15. SVIBNJA

Sveti Izidor – teško je radio na polju, ali dan bi uvijek započinjao svetom misom

U Hrvatskom zagorju ime ovog sveca po selima nije nikakva rijetkost. Danas, u doba pretjerane industrijalizacije i urbanizacije, koja sve više ugrožava čovjekovu okolinu, dobro je oživjeti uspomenu na ovog svetog seljaka koji je, obrađujući polja, postigao veliku ljudsku i kršćansku savršenost.

izidor seljak

Foto: www.tinerguia.com

Isidor Labrador, kako ga nazivaju Španjolci, zaštitnik njihova glavnoga grada Madrida, u kojem se rodio negdje oko 1080. godine, od skromnih i jednostavnih roditelja, koji su ga dobro odgojili u pravom kršćanskom duhu. Odraz toga duha bile su razne kreposti u kojima se odlikovao.

Proživljavajući kod kuće veliko siromaštvo, veoma mlad radio je kao nadničar po tuđim poljima. No, prije nego što bi pošao na polje, svako je jutro pobožno pribivao sv. misi i toplo se preporučivao Isusu i Mariji.

Izidor je brzo ostao siroče bez oca i majke, pa je pošao raditi kao najamni radnik ratar kod nekog bogata posjednika, koji se zvao Vera. Taj je svoga najamnika zbog njegove vjernosti i radinosti veoma zavolio. Ušao mu je u volju. To se nije svidjelo drugim slugama koji su ga zbog zavisti počeli kod gospodara optuživati da dosta ne radi, jer se previše posvećuje vježbama pobožnosti. Plemenitost svoga značaja Izidor je najbolje pokazao što je tim zavidnicima od srca praštao.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Kad su Almoravidi osvojili Madrid, koji je tada bio više selo nego grad, Izidor je s tolikima drugima morao pobjeći, pa se sklonio u Torrelagunu. Tu je upoznao vrijednu djevojku imenom Marija, u nju se zaljubio i oženio je. Ona je bila vrijedna žena svoga svetog muža, s kojim se natjecala u svakoj kreposti. Taj se brak od samoga početka odlikovao velikom skrbi oko najsiromašnijih, s kojima su dijelili ono malo sto su imali. Nitko od Izidora i Marije nije odlazio praznih ruku. Kako nisu imali svoga posjeda, Izidor je opet otišao raditi kao najamnik kod nekog posjednika, koji prema njemu nije bio onako milostiva srca kao prijašnji gospodar, već ga je sumnjičio i vjerovao podvalama zavidnih radnika. Svetac je to sve strpljivo, upravo svetački podnosio, a milostivi je Gospodin njegov rad obilno blagoslivljao.

Kad su se prilike poboljšale, Izidor se vratio u svoj dragi Madrid. Ondje se zaposlio kod Ivana de Vargasa. Brzo je stekao njegovo potpuno povjerenje, pa je bio postavljen nadstojnikom nad svom njegovom zemljom. No, ljudska zloba ni taj put nije mirovala. Zavidnici su ga pred gospodarom optuživali da za vrijeme posla moli umjesto da radi. Gospodar se na svoje oči htio uvjeriti je li to baš tako, pa je jednog dana potajno pošao na njivu kamo je Izidor bio otišao na posao.

Bog je sada htio proslaviti svoga vjernoga slugu. On se molio, a anđeli su bili za plugom i orali. Gospodar je sve to na svoje oči vidio i njegovo poštovanje prema Izidoru još je više poraslo. Taj su prizor ovjekovječili mnogi veliki slikari.

Sveti Izidor postao je uzorom molitve, teškoga rada, a tome je pridodao i veliku ljubav i samilost prema siromasima. Svi su ga smatrali pravim svecem i kao takvoga štovali. Izidor je umro na glasu svetosti oko 1130. godine. Najprije je bio pokopan na mjesnome groblju svetog Andrije, a 1170. godine preneseni su njegovi zemni ostaci u crkvu istoga sveca, u kojoj je bio i kršten.

Prvi životopis sv. Izidora napisao je neki Ivan, đakon, možda Ivan Egidije iz Zamore, oko 1275. godine. U njemu su opisana čudesa po zagovoru sv. Izidora. Pisac njegova životopisa piše da neka od njih potječu od svjedoka očevidaca. Svečev se blagdan slavio najprije na Bijelu nedjelju, a zatim na današnji dan 15. svibnja, dan njegova preminuća.

Svetim ga je 12. ožujka 1622. proglasio papa Grgur XV. Zemni mu se ostaci čuvaju u madridskoj katedrali. Papa Inocent XII. proglasio je 1697. blaženom njegovu suprugu Mariju Toribiu.

Na čast oltara uzdignut je u društvu četvorice “velikana”: s Filipom Nerijem, Terezijom Avilskom, Ignacijem Loyolskim i Franjom Ksaverskim, među kojima bi se ovaj naš sveti nepismeni seljak zacijelo osjećao pomalo nelagodno. U međuvremenu je, kako nam prenosi enciklopedija svetih, postao “zaštitnikom poljodjelaca i kočijaša”.

Budući da je sveti Izidor zaštitnik polja, zaziva ga se gotovo u svim godišnjim dobima; jednako u vrijeme sjetve, kao i u vrijeme žetve.
U Zagrebu su isusovci u XVII. st. osnovali i vodili Bratovštinu sv. Izidora, koja je okupljala mnoge seljake iz okolice grada.

U Hrvatskom zagorju ime ovog sveca po selima nije nikakva rijetkost. Danas, u doba pretjerane industrijalizacije i urbanizacije, koja sve više ugrožava čovjekovu okolinu, dobro je oživjeti uspomenu na ovog svetog seljaka koji je, obrađujući polja, postigao veliku ljudsku i kršćansku savršenost.

Sveti Izidor zaštitnik je poljodjelaca i seljaka.

Josip Antolović, SJ | Bitno.net


Objavljeno: 15. svibnja 2019.

Možda vam se svidi