Postoje ljudi koji će bježati od odgovornosti i izbjegavati odlučujuće bitke. Postoje oni koji nevoljko ulaze u takve bitke i takva odlučivanja, ali život se dogodi pa moraju. A postoje i oni ljudi koji žive za takve bitke i takve utakmice. Ovim zadnjima se obično divimo, gledamo ih izdaleka i ponekad ih držimo uzorima. Njih je obično najmanje. Takvi ljudi su obično vođe. Ne boje se preuzeti odgovornost. Ne boje se boriti za ono što vjeruju. Ne boje se boriti se do kraja.

Gledao sam ovogodišnje finale Lige prvaka. Ono po čemu ću upamtiti tu utakmicu je trenutak kad je Liverpoolov igrač Mohamed Salah zaplakao. Do tog trenutka igrao je najvažniju utakmicu ove sezone (a vjerojatno i čitavog života). Emocije su pobijedile u onom trenutku kad je shvatio da više ne može igrati na najvećoj svjetskoj sceni. Gledaš u tom trenutku čovjeka koji ne želi ostaviti svoje suigrače, svoje ‘suborce’, a mora. Koliko bi samo ljudi pobjeglo od tolikog pritiska! Koliko bi ljudi podleglo nervozi! Koliko bi se ljudi prepalo tolike pozornice! Koliko bi ljudi strahovalo od kakve pogreške! Salah plače jer ne može nastaviti igrati pod tolikim svjetlima reflektora, jer ne može više igrati pod takvim pritiskom i jer više ne može nositi tu veliku odgovornost.

S druge strane, postoje mnogi ljudi koji pripadaju u onu ‘srednju’ skupinu ljudi – oni kojima se život dogodi pa se moraju izgraditi ‘na silu’, moraju na brzinu odrasti, moraju naglo sazreti i naprasno postati generali u svakodnevnim životnim bitkama. Njih često ne zapadaju reflektori, ali mislim da svatko od nas može pronaći par takvih generala i generalica među svojom rodbinom, susjedima ili radnim kolegama. Samohrana majka ili samohrani otac, supruga uz bolesnički krevet svog muža, dijete koje se otima i suprotstavlja karcinomu, roditelji s par djece na fakultetu… I te sam suze često gledao. Suze koje govore da bi rado još nastavili bitku, najvažniju bitku u životu, ali ‘viša sila’ se ispriječila. Samo, eto, te suze ne dobiju često svoju kolumnu, svoju naslovnicu, svoje velike priče, svoje lajkove i svoje čitatelje…

Puno je nepoznatih Mohameda Salaha koji plaču, a još više onih koji sakrivaju svoje suze pretvarajući se da im nije ništa i da su dobro. Da su bolje nego ikad. Da su hrabriji nego ikad. Da su sigurniji u pobjedu nego ikad. Da svakako mogu nastaviti. Da je važno ostati pozitivan. Da ih ništa ne boli.

Čovjekova veličina, snaga, volja, energija, upornost i ljubav se ne očituje u nadvladavanju slabijega od sebe. Čovjekova veličina, snaga, volja, energija, upornost i ljubav se očituju u borbi s onim koji je jači od tebe. Nekad se taj jači zove i sam Bog (na pameti mi Jakov i njegovo hrvanje s Bogom). Nekad se taj jači zove neimaština. Bolest. Rak. Samoća. Ljutnja. Rat. Strah. Bijeda. Stvar je u tome da se nečija snaga, umijeće ili sposobnosti ne očituju najbolje u susretu s onim slabima ili neravnopravnima. Oni se najbolje vide u susretu s jačima i snažnijima, onda kad smo prisiljeni pokazati sve što znamo, pa čak i više od toga.

Svaki put iznova zadovoljstvo mi je susretati i upoznavati takve ljude, hraniti se njihovim iskustvom, izvlačiti pouke iz njihovih suza, osunčati se na njihovoj upornosti, osjetiti žar i dubinu njihove ljubavi i volje izdaleka i izbliza, te otići od njih drukčiji, nekako življi i zreliji, odrasliji i mlađi istodobno, bogatiji i blagoslovljeniji.

fra Željko Barbarić | Bitno.net