Kad god na Veliki četvrtak odnesu Presveti oltarski sakrament u kapelicu mene obuhvati neka sjeta… kao neka tuga… bude mi tužno što je sad oltar prazan, što je svetohranište prazno! I cijeli petak sam nemirna, kao i subotu do Službe svjetla. Jer nema Presvetog u svetohraništu. Znam da ga odnesu u neku pokrajnju kapelicu i da je tamo, ali ta fizička praznina u koju gledam iz svoje klupe osvijesti mi nešto puno važnije. Osvijesti mi kolika je milost da je to Presveto sa mnom uvijek u crkvi, posvuda i da mi je na raspolaganju kad god ja to hoću. Samo moram doći… Često svećenici nakon pričesti u misi još počekaju ako je netko zakasnio, u nekim crkvama i nakon mise svećenici pričeste one koji dođu pred oltar i zamole…

Nekad su se ljudi pričešćivali jednom godišnje i to je ostalo zapisano kao treća crkvena zapovijed: Svake se godine najmanje jedanput ispovijedi i o Uskrsu pričesti! Jednom godišnje! Očito je to bila velika milost i za nju su se pripremali. Korizmenim danima u kojima svećenik nosi ljubičasto kao vidljivi znak posebnog vremena a ljudi činili pokoru (post, odricanje), dobra djela, a onda na kraju se odrekli svojih zlih djela (ispovijed). U tom bi se vremenu ljudi više obraćali Bogu ali i pripremali za primanje Presvetog. To je bila čast koju si morao zaslužiti. To je bila milost koje su bili svjesni. Nije čudo da su se tada po pričesti događala razna čuda!

Meni (i svima nama) danas je Presveto tu, na dohvat ruke, u svakoj crkvi, na svakoj misi, još me svećenik čeka ako sam zakasnila! Zato mi se čini da samu činjenicu da postoji Presveto uzimam olako… Kad mi ga odnesu u drugu prostoriju, kad ostane prazan oltar i svetohranište, onda osvijestim kakva je to milost da je tu Presveto svaki dan.

I kad se vrati Presveto u svetohranište na Veliku subotu ja sam iskreno radosna. Sasvim mi je svejedno kako pjeva zbor, trče li djeca po crkvi, zijeva li susjed do mene… Presveto je tu! Odjednom mi Služba svjetla na Veliku subotu nije uopće duga, mogla bi do jutra tako… Kad se zapjeva “Gospodin slavno uskrsnu na ljudsku sreću beskrajnu” i vrati mi se Aleluja u slavljenje, srce mi hoće puknuti od radosti, osjetim doista barem dio te beskrajne sreće. Radost je posljedica moje iskrene zahvalnosti što je Isus ponovno ovdje u Presvetom oltarskom sakramentu – za mene! Zahvalna sam tada svakom svećeniku koji ga nosi i koji mi ga daje, Papi koji je odobrio da se vjernici mogu pričešćivati svaki dan, Bogu koji je poslao sina, Sinu koji nas je otkupio na križu ali i ostavio sakrament euharistije tako da nas otkupljuje i hrani svaki dan, ponovno i ponovno čini… I ovog se Uskrsa vratio u svetohranište zbog nas… Takav poklon! Pa kako se ne bih radovala! Radujmo se! Uskrsnu Isus doista. I ovog Uskrsa! Nije prazna riječ jer nije prazno svetohranište! Aleluja!

Sanja Nikčević | Bitno.net

Ostale tekstove ove autorice pročitajte OVDJE.