Što ja vidim ovih dana? Što vidim oko sebe? Vidim kako se svijet mijenja. Vidim zabrinuta lica. Vidim pretjeranu brigu za ono za što me nije bilo ni najmanje briga do prije samo nekoliko dana. Vidim kako se mijenjaju naši razgovori. Teme naših razgovora. Vidim kako se o nekim stvarima uopće više ne razgovara. Vidim kako se mijenjaju prioriteti. Vidim kako ljudi mijenjaju svoje ponašanje. Svoje navike. Svoje ideje. Vidim kako se planovi mijenjaju. Vidim kako raste strah. Vidim kako raste osjećaj nemoći. Vidim kako i vrijeme izgleda drukčije. I san izgleda drukčije. I moj hod je drukčiji. Vidim i oprez. Zabrinutost. Vidim i molitvu. Nekako jaču i smireniju.

Što još vidim? Vidim kako sam malen. Prolazan. Neznatan. Putnik čiji planovi ne ovise o njemu. Vidim napetost koja može izići i na dobro. Znatiželju. Žeđ. Nemir i mir kako se miješaju kao da nemaju ništa zajedničko (a opet završavaju dan u nekom čudnom prijateljstvu koje mi dopušta zaspati). Vidim novi prostor za rast. Vidim novi prostor za sazrijevanje. Odrastanje. Učenje. A, opet… Vidim izazove kojima ne znam doskočiti. Pitanja na koja ne znam odgovoriti.

A Gospodin? On ima drukčiji pogled. Vidi sve što i ja vidim. Vidi vjerojatno i puno drugih stvari koje ja ne vidim i koje bi me dodatno uznemirile, zabrinule i živcirale. On i Njegov pogled.

Ustvari. Možda i znam gdje je to ‘mjesto’ s kojega gleda na nas. Toliko puta sam se i ja zagledao na to ‘mjesto’. I dolazio sa svojim pitanjima. Sa svojim nemirnim srcem koje nikako do kraja predati Njemu pa da se smiri. Dolazio sam sa svojim bijesom i ljutnjom, ogorčenjem i ožiljcima nepravde… Dolazio sam s bolima i pričama drugih ljudi kao i sa svojim pričama. I pričao mu te priče. Kao da ih On već nije znao. I kao da ih nije bolje vidio od mene.

A ja… Ja sam mu ih imao potrebu opet ispričati. Opet mu ih donijeti. Opet i opet. Opet znajući da nisam ja taj koji dobro vidi, nego je On taj koji gleda drukčije. Ima drukčije oko, zato što ima drukčije srce. Valjda zato i ona molitva da učini srce moje po srcu svome. Kad bi to tako bilo, onda bih i ja drukčije gledao.

I, kao i toliko puta dosad, shvatim da nije uopće stvar u traženju i pronalasku ‘pravih’ odgovora. Više je stvar u pronalasku tog ‘mjesta’ s kojega se bolje vidi. Odakle se bolje promatra. Odakle se pruža bolji pogled.

Križ. Tu su nam se pogledi toliko puta susreli. Tu sam toliko puta došao i otišao nezadovoljan i svojim pitanjima i Tvojim odgovorima. Tu samo toliko puta došao samo potražiti Tvoj pogled. I to je bilo dovoljno. Samo onaj trenutak kad se pogledam, bacim pogled na križ i podsjetim sebe na to ‘mjesto’ odakle se drukčije vidi. Gleda. Baca pogled.

I dok slavim nedjeljnu misu u ovim neobičnim okolnostima, dolazim opet pred taj isti križ. Nevješto zahvaljujući što imam tu mogućnost i taj dar prinositi žrtvu na Tvom oltaru dok je mnogim drugima to uskraćeno. I pitam se opet, nemajući neki dobar odgovor, kakav li je pogled ‘od tamo gore’ na nas ‘ovamo dolje’?

I imam samo jednu molitvu za sebe. Gospodine Isuse Kriste, Sine Boga živoga, smiluj se meni grešniku.

I imam nebrojene molitve za druge. Kyrie eleison. Gospodine, smiluj se. Christe eleison. Kriste, smiluj se.

fra Željko Barbarić | Bitno.net