NOVA KOLUMNA ŽELJKA BARBARIĆA

Svaki put zanijemim pred teškim životnim pričama, jer znam da se tu događa nešto veliko

U svojoj novoj kolumni fra Željko Barbarić opisuje iskustvo koje je proživio kao stažist u psihijatrijskoj bolnici u SAD-u, gdje trenutačno boravi…

Foto: Shutterstock.com

To jutro sam sjedio zajedno s još tridesetak ljudi u dosta prostranoj pravokutnoj prostoriji. Sve su stolice bile postavljene uza zidove tako da je prostor u sredini bio prazan. Ali taj prostor, ta prostorija je bila sve samo ne prazna. Riječ su uzimali jedno po jedno i svatko je dobio svoju priliku za reći nešto. Nisu to bile duge i detaljne priče. Kroz minutu-dvije svatko bi sažeo svoj život u nekoliko rečenica. Rekli bi nekoliko riječi o sebi i zašto su u bolnici.

Već su prve riječi ispunile onaj prostor između nas nečim posebnim. Nečim što se nije dalo vidjeti, ali se svakako dalo osjetiti. Tih tridesetak ljudi je zajedno sa svojim psihijatrima bilo na svojoj redovnoj jutarnjoj terapijskoj grupi. Moj zadatak je bio gledati. I slušati. A te riječi su ujedno teške i osvježavajuće. Teške teme. Teške boje. Teške traume. Teške životne priče. A u isto vrijeme priče koje su toliko ljudske. Toliko sirove. Toliko stvarne. Toliko žive. Toliko životne.

Svaki put pred takvim pričama zanijemim. I moje tijelo i moj duh mi govore da se događa nešto posebno i nešto nesvakidašnje. To nesvakidašnje se očituje u tako lijepom, čistom, iskrenom i iscjeljujućem procesu. Jedni pred drugima pacijenti dijele svoju nutrinu, ono što su možda do tog trenutka vrlo vješto i vrlo ustrajno sakrivali i od sebe i od drugih. Terapija se često sastoji u tom razotkrivanju. U upoznavanju samoga sebe. U tom procesu gdje se suočavam s onim od čega sam bježao. Susrećem se s onim dijelovima sebe koje sam se trudio zakopati negdje duboko.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Te priče, iskrene i bolne priče, koje su nerijetko okupane i muškim i ženskim suzama, otkrivaju kako je težak teret koji nosimo i kako je teška igra koju igramo kad bježimo sami od sebe, kad se sakrivamo sami od sebe i kad pred drugim ljudima imamo ponuditi samo svoje dobre, privlačne i lijepe strane. Te priče, sirove i često grube priče, otkrivaju kolika se bol krije u ljudskoj patnji, skrivanju i prikrivanju, sramu i krivnji, neprihvaćanju samih sebe i neopraštanju.

Onaj prostor između nas u toj prostoriji nipošto nije bio prazan. Bio je ispunjen nadom. Svako od onih koji su govorili imao je svoje viđenje nade. Što je za njih značilo ono sutra. Ono jučer nije zvučalo najbolje. Ovo danas im je govorilo da je moguće raditi na njihovim problemima i da postoje i nekakve druge i drukčije opcije kroz rad u terapiji. Ono sutra sa sobom nosi, dakako, neizvjesnost. Po prvi put su progovorili o svojim tajnama. Po prvi put se izrekli naglas ono što su se donedavno bojali i pomisliti. Po prvi put govore drugima ono što se nisu usuđivali reći ni u tajnosti svoje sobe, ni Bogu, ni sebi, ni najboljim prijateljima.

Svaki put pred takvim pričama zanijemim. Svjestan sam da se događa nešto veliko. Ne samo veliko, nego i nešto sveto. Kao što kaže jedna pjesma koja pokušava definirati što je sveto – u isti čas i drhtanje i divljenje. Njihova lica i izgovorene riječi su davali povoda i za drhtaj i za divljenje. U tom praznom prostoru između nas prisutnih rasla je gomila na koju su svi bacali svoje boli, svoje probleme, tjeskobe, užasne traume, puknute međuljudske odnose, ovisnosti, osjećaje ostavljenosti, neshvaćenosti i razočaranosti, svoje rane…

Drhtao sam od silne težine svega izbačenoga, a divio se hrabrosti onih koji bi navodno trebali biti preplavljeni strahom i tjeskobama. Divio se nadi onih koji bi navodno trebali biti očajni. Divio se volji onih koji bi navodno trebali biti bezvoljni. Divio se vjeri onih koji bi navodno trebali biti očajni. Divio se nježnosti koju su pokazivali jedni drugima. Divio se prihvaćanju onih koji nisu baš najbolje prihvaćeni. Divio se otvorenosti onih kojima su zatvorena mnoga vrata. Divio se blagosti onih prema kojima su drugi često okrutni i grubi. Divio se potpori koju su iskazivali jedni drugima – oni koji su često ostavljeni sami.

Divio se još jednom iznova Božjoj domišljatosti i upornosti u želji da mi objavi svoju blizinu.

Drhtao još jednom iznova jer sam doživio koliko je Bog blizu…

Željko Barbarić | Bitno.net

 


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

Objavljeno: 7. lipnja 2019.

Možda vam se svidi