KOLUMNA FRA ŽELJKA BARBARIĆA

Daleko….

 Osjećam da je daleko taj trenutak kad ću se pomiriti da će daleko ostati – daleko

Foto: Shutterstock

 

Daleko. Daleko je jaka riječ. A to ‘daleko’ je ponekad prava riječ. Ili osjećaj. Ili teologija. Ili molitva. Ili stanje. Daleko. Kraj dana, ono vrijeme kad bacam pogled na protekli dan mi također nerijetko poruči istu misao. Daleko. Gdje sam bio na početku dana, a gdje sam na kraju dana? Jesam li bio opet daleko od onoga što sam obećao, od onoga što sam htio, od onoga što sam molio, od onoga što sam čitao… Preispitivanje se ponekad pretvori u samooptuživanje. Samokritiku. Samo-osudu. I presudu. Koja glasi opet isto. Daleko.

Daleko. Čitao sam o neurozama. Neuroze imaju veze s tim ‘daleko’. Čovjek sam sebi na nezdrav način stalno postavlja neke nedostižne ciljeve. Neuhvatljive. Nedohvatljive. Nerealne. Nemoguće. I onda se stalno iznova rađa frustracija zbog neostvarenog cilja. Onaj jedan dio mene mi stalno govori da moram bolje, više, jače, ustrajnije, smirenije, kvalitetnije, svetije. A onaj trenutni ja, ovaj sadašnji ja je od svega toga daleko. Neuroza samo pojačava taj dojam. Da je ovaj trenutni ja sve dalje i dalje od onoga gdje treba biti što rađa sve većom i većom frustracijom…

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Daleko. Daleko sam od one svetosti kojoj se divim. Daleko sam od onoga što mislim da bih trebao biti. Ili gdje bih trebao biti. Ili s kim bih trebao biti. Ili kakav bih trebao biti. Daleko sam od cilja koji je daleko. Daleko sam od mira kojeg žeđam. Daleko sam od razine strpljenja na kojoj bih trebao biti. Daleko sam od mudrosti koja mi nedostaje. Daleko sam od optimalnog molitvenog života. Daleko sam od zadovoljavajuće ravnoteže. Daleko sam od idealne težine. Idealne prehrane. Idealnih međuljudskih odnosa. Idealnih reakcija. Daleko sam od šutljivosti. Daleko sam od pravih riječi. Daleko od oduševljenosti i zanesenosti. Daleko od razdraganosti i bezuvjetnog optimizma i pozitive. Daleko od idealne procjene i ljudi i situacija.

Daleko. Kraj dana mi donese pred oči puno onoga što bih ‘trebao’, a daleko sam od toga. I ta daljina ponekad, priznajem, ne da ni zaspati. Pitanja se množe. Sumnja sa svakim novim pitanjem raste. Sumnja u sebe. U vlastite sposobnosti. U vlastite ideale. U vlastite reakcije. U vlastite metode. I sve što po danu djeluje sigurno, po noći se druži s upitnicima. S puno upitnika…

Daleko. Ono što bih trebao biti ili onaj neki nestvarni ja, ja koji postoji samo u upitnicima i prijetnjama, očekivanjima i maštanju, pojačava to daleko. A ne da ugrabiti ono što je blizu. Ono što je blizu, ono što je sada, ono što je moje iskustvo, stalno dolazi pod znak pitanja. Kao da ga ono ‘daleko’ želi odnijeti još dalje. Kao da to iskustvo i nije moje. Kao da ja i nisam ja. Kao da ovo sada nije stvarno, a stvarno je samo ono što će možda nekad biti.

Daleko. S tim ‘daleko’ se svakodnevno iznova upoznajem. Kao da se nismo ni sretali jučer. Ni prekjučer. Ni prošli mjesec. Ni godinama unatrag. Nego opet iznova. To ‘daleko’ je dosadno. Jer uvijek ostaje daleko. Nedostižno. Nedohvatljivo. Nestvarno. Bez obzira što ja učinio.

Daleko. Bit će uvijek daleko. To iznova učim. I učim se prihvaćati da ću ja uvijek biti daleko od idealnog. I da će drugi isto tako biti daleko od idealnoga. Daleko zvuči primamljivo jer ono nije sada. Daje neku nadu da će nekad tamo daleko biti bolje. Ljepše. Smirenije. Kvalitetnije. Poštenije. Skrušenije. To negdje daleko zvuči kao mjesto, vrijeme, zemlja iz bajke. Nigdjezemska. Zemlja koja pretvara ovo gdje sam ja sada u zemlju čežnje i želje za dalekim.

Daleko. I tako ukrug. Dalek je i put upoznavanja samog sebe. Dalek je i put pobjeđivanja samog sebe. Daleko. Osjećam da je daleko taj trenutak kad ću se pomiriti da će daleko ostati daleko. Ovako ostaje puno pitanja i puno upitnika. Koji me tjeraju i da idem dalje. Tražim dalje. Pitam dalje. Molim dalje. Radim na prihvaćanju. Zdravoj samokritici. Zdravom samo-preispitivanju. Pomicanju granica. Susretanjem sa stvarnošću. I susretima s Drugim koji je isto tako daleko. A opet blizu. I tu daljinu ozdravlja i preobražava. Onako kako samo On to zna. A meni pomaže da gledam drugim očima i mjerim drukčijim mjerama…

fra Željko Barbarić | Bitno.net


Objavljeno: 16. studenoga 2019.

Možda vam se svidi