autorskim prilozima budu pogurane ranije. Time se pak poremetila osnovna Robertsonova ideja o albumu koji je bio osobniji nego prethodna dva i koji je donio na vidjelo naličje života u bendu i uspjeha na popkulturnoj sceni, što je pak ispravljeno sada na novom izdanju albuma.

Dakle, “Stage Fright (50th Anniversary Edition)” donosi po prvi put izvorno zamišljen poredak pjesama (u kojem album doista bolje, tečnije, pa i logičnije funkcionira), zatim nekoliko demo snimaka te cijeli disk sa snimkom sjajnog nastupa u Royal Albert Hallu u lipnju 1971. Ne mogu znati tko je više u pravu – vidno samohvalisav, ali i autorski zaista najagilniji Robertson ili pokojni Levon Helm, koji je odvijanje događaja opisivao bitno drukčije (uz Robertsona jedini danas živi član benda, Garth Hudson, drži se podalje od medija i javnosti) – ali razvidno je da je bend bio u mnogo mračnijem stanju nego na prethodnim albumima ili tijekom suradnji s Dylanom. A to se jasno ocrtava, čuje i osjeća na albumu koji zvuči, koliko god bio tanji od dičnih prethodnika, impresivno i, moram priznati, danas još impresivnije. Opuštena svirka, i dalje topla i nevjerojatno bogata teksturama koliko i patinom, nasuprot osobnijim i sumornijim tekstovima, svjedoči snagu benda koji se bori sa svojim mračnim sjenama i prijetećim razdorima; kao takav, “Stage Fright” bio je i ostao izuzetno uvjerljiv dokument trenutka jednog benda koji je bez programskih shema i diverzantskih manira prkosio svome vremenu, a koji je ipak dopustio da ga to isto vrijeme zagrize kad je bio najranjiviji. Benda koji je koncentracijom talenata bio i ostao jedan od najvećih u povijesti.

I da se vratim na sjecište ovih dvaju priča, duh suradnje Boba Dylana i The Band, jedne od najljepših i najekspresivnijih u povijesti rocka, itekako lebdi nad ovim snimkama, odnosno, ukupno čak pet diskova. The Band je, između ostalog, na najljepši način, još na albumu prvijencu, ovjekovječio jednu od najljepših Dylanovih pjesama, “I Shall Be Released”, dok se Dylan još vraćao Robertsonu i društvu snimajući album “Planet Waves” te svirajući s njima na turneji zabilježenoj na koncertnom “Before the Flood” (oba iz 1974.). Ovdje, na albumima (u Dylanovom slučaju, u pripremama za nove albume) koji u njihovim kajdankama sjaje manjim sjajem nego oni antologijski primjerci, i Dylan i The Band govore zapravo jako mnogo. A govore mnogo jer im je talent naugasivo vitalan, otvoren prema naprijed sa svim retrovizorima pažljivo naštimanim za stalni uvid u natrag, sve to čak i kad okolnosti nisu blagonaklone i kad su očekivanja previsoka da bi ih se olako zanemarilo.