Vjerujem da smo kroz život čuli i vidjeli mnogo svjedočanstava. Svjedočanstva kazivaju svjedoci, oni su nešto poput hodajućih Biblija. Ovdje ću s vama podijeliti svoje dojmove o svjedočanstvu jedne žene koja je ozdravila od raka.

Sve je počelo kada sam je jedne noći sanjala. Probudivši se, znala sam da s tom ženom trebam „popiti kavu“. Imala je duboke plave i radosne oči koje dojme i dugo smo dogovarale naš susret. Kad smo se napokon našle i zasjele, značajno je rekla da je znala da ćemo se vidjeti baš taj dan.

„Točno na ovaj dan, prije dvije godine dijagnosticiran mi je rak dojke. Bio je to koji dan prije Velikog tjedna. To je bio najmučniji tjedan u mom životu”, tim je riječima počela razgovor koji je prekinula jedino narudžba čoko-nescaffea i moje kave s mlijekom. Još tren prije susreta glavom sam bila u uskrsnim vijencima i ukrasima, a sad me ova žena, već uz prve gutljaje, potpuno pripremila za Veliki tjedan.

Potrebno je da u veliku šutnju uđu i srce i duša, ne samo riječi i glava. I nisu svi susreti jednako važni, no ovaj spada u skupinu onih jako važnih. Ovaj razgovor bio mi je oslobađajuć, slično osjećaju kada se izađe s dobre masaže.

Vrlo brzo nakon dijagnoze započele su joj kemoterapije, zapamtila sam i koliko njih: četiri teške i dvanaest lakših. Željela sam znati kako to točno izgleda pa mi je o tome pričala. Pričala mi je o stolcima na sredini sobe na kojima čekaš svoj red, o igli koja je pripravljena baš za tebe i o mučninama i slabostima tijela s kojima se nosiš nakon svake doze.

Pokušavala sam zamisliti taj i takav život. Život za koji znaš da je možda nadomak smrti. Često je išla šetati se i često je razmišljala o smrti. Njen je majčinski angažman sa sto posto pao na dvadesetak posto, a ponekad je bio na čistoj nuli zbog cjelodnevnog boravka u krevetu. Kao do tada vrlo angažirana majka, u tim je trenutcima shvatila da majčinstvo nije ono što je činila jer tada nije mogla napraviti gotovo ništa. To je skinulo mnogo tereta s mojih leđa. Dok sam je molila da mi priča više i više, imala sam osjećaj da se želim izuti iz svojih cipela i barem nakratko obući njene. Otvorila je svoj rokovnik i rekla da će mi pročitati dragocjenosti patnje u kojoj se nalazila. Sa strahopoštovanjem sam slušala njenu Kalvariju.

Nedugo prije bolesti pročitala je citat sv. Edith Stein koji zapravo nije do kraja razumjela: „Znanost križa može se zadobiti samo ako se osjeća njegova težina u svoj svojoj mučnosti. U to sam se uvjerila od prvoga trenutka te sam rekla: Ave Crux spes unica! – Zdravo, Križu, nado jedina!“ Kazala je da je u bolesti istu tu rečenicu dotakla srcem.

„Što je najveće što si dobila?” upitala sam je, a ona je uzvratila: „Zahvalnost.“ Ganulo me što je o bolesti govorila kao o jednom dobrom putovanju. Imala sam osjećaj kao da mi pripovijeda o raznim zemljama u kojima je bila i o suvenirima koje je donijela. Svjedočila mi je o tome kako je kroz patnju puno dobila i da, koliko god to bilo neobično i čudno zvučalo, pred kraj teških kemoterapija jedan dio nje nije htio da to razdoblje završi. To me podsjetilo na Malog princa koji kaže da je vrijeme koje si utrošio na svoju ružu, ono što je čini predivnom. Tako je i vrijeme, koje je uloženo u patnju, često ono što je čini tako značajnom.

Povjerila mi je i neke od posebnih trenutaka za vrijeme trajanja bolesti. Najteži trenutak bio joj je kad ju je sin slučajno na bazenima vidio bez kose, kao i kad joj je jednom donio crtež na kojemu je nacrtao sebe i nju u jednom brodu. Oko njih su bili veliki valovi, a ispred njih u daljini bilo je sunce i duga. Rekla je da ga je zalijepila na zid u sobi u kojoj je ležala da ga gleda i da joj je taj crtež davao snage u cijelom hodu kroz bolest, a i nakon nje.

Kemoterapije su prošle, mjeseci su prolazili, a nalazi su bili sve bolji. Ipak, morala je proći i kroz operaciju. Operacijska sala u kojoj je čekala anesteziologa bila je hladna. Njeno, zimogrozno tijelo, podrhtavalo je na stolu sobe. Kaže da nije imala mistično viđenje niti se dogodilo nešto šokantno ili spektakularno, ali je cijelo njeno biće u toj hladnoći i križu osjetilo čudesan trenutak. Čudo koje se dogodilo bilo je to da je prvi put sasvim mirno i dobro prihvatila mogućnost smrti, bez straha, i da je u životu važno jedino ljubiti Njega.

Ovaj susret otvorio mi je novi prozor koji je bio jači od zagrebačkog smoga, nešto poput proljetnog drveta magnolije koje te i usred grada zapljusne svojim mirisom.

Ona je danas zdrava žena. „Misliš li da ćeš jednom bolje umrijeti sada kada si se već jednom na to pripremala?” upitala sam je pred kraj. Ne sjećam se što mi je odgovorila i ne znam jesam li zapravo pitala nju ili sebe, ali bila sam zahvalna na podijeljenom daru i novim otvorenim prozorima. Naš život zaista nije ništa drugo nego neprestano otvaranje novih prozora kroz koje ulazi malo svježeg zraka, malo kisika koji našoj duši zapuhne kao novi treptaj za vječnost.

Ovo nije priča žene koja se nije bojala, snažne junakinje kojoj ni smrt ni rak nisu mogli prkositi. Ovo je priča za tebe i mene, strašljivce svake vrste. Priča o patnji za koju ne treba kriti da je teška, ali donosi dragocjenosti kojih je toliko da ih i u rokovnik pišeš, o kemoterapijama koje ti najednom oduzmu sve što si gradio i sruše životne planove kao kulu od karata i o ljubavi Božjoj koja je prisutna u svim okolnostima. Mi tek tapkamo i naslućujemo tog Boga i tu ljubav, gledamo je kroz zrcalo, kao zagonetku, ali jednom ćemo lice u lice (usp. 1 Kor 13,12).

Činilo mi se do tada da bi „Bože, volim te“ bile riječi koje bi više pristajale dječjim pjesmicama. No, dok sam se vraćala kući odjednom mi nije bilo važno jesam li zdrava ili bolesna, udana ili neudana, majka brojne djece ili bez njih, bogata ili siromašna. „Bože, volim te“, šaputala sam tiho i pri tome se potajno divila kako to dobro zvuči i ušima i duši. Sjetila sam se pape Benedikta čije su to bile posljednje riječi i laskala sam si da sam razumjela njegov Credo.

Nevjerojatno, i on, a onda i žena s kojom sam se susrela, poručili su da je to najvažnije. Shvatila sam da sam povjerovala svojoj sugovornici jer je stajala blizu smrti. Onoj čiji je život zauvijek promijenila agonija započeta na Cvjetnicu, nastavljena kroz Veliki tjedan, a koja je pobijedila i pobjeđuje još uvijek u mnogim svakodnevnim Uskrsima koji pokapaju mnoge grobove. Zanimljivo, na početku susreta uključila sam diktafon, ali sam snimku odlučila izbrisati i zapisati samo ono što je srce zapamtilo.

Na putu do doma, prošla sam kraj natpisa „All you need is a coffee and love“. I zaista, ovo je bila dobra i važna kava koja je napokon iznjedrila istinu da je Bogu važna jedino naša ljubav; u zdravlju i bolesti, u životu i smrti, jača od svih valova, koja je naše sunce i duga na kraju puta. Ratzinger je, kao najveći katolički teolog našeg vremena, napisao mnoge knjige i govore, a umro je upravo s ovom istinom i otkrićem.