NOVA KOLUMNA

Fra Željko Barbarić na blagdan sv. Franje: Pokazao je da se najveća bitka vodi u svakodnevici

Sveti Franjo, u svojoj jednostavnosti, pokazao je da velike stvari ne znače nužno osnivanje novih redovničkih redova, pobjeđivanje u bitkama, penjanje na društvenoj ljestvici ili pisanje svejtskih bestselera

Foto: Shutterstock.com

Nikad nisam imao namjeru biti isti kao sveti Franjo.

Odavno mi je to jasno.

Svetog Franju Asiškog, da budem i pretjerano iskren, nisam nešto previše poznavao prije ulaska u samostan. Niti je tko previše govorio o njemu. Niti je tko previše propovijedao o njemu. Niti sam imao priliku pročitati kakvu knjigu o njemu. Upoznao sam ga kasnije. Upoznao ga i zavolio. Od svih svetaca za koje sam čuo i o kojima sam čitao, nitko nije imao takav utjecaj i takvu snagu. Mislim da me Franjo ‘opčinio’ svojom jednostavnošću. I širinom. I otvorenošću. I kad god krenem ovako nabrajati, moram se zaustaviti jer je toliko toga što pronalazim u Franji lijepoga, poticajnoga, jednostavnoga, svetoga, ljudskoga i Božjega.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Sviđa mi se i njegova ljudska strana. Iako njegovi životopisi znaju i pretjerano naglašavati njegovu strogoću prema samome sebi, radikalno vršenje i opsluživanje Evanđelja, nepopustljivost prema grijehu i neumjerenost u molitvama, postovima i pobožnostima, Franjo je i dalje samo čovjek. Ne osoba nadljuskih vrlina i sposobnosti. Ne osoba koja je ‘pala s Marsa’. Ne osoba koja nije jedan od nas.

Toliko je tu onih teških ljudskih trenutaka i poteškoća u odnosima. Pokušavanja traženja vlastitog puta. Odlazaka u nepoznato. Nerazumijevanja. Slabosti. Samoće. Čežnje. Suhoće. Prezira. Odbacivanja. Predrasuda. Osuđivanja. Grubih riječi. Nesigurnosti. Pitanja. Možda i najviše pitanja.

Blagdani svetaca mogu postati, čini mi se, kao odlasci u muzeje koji nas pretjerano ne zanimaju. Slušamo priče, gledamo slike i filmove, pogledamo brošure i na časak se oduševimo viđenim. Možda nam ponekad i zatrepere emocije kad shvatimo kroz kolike su probleme i poteškoće, uspone i padove prošli ljudi o kojima slušamo. A tek ponekad, čini mi se, odemo i korak dalje od onoga što se može vidjeti okom. Tek ponekad, čini mi se, riječi, slike, filmovi, knjige i brošure dospiju i do srca i nadahnu i nas same za velike stvari.

A sveti Franjo, u svojoj jednostavnosti, pokazao je da velike stvari ne znače nužno osnivanje novih redovničkih redova, pobjeđivanje u bitkama, penjanje na društvenoj ljestvici ili pisanje svjetskih bestselera. Veličina je u onom svakodnevnom. U poštovanju prema bratu čovjeku. Prema Božjim stvorenjima. Prema prirodi. Prema Bogu. Ne nužno po djelima koja će zabilježiti fotografije ili koja će osvanuti na naslovnicama.

Svakodnevica ponekad ispadne najteža. Najteži ispiti se ne događaju nužno u velikim sveučilišnim zgradama, ogromnim korporacijskim uredima ili megalomanskim konvencijskim centrima. Najteži ispit čovječanstva se često događa iza zatvorenih vrata vlastite sobe ili, još češće, iza zatvorenih vrata vlastitog srca. Tu se događaju najveće bitke i polažu najveći ispiti. Hoću li oprostiti? Hoću li pronaći lijepu riječ? Hoću li sačuvati nerođeni život? Hoću li pobijediti svoju oholost? Hoću li pomoći? Hoću li se ispričati? Hoću li preuzeti odgovornost? Hoću li pogaziti svoj obraz? Hoću li ljenčariti? Hoću li se pomoliti…

Svakodnevica. Njoj su potrebni svakodnevni sveci. Ne jednogodišnje prisjećanje na slavne likove iz prošlosti, koliko god ti likovi bili slavni, a u ovom slučaju sveti. Svece proučavamo, svecima se molimo i svece zazivamo zbog vlastite svakodnevice koja vrvi pitanjima na koja je teško tek tako dati odgovor…

fra Željko Barbarić | Bitno.net


Objavljeno: 4. listopada 2019.

Možda vam se svidi