Ogroman je put prijeđen od varanja anonimnih žena koje su pristale dati ime jednoj od najvećih legalnih manipulacija u povijesti do stvaranja opće raširenog mita koji sugerira da je pravo na pobačaj temeljno i neotuđivo žensko pravo. Lažu vas. Nije.

Capture

Nakon četvrt stoljeća čekanja Ustavni sud Republike Hrvatske donijet će ocjenu ustavnosti tzv. Zakona o pobačaju (punim nazivom Zakona o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece) iz 1978., a koju je još 1991. zatražila udruga Hrvatski pokret za život i obitelj.

Zahtjev za ocjenom ustavnosti zakona koji je donijet u nedemokratskom režimu nije nimalo neobičan ako znamo da je Hrvatska nakon osamostaljenja dobila vlastiti Ustav u kojem u 21 . članku stoji ova tvrdnja: Svako ljudsko biće ima pravo na život. Sasvim je logično dakle ocijeniti je li zakon iz 1978. u suprotnosti s Ustavom Republike Hrvatske koji je kao što znamo donesen 1990. kao pravni akt s najvišom pravnom snagom u našoj zemlji.

Pravo na život tako je, osim što je neosporno etička kategorija i pravno ozakonjeno u hrvatskom temeljnom zakonu. Takvo pravno ozakonjenje obvezuje zakonodavce u izradi svih drugih zakonskih akata. Pravo na život temeljno je ljudsko pravo i iz njega proizlaze sva druga prava: pravo na slobodu i zaštitu ljudskog dostojanstva, na slobodu misli, savjesti i vjeroispovijesti, slobodu kretanja i udruživanja, pravo na državljanstvo i tako dalje.

Pravo na život polazni je aksiom Opće povelje o pravima čovjeka UN-a iz 1984. koja kaže: Svatko ima pravo na život, slobodu i osobnu sigurnost. Napisano je upravo tim redoslijedom, jer upravo iz prava na život proizlaze i ona druga navedena prava.

Nije nevažna činjenica da su se u bivšoj državi u kojoj je na snazi bio nedemokratski totalitarni režim kršila brojna ljudska prava – od prava na život, slobodu, slobodu vjeroispovijesti do slobode kretanja i udruživanja. Uzimati kao relevantan zakon koji je donijet u takvom sistemu i čak štoviše javno osporavati i sam pokušaj njegova preispitivanja (što je dopisom Ustavnom sudu 29. prosinca 2015. učinila Ženska mreža Hrvatske) duboko je nedemokratski i uznemirujući čin koji podsjeća na vremena i prakse za koje se smatra da zaista pripadaju povijesti.

Nije samo porijeklo zakona koji vrijedi u nas duboko problematičan. Ozakonjenje pobačaja na svjetskoj razini u najvećoj mjeri počiva na manipulaciji, lažima i prijevari. Najpoznatiji takav primjer je zakon kojim je legaliziran pobačaj u SAD-u, Roe vs. Wade, o važnosti i implikacijama o čemu preko utjecaja američke politike i pop kulture na ostatak svijeta nije potrebno ni raspravljati.

Ta godina, 1973., u tom je smislu promijenila svijet. Radilo se o simultanoj i smišljenoj akciji dvaju sudskih procesa, Roe vs. Wade i Doe vs. Bolton, a koja su završila tako da je ženama podnositeljicama zahtjeva odobren pobačaj na zahtjev.

Što se krije iza tih svima znanih pseudonima? Slave li pobornici pobačaja ove svoje borce iz prvih redova, žene koje su pomogle sagraditi jedan od najvećih mitova modernog doba, da je pravo na eliminaciju nerođenog djeteta neotuđivo žensko pravo?

Pa, ne. Njihova imena nisu zlatnim slovima upisana u knjigu borbe za ženska „prava“ ne zato što se željelo zaštititi njihovu privatnost (jer su i te kako javno, ne pod pseudonimom ovaj put, istupale), nego zato što su glavne akterice tih procesa javnosti ispričale kako su prevarene, izmanipulirane i iskorištene. One čija su imena iskorištena u borbi za pobačaj uopće svoju djecu nisu pobacile. Njihova djeca su rođena.

Žena skrivena iza pseudonima Jane Roe zove se Norma Mc Corvey. Kako je sama posvjedočila i dva puta pred američkim Kongresom (1998. i 2005.), odvjetnica Sarah Weddington navela ju je da izjavi da je neželjena trudnoća plod silovanja, namjerno joj je davala zbunjujuće i pogrešne informacije o tome što se za vrijeme pobačaja zaista događa i kad je od nje naposljetku dobila potpisanu izjavu, više je nikad nisu ni zvali ni trebali. Poslužila je svrsi. Da nije bila ona, bio bi netko drugi. Dijete je, usput budi rečeno, rodila i dala na posvojenje. Kasnije se aktivno priključila američkom pro-life pokretu. Pod geslom Roe no more obratila se 2003. ponovno sudu za poništenje procesa, no slučaj je odbačen.

Ni druga akterica iz jednako slavnog Doe vs. Bolton procesa nije bolje prošla. Žena koja se krije iza pseudonima Doe, pravim imenom Sandra Cano, ostala je s 22 godine trudna četvrti put i pokrenula je brakorazvodnu parnicu. Službena verzija glasi da je dotična u osmom tjednu trudnoće podnijela zahtjev za prekidom trudnoće u bolnici u Atlanti, a koji je odbijen. Sandra Cano najenergičnije opovrgava tu priču tvrdeći da ne postoji pisani trag ni bilo kakav dokaz o tome. Njezine optužbe još su žešće, tvrdi da je potpisala papir koji joj je odvjetnica Margie Pitts Hames predočila kao papir za razvod. Također navodi kako ju je Hames navabila da se pojavi na sudu bez spominjanja pobačaja već da će njena“ priča“ osnažiti borbu za ženska prava (spominjala joj je jednaku plaću za žene kao i za muškarce). Sandra Cano također je svjedočila pred Kongresom 2005. godine i također je tražila poništenje svog procesa. Zahtjev joj je, naravno, odbijen.

Dvije priče. Dva procesa. Dvije prijevare.

Nije nevažno znati da se u pozadini cijele ove priče koja će rezultirati milijunima i milijunima prekinutih života krije obična laž. Ogroman je put prijeđen od varanja anonimnih žena koje su pristale dati ime jednoj od najvećih legalnih manipulacija u povijesti do stvaranja opće raširenog mita koji se brižno uzgajao desetljećima, mita koji sugerira da je pravo na pobačaj temeljno i neotuđivo žensko pravo.

Lažu vas. Nije.

Lažu vas jednako kao što su lagali i ove žene čijim životnim pričama svjedočimo, a udaraju na način gdje se i jedino može udariti: tipuju na vašu ljudskost i vašu sućut. Jednom kad u vama izazovu takvu empatiju (što je naravna ljudska reakcija!) traže od vas da dalje tu temu ne preispitujete.

Naravno da pobornici pobačaja ne podržavaju ubijanje djece. Oni su samo povjerovali u priču koja je dehumanizirala maleno nezaštićeno ljudsko biće do te mjere da ga smatraju nakupinom stanica i “svetim” dijelom ženskog dijela s kojim nitko nema pravo raspolagati doli sama žena. Na razbijanju tog prestrašnog mita treba raditi. Boriti se logikom. I istinom.

Postoji jedan nevjerojatan javni pritisak usmjeren protiv nastojanja da se razotkriju prava priroda i posljedice pobačaja i on postane posebno vidljiv kad god se dogodi da se javnost „uznemiri“ ponovnim preispitivanjem, pozivanjem na istinu… ili na ljubav i život .

I ovih smo dana svjedoci žestoke reakcije dijela javnosti na jednu običnu pjesmu. Pjesmu koja govori o zbilja „opasnim“ kategorijama: ljubavi i želji za životom. Ljubav i život… su „dno dna“? Ili smo mi nekako uspjeli preokrenuti i ovaj svijet i njegove vrijednosti naopačke, pa ono dijabolično smatramo svetinjom, a istinske vrijednosti nepoželjnima i vrijednima ušutkivanja?

Ne postoje dvije istine, ona je samo jedna, a priroda istine koju ovaj svijet želi svom snagom ušutkati, vrijedna je svake borbe. I ničije nastojanje na tom putu nije ni uzaludno ni bezvrijedno, štoviše ono je sveto. I kao što vidimo, jako potrebno.

Nikolina Nakić | Bitno.net