Kad polazimo na neki put ili planiramo neki projekt, mislim da svi želimo uspjeti. Ne želimo trošiti vrijeme, novac ni same sebe uzalud. Ako već znamo da nešto neće uspjeti, odustajemo i počinjemo neke nove projekte i neke nove putove. Tražimo neke druge načine i mjesta gdje je uspjeh izgledniji. Društvo nas mjeri prema tome. Ono što želimo staviti u naše životopise jesu uspjesi, ono u čemu smo dobri, ono u čemu smo pokazali svoje najbolje lice i predstavili se u najboljem mogućem svjetlu. To je ono što gleda svijet. A ja? Bit ću ponosan na svoje uspjehe zbog kojih su mi drugi pljeskali, bit ću ponosan na svoje diplome i spomenice, na one popunjene kućice u indeksu, na ono što sam ostvario i na čemu mi drugi mogu čak biti i pomalo zavidni.

Jedan duhovni pisac kaže kako nema opasnije stvari za duhovni život od uspjeha. Ako nema neuspjeha, nikad nećemo odrasti ni upoznati svoju dušu. Život se sastoji od uspona i padova. Padovi su prekrasna mjesta u kojima upoznajemo sami sebe. Franjo je imao svoje padove. Svoje neuspjehe. I sa samim sobom i sa svojim Redom. Neuspjesi nose sa sobom poniženje, odbacivanje, gubitak prijatelja, možda čak i gubitak obitelji. Franjo je prošao taj put. Njegova obitelj, njegovi prijatelji, njegovo društvo ga je odbacilo. Doživio je javno poniženje. Smatrali su ga ludim i neuračunljivim. No, to je bio njegov put uspona prema pravoj duhovnosti u kojoj je iskusio milost.

To je, zapravo, put svakoga tko želi nasljedovati Krista po primjeru svetoga Franje Asiškoga. Iskusiti milost, doživjeti milost i Božju blizinu na svojoj koži. To je bilo Franjino pogonsko gorivo, to je bio njegov način rada, njegov način života, njegov način molitve. Iz iskustva milosti, susreta sa živim Bogom koji ga voli, koji voli, zapravo, sva svoja stvorenja, on pomiče dotadašnje granice. Smatra čitav svijet i sva stvorenja predmetom Božje ljubavi. Prihvaća duboko u sebi da je on Božje dijete kao i sve ostalo pored njega. Gleda svijet novim očima. Svijet je jedna velika Božja obitelj. Svemir je jedna velika Božja obitelj koju sačinjavaju braća i sestre, ljudi, životinje, priroda, zvijezde, vjetar, kiša, pa i sama smrt… Iskustvo milosti čini ga drugim čovjekom. U njegovom poniženju, odbacivanju ima priliku iskusiti to kako ga Bog voli u njegovom zemaljskom neuspjehu. Ostaje mu, zapravo, samo Bog na kojeg se može osloniti. Ne više na svoju vitešku karijeru, na svoje uspjehe na bojnom polju, na svoje pjesničke vještine ili zabavljačke večeri na zabavama. Ne, sveti Franjo se susreće s onom stranom sebe na koju nije ponosan, onu slabu stranu sebe. Iznenađenje leži u tome što me Bog prihvaća čitavoga. Ne samo jedan dio mene, nego čitavoga mene, s mojim prednostima i nedostatcima. Duhovni put se sastoji u tome da i ja prihvatim samoga sebe s mojim prednostima i nedostatcima i da to bude moj prinos Bogu – čitav ja.

Priča kaže da je jedan novinar upitao Carla Junga, poznatog psihologa, vjeruje li u Boga. Ovaj mu je odgovorio: Vjerovati u Boga? Koristimo riječ ‘vjerovati’ kad mislimo da je nešto istinito, ali još nemamo dovoljno dokaza za to nešto. Ne, ne, ja ne vjerujem u Boga. Ja znam da ima Boga.

To je iskustvo Franje i njegovih sinova i kćeri. Oni ne misle da ima Boga, oni znaju da ima Boga. Imaju iskustvo Boga. Franjo je započeo s crkvicom i križem sv. Damjana i nastavio kasnije. Bili su tu gubavac kojeg je poljubio, siromaštvo koje je uzljubio, Evanđelje koje je upoznavao, stigme – rane koje je primio… Iskustvo živoga Boga, tj. ono iskustvo koje je krasilo apostole, poslanike, nakon Kristova uskrsnuća. To je ono što treba zamisliti svakoga franjevca i franjevku, bilo samostanskog bilo svjetovnog profila. Iskustvo milosti. Iskustvo živoga Boga. Iskustvo neuspjeha. Pad je prilika iskustva Božjeg milosrđa, a neuspjeh je prilika upoznavanja nesavršenog sebe.

Jedno od osnovnih pravila kad se spremamo na put je – putovati lagan. Odbaciti i izbaciti sve ono što nam je nepotrebno za putovanje, osobito ako je putovanje pješice. Duhovni put je identičan. Odbacivati ono što je suvišno. Zato je sveti Franjo toliko uzljubio siromaštvo. Zato Franjin život izgleda kao ples, kao lepršanje. Htio je posve pripadati Bogu, a da njemu ništa ne pripada. Vidite? Uspjeh je ono što pripada meni. Toliki sveci su doživjeli neuspjehe i tek su godinama nakon njihove smrti drugi pomalo uvidjeli da su bili na pravom putu, samo ih nitko nije razumio. Tolika tama u duhovnom životu Majke Terezije, tolika bol i nerazumijevanje u životu sv. Pija iz Pietrelcine, a da ne spominjem tolike svece koji su završili na mučilištima koji su trebali biti očit znak neuspjeha u očima njihovih ubojica i progonitelja. Valjda se ponavljao opet onaj izazov s Kalvarije: Ako si zaista Sin Božji, siđi s križa pa ćemo mu vjerovati. Uzdao se u Gospodina, neka ga sad pomogne…

Ne boj se neuspjeha. Neuspjeh je vrijeme i prostor milosti. Neuspjeh je prostor upoznavanja samoga sebe, one bolne i ne odveć sjajne svoje strane koju svatko od nas ima. Nismo ponosni na nju, nije nešto čime mašemo pred drugima. A taj neuspjeh je svima pristupna točka. Naš zajednički nazivnik. Uspjeh nije svima dostupan. Na vrhu ima mjesta samo za probrane, rijetke. A oni maleni, to su oni u prikrajku, koji nemaju svoju priliku pod svjetskim reflektorima. Neuspjeh nije povod za samosažalijevanje i padanje u depresiju. Ne! Neuspjeh je povod za potpuno predanje Bogu, baš onako kako je to sveti Franjo napravio, a u čemu ga i danas mnogi nasljeduju. Neki kad već iskuse neuspjeh pa pronađu u njemu uzor kako živjeti uspješno kao neuspješan čovjek. A neki svojevoljno izabiru put neuspjeha i put pronalaska vlastite poniznosti. Zato je Franjo tako blizak ljudima. Zato je franjevaštvo tako jednostavan i tako blizak put onima koji su iskusili vlastito slabo ‘ja’.

Ti si ona posuda o kojoj Pavao govori. Glinena posuda. Franjo je uvidio koliko krhka je ta posuda. Lomljiva. Osjetljiva. Slaba. Ipak, svjestan je i tog blaga koje čuva u toj posudi. Svjestan je vrijednosti i jednoga i drugoga. I blaga i posude. Posuda je ‘neznatna službenica’, a blago je neprocjenjive vrijednosti. Ali ta posuda ne misli da postoji tamo neko blago i da joj je netko pričao o njemu. Posuda je možda i prljava i ofucana, stara i neugledna, ali zna da to blago postoji jer ga je osjetila, jer ga je vidjela, jer ga je susrela.

To je Franjo. To je franjevac. To je franjevka. Lepršav. Jednostavan. I uglavnom neuspješan jer slijedi Istinu, a ona je uvijek bila na ‘lošem’ glasu…

fra Željko Barbarić | Bitno.net