NOVA MARKOBIOTIKA

Pater Marko Glogović: Evo nas opet u domovinskom ratu, krvavijem nego li je bio Domovinski rat, iako se ova krv ne vidi pa tako se i manje poštuje

Nije Konvencija zbog žena, kao niti zbog nasilja. Jesu li svima dostupnu, brutalnu pornografiju uvrstili među nasilje? Prostituciju, koja je vrhunac licemjerja u društvu? Surogat-majčinstvo?  Ustaje li netko od njih na nasilje koje se provodi nad ženama koje nisu „na njihovoj crti“? Ili buni li se tko zakonski nad ekonomskim nasiljem nad prodavačicama u šoping-centrima koje nedjeljom i blagdanom rade kao ropkinje, za neznatnu plaću?

Izvor: catholicgentleman.net

Kao kršćani moramo jasno shvatiti da se još uvijek i neprekidno pa i zauvijek, nalazimo u „domovinskom ratu“. Ne mislim na Domovinski rat, već na rat koji se podmuklo vodi u domovini, za domovinu, za nas, odnosno protiv nas.

Ovo je vjerska kolumna, na vjerskom portalu, ja sam svećenik koji (u nekoliko rečenica) iznosi svoja razmišljanja i mišljenja koja ne obavezuju nikoga i koji isključivo u svoje ime piše vjernicima i s molitvom za one koji traže smisao života. Kao takav po funkciji i misiji, ne plašeći Đavlom ali spominjući njegovu neizostavnu mrzilačku ulogu u nastojanjima da čovjeka degradira i devastira, kažem i ponavljam sebi i tebi; u ratu smo za duše, besmrtne duše. Neka nam u tom ratu svijetle ove riječi: „Gospodin mi je svjetlost i spasenje, koga da se bojim?! Gospodin je štit života moga, pred kime da strepim?… Nek se vojska protiv mene utabori, srce se moje ne boji; nek i rat plane protiv mene, i tad sam pun pouzdanja!“ (Ps 27, 1.3)

Da smo u konstantnom ratu, posvijestilo mi je još i više svjedočenje jednog posebnog Kristova svjedoka, Vilima Karlovića, kojeg su slušale već tisuće ljudi, a koji svjedoči o svojem strašnom i mučnom putu iz duhovne i fizičke zarobljenosti prema slobodi djeteta Božjega. „Preživio sam Vukovar i Ovčaru“ naslov je njegove knjige i njegovih susreta. Nakon ovog traumatičnog preživljavanja, dolazi do istinske slobode, u Kristu. Ovaj je dragi čovjek, zaljubljen u Bogočovjeka Isusa, prošao neizrecive strahote kao hrvatski branitelj, bio je u samom središtu đavolskog iživljavanja nad tijelima i dušama napaćenih ljudi, zvjerski mučenih, sakaćenih, silovanih, ubijanih psihički i fizički. Iako je prošao nepojmljive užase, Vilim je danas u miru s Bogom, s ljudima i sa sobom. U miru je i s neprijateljima, dušmanima koji su učinili toliko brutalnosti i svakoga zla njegovom, našem narodu i njemu samomu. On vrlo dojmljivo svjedoči o božanskoj snazi molitve i oprosta, o milosrđu i pomirenju. On danas blagoslivlja, ne proklinje, i tako slušatelje uči činiti. Nije zaboravio nego je u to pamćenje unio i čvrsto postavio Gospodina. Usprkos tim paklenim traumama svojeg mladenaštva i života nakon četničkih i jugoslavenskih masakra nad tijelom i psihom, obilježenih i znakom crvene zvijezde, on je danas potpuno slobodan od mržnje i osvete. Oslobodio ga je Isus Krist, Gospodin i Spasitelj i Hrvata i Srba i svih onih koji u njega povjeruju, za život vječni. Vilim nas je na jednoj duhovnoj obnovi podsjetio da isti duh koji je pustošio i razarao, bespoštedno klao i pljačkao, svirepo mučio i sakatio čovještvo i božansko u čovjeku i danas, upravo sada i tu, opet i opet hara i traži žrtve, koristeći se svakom mogućom lukavom metodom zavođenja i okupacije ljudskog uma i srca.

Tekst nastavlja ispod oglasa

Ona ista starodavna zmija iz Edena, preko boga Moleka, Aštarte, Baala ili zlatna teleta, preko Heroda i Nerona, sve do Adolfa i Tita, te do kraja svijeta i vremena ovijat će se blagoglagoljivo, privlačno, simpatično i umiljato oko svakog pojedinog Božjeg bića, trujući ga, stišćući ga, ostavljajući ga bez daha da bi dahnula u njega i nju i tako isisala dah Boga živoga i pravoga. Svaki se čovjek mora suočiti s ovom borbom, jer i ona ima svoju svrhu i cilj u Božjem planu. „Otac laži i čovjekoubojica od početka“ (usp. Iv 8, 48) ima svoje privlačne „motivacijske govornike“, svoje uvažene fakultete i inteligentne studente, tisućljeća izbrušene promidžbe i tisuće zgodnih načina da se uvuče u praznine i šupljine ljudskog duha koji traži kompromis s grijehom, jer u milosti nema kompromisa ali ima truda i poniženja i križa. Vilim me podsjetio kako su sile koje su naš narod okrvavile za stoljeća vrlo nasilne i vrlo aktivne. Ne ljudi, nego sile koje upravljaju ljudima. Sotona je jedini temeljni krivac za teror i horor koji je iskusio naš Vukovar, kao i svaki drugi grad i mjesto u nas i po cijelomu svijetu. Svugdje isto, svugdje isti počeci, tijek i svršetak. Baš svugdje. Što smo prošli mi, prošli su i oni u Kambodži, u Tibetu, u Obali Bjelokosti. Sotonu, koji spretno manipulira te stvara saveze s onima koji ne žele Stvoritelja za svojeg Boga, Biblija naziva „zavodnikom cijeloga svijeta“ (usp. Otk 12, 9) Takve duše svjesno i svojevoljno ne žele, uporno odbijaju milost, zatvaraju oči i zatiskuju uši da ne vide Istinu, hode svojim slijepim ulicama grijeha koji ih polako dovodi do opsjednuća i konačna pada, ne osvrćući se na Božje zapovijedi, prezirući Božju ljubav, odbacujući njegovo milosrđe, zatvarajući se u spirale tame i magluština i praveći se bogovima. Gospodin je rekao „Uistinu, bez mene ne možete učiniti ništa“ (Iv 15, 5) i uistinu, bez njega smo i u ovom „domovinskom ratu“ danas nemoćni i propali.

Bog u svojoj mudrosti i providnosti dopušta da nas sa svih strana tlače, jer želi naše obraćenje: on želi da se (po križu) spasimo za vječnost. Isus pred Pilatom kaže: „Ne bi ti imao nikakve vlasti nada mnom, da ti nije dano odozgor…“ (Iv 19, 11) Prije daljnjeg razmatranja trebamo biti načisto sa sljedećim: bez nekog progonstva nema autentičnog kršćanstva. Krist će biti u nama progonjen do kraja vremena. On mora ostati „znak protivštine“ i progonstvo u različitim oblicima i pod različitim krinkama jednostavno je „normalan“ dio našeg življenja vjere. Inače, u lažnomu miru, Crkva bi postala „bljutava sol“ i vrijedila bi koliko vrijedi jedan poučan muzej, lijepo uređeno kazalište, jedna socijalna samoposluga ili neki starački dom. Gospodin od nas traži sasvim jasno opredjeljenje, čezne za tim da njegovi učenici žive njegovo evanđelje, da se odvoje od poganstva i da kroče putem svetosti, da i sami postanu „znak protivljenja“. Božja je logika najčešće drukčija od naše; on zlo pretvara u dobro. Po križu se spašava svijet i čovjek. U toj borbi s grijehom koji je glavno i jedino đavolsko oružje masovnog uništenja, moramo budno paziti da ne postanemo kao oni koji nas mrze i progone, koji nam „smišljaju zamke gledajuć’ kako da poginemo“ (Ps 38, 13) Lako je poći putem pokvarenosti. „Pokvareni rade gadosti, nitko da čini dobro“ (Ps 14, 1). Mi, Kristovi, moramo neprestano bdjeti da ne upadnemo u tu rijeku, koja se (samo) čini snažnijom od rijeke milosti i „vodâ života vječnoga“. Pavao decidirano tvrdi: „Svi koje žele pobožno živjeti u Kristu Isusu bit će progonjeni, dok će zli ljudi i varalice, ujedno zavodnici i zavedeni, napredovati iz zla u gore“ (2 Tim 3, 12-13)

Mučenik iz Vukovara, g. Vilim Karlović, hrvatski vojnik, otac, suprug, katolik, grešnik, heroj, obraćenik, moj brat koji sa mnom putuje uskim i strmim stazama obraćenja i posvećenja, podsjeća nas na Isusov nauk: „Budite svjetlo svijeta… Što siješ to ćeš i žeti… Na udarce odgovaraj ljubavlju… Dopusti se razapeti, da bi uskrsnuo… Moli srcem, ne samo usnama… Blagoslivljaj one koji te proklinju…“ Crkva se mora pročistiti. Sve što nam se u ovom aktualnom domovinskom ratu događa, sve je to dano s Božjim dopuštenjem. Sve je dio neshvatljiva Božjeg plana s nama, sve je to silan poziv da se vratimo k Bogu jer smo se svi udaljili i uzoholili, svi smo skrenuli, svi smo nečisti, svi skupa smo nevjerni i svi ignorantski i tvrdokorno bludničimo s drugim božanstvima, svi smo se izgleda duhovno anestezirali, malaksali smo, prepali smo se i svi smo nažalost povjerovali lažima zmijurine, barem donekle, barem u nečemu. Zar ne vrijedi i danas onako: „Čak i proroci i svećenici lutaju po zemlji i ništa ne znaju“ (Jer 14, 18) te: „Svi se pokvariše, nitko da čini dobro, nema pravedna nijednoga!“ (Rim 3, 12) No, Gospodin neće dopustiti da „žezlo bezbožničko vlada nad udesom pravednih“ (Ps 125, 3) Hoću reći ovo: sve se ponavlja! Čovjek je i dalje „tvrde šije“, kako Jahve neprestano tūži nad Izraelom i nevjerojatno glupo misli da će biti bog – ako se riješi Boga! Evo nas u pravom domovinskom ratu, krvavijem nego li je bio Domovinski rat, iako se ova krv ne vidi pa tako se i manje poštuje. Svjedoci smo kako je neobično lako i pohvalno politički koalirati i usuglasiti se kad je u pitanju neka iskvarenost i izopačenost. Kako je lako odmah naći ogromne svote vazalskog novaca za provedbu kolonizatorskih, neodgodivih i super-žurnih odredbi. Kako je lako složiti se oko grijeha, kad je potrebno i naređeno, sa svim relevantnim državotvornim (kvislinškim) opcijama. Kako su se brzo zaboravili ostali gorući problemi! Jer najvažnije je podvrći se tsunamiju bezbožnosti i nemorala koji potaplja Zapad. Nemaju straha Božjega, pa se od njih može sve očekivati. Vrijeđaju nas, napadaju, optužuju, siju gorčinu, ignoriraju, prave idiotima, lažu, konstruiraju totalne nebuloze, podmeću, ubijaju svojom neistinitom i moćnom propagandom. „Svaka sila za vrimena“, kažu, čini mi se u Imotskom. Tko ne priznaje Božji zakon, nijedan mu ljudski zakon neće biti svet. Točka. Sto posto provjereno. Tko se ismijava s božanskim, i ono ljudsko će mu biti nevažno i prezrivo. Umiljati porobljivači „Novog svjetskog poretka“ čine udarničke desante i ofenzive i na naš narod, jer nakon što ga je ona ratna sila silno izranjavala izvana, sada ga treba ruinirati iznutra, jer s bezličnima možeš raditi što hoćeš. Sada je došlo vrijeme da se maksimalno ocrni Crkva, (s)makne svećenstvo, da se kandžama obilježe mladi i oskvrnu djeca, da se pokori obitelj, da se objave sve „dobrobiti“ pobačaja… No, zaboravljaju: sve su vlasti pale, a Petar je ostao i ostat će: „Vrata paklena Crkvu neće nadvladati“ (usp. Mt 16, 18) Zamračena srca, predana pohotama, pustoj materiji, pukoj karijeri, nemilosti prema podređenima, samopromociji, puna neskrivene ili pak kripto-mržnje prema Kristu (jer to je zapravo i jedino to) žele njega, Spasitelja zamračiti malenima i slabijima, iz velike nezaustavljive žudnje prema njihovim tijelima i dušama, novcima, mladosti, nevinosti, umovima, veselju, životu.

S gorkom trojanskom „Istanbulskom konvencijom“ više nećemo moći pokrenuti „Konvenciju o zaštiti kršćanske manjine“ jer kršćani polako ali sigurno postaju – zločinci. Da, postajemo prikazivani kao crni zločinci. Opiremo se novim pravilima (stare Zmije). Hvala i slava Bogu! Kličimo zbog velike plaće na nebesima! Moći ćemo se dakle spasiti za nebo, kroz zatvore i katakombe, jer možda se u vrtlozima ove nesvete sadašnjosti možda i ne bismo spasili. Čudi me ipak – kako ne-čitam – da šuti pravoslavlje, da šute i uleme i mualimi islama, da se braća protestanti nekako ne usuđuju glasnije i hrabrije protestirati. Uglavnom. Daj Bože da griješim. Smatram da su neke stvarnosti neusporedivo važnije i sudbonosno iznad hrvatsko-srpsko-bošnjačkih povijesnih sukoba. Boli ova indiferentnost i bojažljiva šutnja. A čega se kršćani boje? „Bolje mi je umrijeti i biti s Kristom“, kaže negdje Pavao.

Da vam kažem nešto izuzetno važno i činjenično: sve ove mnogobrojne stranice dokumenta koji je pokazao prava lica i koji je iznad Ustava i Zakona i Biblije i Kur’ana i savjesti i povijesti i znanosti, zapravo su uperene samo na jedno bitno: na abortus. Prije svega, na abortus. Sva ta predivna ljubav prema LGBT i drugim sličnim osobama je samo prozirna i prijezirna maska; oni će svi jednom (kasno?) shvatiti da su vješto manipulirani i da su samo pijuni na šahovskoj ploči nekih drugih zakulisnih, duhovnih i neduhovnih moći. Boli njih briga za zaražene HIV-om (koji se danas prikazuje kao obična kronična bolest), za slomljena srca, za depresije i za prokockane godine u bolima i bolestima. Mnogi fenomenalno zarađuju na njima, u političkom, financijskom, statusnom i svakom drugom pogledu. „Tko sam ja da im sudim?“ rekao je papa Franjo i imao je pravo. Nijedan kršćanin ne smije osuditi bilo koga, ali ima pravo osuditi grešna djela, koja imaju tendenciju porobiti mene i moje. Svi smo grešnici, svi trebamo silno Božje milosrđe, bez izuzetaka i bez dvojbe. Bog ne stvara „pogreške“, ljudi imaju svakojakih problema u duhu i psihi i tijelu, ljude terete i pritišću mnoge teške ranjenosti: Bog ljubi sve i sve želi spasiti, i nikakvo ismijavanje, napad ili prijetnja bilo komu nije u Kristovoj misli i djelu i planu za čovjeka. Bog nam svima nudi slobodu djece Božje, nikoga nikada ne nagovara i ne prisiljava na išta. Osobe koje su „rodno drugačije“ ili „rodno nedefinirane“ ili kako li se već izjašnjavaju, trebaju iskrenu kršćansku ljubav i trebaju čuti da je ta ljubav Isus Krist i da ih ta ljubav-Osoba oslobađa tako što ih poziva na obraćenje. Sklonost nije grijeh – ona je posljedica svakojakih životnih turbulencija; seksualno i društveno praktično življenje te sklonosti je smrtni grijeh, katastrofa svjetlosnim godinama udaljena od istinske ljubavi za kojom vape. Istina može osloboditi. Rodna ideologija je čisto zlo; žrtve rodne ideologije su samo žrtve. Molitva i dobronamjeran savjet su jedini kršćanski ispravni odgovori na ovu eskalaciju poganstva, koje ruši i zatire sve pred sobom. Zlo se ipak nikada ne suzbija zlom. Upravo zato moramo postupati „onako, kako želimo da drugi postupaju prema nama“ jer tako nas uči Krist u evanđelju. Nisam čuo da bi istinski kršćanski vjernici bilo gdje na svijetu mrzili, progonili, mučili ili ubijali one koji se izražavaju kao LGBT osobe. Kršćani nikoga ne šalju u pakao; mi molimo i svjedočimo, da nitko ondje ne bi završio. Vjernici upozoravaju, brane svoje, dokazuju, ljube Kristovom milosrdnom ljubavi. Ne čine nasilje. Ne, vjernik i učenik Isusa iz Nazareta to ne može činiti. Zbog ljubavi prema njihovim besmrtnim dušama trebamo reći istinu, u ljubavi. Trebamo naviještati oslobođenje i iscjeljenje u Imenu Isus. Nota bene, uskoro započinjem jednu grupu molitve i potpore za one koji su zaraženi HIV-om („David“), jer im želim svim srcem pomoći da ne potonu još dublje i nepovratno. Kad bi se samo čule njihove životne priče… Lako je ovim samodopadnim i ponositim političarima brbljati, daleko od stvarne boli. „Ali, pater, ovi nas ljudi mrze, proklinju, psuju nam Boga, paradiraju gradovima vičući i sprdajući se s nama, pokazuju svoju golotinju, na njihovim je transparentima sve upereno protiv braka i obitelji, naslađuju se zatvaranjem kršćana i njihovim progonom…“ Da, točno. Ali točnije je da to ne čine oni, nego duh koji je u njima, zato ne uzvraćamo istom mjerom.

Ali, nije ova Konvencija zbog njih, kao niti zbog žena, kao niti zbog nasilja. Jesu li svima dostupnu, brutalnu pornografiju uvrstili među nasilje? Naravno da nisu! Prostituciju, koja je vrhunac licemjerja u društvu? Surogat-majčinstvo? Ili ovo evidentno iživljavanje nad ženskim tijelom u reklamama, po autosajmovima, u klubovima, igricama, u mnogim „poučnim člancima o seksualnim pozama“ na dnevnim portalima, ovo požudno seciranje dijelova tijela hostesa i manekenki i…? Ustaje li netko od njih na nasilje koje se provodi nad ženama koje nisu „na njihovoj crti“ i po njihovom političkom diskursu? Ili buni li se tko zakonski nad ekonomskim nasiljem nad prodavačicama u šoping-centrima koje nedjeljom i blagdanom rade kao ropkinje, za neznatnu plaću? Također, Rusija anektira Krim, Turska ruši gradove po Siriji… I nikomu ništa. Djeca ratnici po Africi, glasovi o legalizaciji pedofilije u Nizozemskoj i Belgiji, eutanazija djece u Švicarskoj… Svećenici i pastori na Zapadu, kojima je zakonski zabranjeno govoriti o svemu ovomu… To nije nasilje.

Ne, siguran sam, sve je ovo u biti, iznad svega i prvenstveno, zapravo stvarno jedino zbog abortusa! Nepojmljiv zločin nad nerođenim čovjekom mora biti čim prije i bez otpora posvuda ozakonjen, promican, odobren, savjetovan, ljubljen! Abortus bez granica je izvor bezgraničnog bogaćenja korporacija, ustanova i agencija. Otvaranje novih klinika, usavršavanje kontracepcije, legalizacija mnogih oblika surogat-majčinstva, izrada boljih lijekova za spolne bolesti, psihijatrije i niz drugih vrlo isplativih nus-produkata… Abortus i „civilizacija smrti“ je jedino što se može pretvoriti u veću industriju i od one oružane! U ratu smo. Đavao zasljepljuje, da pridobije. Shvatimo u duhu i ovo: da bi Đavao „dobro funkcionirao“ na vječnu propast što više duša, on neizostavno treba što više nevine krvi. Zato stalno slušamo o krvoprolićima. To je njegova „špranca“ po kojoj radi od Edena (prvi plod laži i obmane zmije: nevina krv Abela) do dana današnjega. Pobačaj mora biti svima, uvijek i bez ikakve iznimke dozvoljen, preporučen i provođen. To je „pravo žene“ i to je svrha i cilj svih artiljerija zloga, po cijelomu svijetu danas, preobilno podupirana pustim milijardama dolara i eura, umjesto da se istim novcem pomogne potrebitima. Sotona nužno treba žrtvu nevinih, treba duše njihovih roditelja, prijatelja, liječnika, političara. Abortus je njegova „crna misa“ u kojoj se opija krvlju nedužnih i patnjom njihovih. Objasnit ću plan našeg neprijatelja i podsjetit ću na plan našega Spasitelja, koji je blag i milosrdan ali i odlučan kada je u pitanju spasenje dušâ.

Dolazimo naime, do trenutka kad sve više čovječanstva poslušno i sluganski sluša siktanje i zavođenje zmije, koja kaže i nalaže da, ako se djeca već i rađaju, neka to onda bude kroz epruvetu ili neka to bude kroz „surogat-majke“, tuđim sjemenom naravno i svakako, izvan božanski ustanovljenog sakramenta braka, u raznim neprirodnim vezama. Ako čovjek već i mora zaživjeti, neka onda svrši život u eutanaziji ili u suicidu. Neka pogine u besmislenim ratovima. Koliki će si mladi oduzeti život, kada shvate da su seksualno i rodno porobljeni, izgubljeni i prevareni? Da nisu sretni! Da su ostarjeli i oboljeli u neprekidnom lancu traženja srodne duše i promiskuiteta s drugim srodnim dušama. Rodna ideologija donosi veliku, kozmičku bol i razdor bîća, pustoš i kaos u živote svojih žrtava. To nije šala i ne može biti igra. Podupirati nešto što izobličuje samu bît čovjeka je siguran put u propast. Zašto se tako nasilno želi lišiti čovjeka muškosti i ženstvenosti, očinstva i majčinstva? Samo zato što se nad takvom „nedefiniranošću“ može lako vladati i manipulirati, može se odlično zaraditi. Na Zapadu se već naveliko terorizira stanovništvo kroz npr. zakonsko oduzimanje djece „nepodobnim roditeljima“ (koji ih rađaju i odgajaju u kršćanskom duhu), kroz velike novčane i zatvorske kazne za „pro-life“ djelovanje, kroz strah od kazni za krivo oslovljavanje ljudi kojima ne znaš ni rod ni spol; Zapad živi da bi radio a ne radi da bi živio – kad oboliš i ostariš, više nisi potreban; da ne spominjem tenkove na ulicama i trgovima, užasnu hladnoću u obiteljima, robotizaciju osoba, spolni odnos bez imalo ljubavi a sa što više partnera i „zaštite“, mlade kao pokusne kuniće za sve moguće devijacije i devastacije; prazna kolica a pune kuće pâsa i mačaka; važno je samo dobro izgledati i imati novaca, ništa drugo nije bitno… Slabiji, drugačiji, manji… Puna su im europska lažljiva usta njihove obrane i digniteta. Ali kad je takav s Downovim sindromom… Odmah se taj „problem rješava“, nema milosti za maloga, slaboga, drugačijega. „Srušit će tvrđavu visoku… Zemlju će tu gaziti noge ubogih i koraci nevoljnih“ (usp. Iz 26, 6)  Svi će ti maleni biti njihovi i naši suci. Sva ta bogohulna djela plod su bezbožnog života i zakona, srozavanja čovječnosti, gubitka i srca i razuma.

Sve to nije NIŠTA NOVO. Sve je počelo već u Raju zemaljskom, kad je zmija navela prve ljude na misao da oni sami mogu odlučivati što je dobro a što zlo. Najveća moguća laž i zabluda! Kad pogledamo povijest stare Grčke i Rima, te zaista svih ostalih civilizacija svijeta, zar ne vidimo identične snage na djelu, snage zla koje čovjeka kroz koroziju razuma, vjere i morala dovode do istinske kataklizme, jer je odbacio Istinu? U cijeloj ljudskoj povijesti prepoznajemo taj suludi ustanak protiv Stvoritelja, taj žalosni zloduhovski pokret oholosti uzdignut protiv Božjih i prirodnih zakona, što uvijek i neminovno rezultira višedimenzionalnim ratovima i teškom destrukcijom tolike Božje djece. Čovjek nije bog. No, bez panike, bez straha i tjeskobe, ako smo Kristu vjerni, ako mu se vraćamo bez obzira koliko daleko od njega otišli, ako priznajemo svoje grijehe i dopuštamo da nas njegova krv očisti od svega čim nas je zmija inficirala, ako naše srce pripada Gospodinu: sigurni smo. „Ako je Gospodin s nama, tko će protiv nas?“ kaže Pismo. Nećemo suditi druge, dok prvo ne pogledamo svoj dug i svoju izopačenost. Smiluj nam se, Bože, po milosrđu svome!

U abortusu teče najnevinija krv, u ovomu činu je središnji čin bunta protiv Stvoritelja koji daruje život i besmrtnu dušu stvorenju koje stvara u ljubavlju i s planom da ga upozna i svjedoči i voli! Krv abortusa je temelj svih ostalih užasa i hulâ, svih drugih vrsta ubojstava čovjeka stvorena na sliku Božju. Krik abortusa naslađuje pakao, tjelešca dječice bačena u kanalizaciju najslađi su trijumfi najljućeg neprijatelja čovjeka. Kakvo mu je postignuće prevariti liječnika, kojega je Gospodin pozvao ovim uzvišenim pozivom da spašava život ljudima! Kako Zli likuje nad upropaštenom mladošću i radošću, mirom i životnom voljom i snagom roditeljâ, nakon usmrćenog djetešca. Da, sve je ovo temelj domovinskog i svakog drugog aktualnog rata. Sve je to olinjala koža zmije koja se pomlađuje sa svakim novim zločinom protiv Boga i čovjeka. Lažna sloboda koja zarobljava u lažima.

Što činiti? U ovomu vremenu u kojem se iz glavnih i službenih medija uglavnom izbacuje ili izobličuje sve što je dobro, obiteljsko, hrvatsko, katoličko; u vrijeme kada zdravorazumski argumenti više gotovo ništa ne znače; kada se mnogi povlače u strah i frustraciju, u fikciju ili tjeskobu…? Što Kristovo malo stado i ostatak ostataka treba danas i ovdje činiti? Naši bi duhovni pastiri – predvodnici, vođe, trebali uz izjave i priopćenja pozvati također prije svega na post i bdjenje, na pokoru i obraćenje: mnogi od njih to i čine! Postoje nebrojeni svećenici koji pozivaju, tješe i neumorno ohrabruju! Prije nekoliko sam godina iz Poljske uvezao vrlo snažnu pobožnost „Jerihonskog bdjenja“ odnosno bdjenja kroz sedam dana i noći pred Presvetim sakramentom. Da se sruše Božjom intervencijom zidine raznih Jerihona koji nas okružuju i straše, ustaju protiv Gospodina i prijete njegovima. On nas čuva „kao zjenica svojeg oka, skriva nas u sjeni krila svojega!“ (usp. Ps 17, 8) Crkve bismo trebali ostaviti danonoćno otvorene, svećenici bi trebali „kao sluge Gospodnje kukati i plakati između trijema i žrtvenika i moliti “Smiluj se, Gospodine, svojemu narodu…“ (usp. Jl 2, 17) odnosno prinositi Bogu posebne misne nakane, za domovinu i ljude u njoj. Trebali bismo proglasiti dane zadovoljštine, obnoviti procesije i suplikacije kao u vremenima rata, gladi i pošasti. Trebali bismo ponovno svečano posvetiti Hrvatsku Srcu Isusovu i Marijinu. U ovakvim okolnostima pokušaja okupacije trebamo moliti Anđela čuvara Hrvatske da nas zagovara; njega baš nitko valjda ne priziva… Trebali bismo organizirati mnoge kućne molitvene zajednice. Pastiri se ne bi nipošto trebali uzdati u političke struje, nikako biti na uzdama političke korektnosti svojom šutnjom, strahom, neodlučnošću ili dvosmislenošću. Duhovne osobe bi trebale biti iznad ostaloga – duhovne osobe. Moramo se poniziti, izaći iz svojih grešnih navika, ugode i rutine. Moramo se suočiti sa svojim slabostima i sklonostima ka tjelesnom načinu razmišljanja i djelovanja. Prvo se mi svećenici moramo obratiti, a za nama će Gospodin poslati vjerne. Trebamo se probuditi iz melankolije, apatije i permisivnosti. Trebali bismo računati na Boga! Jedino na njega! Trebamo računati na nadnaravnu pomoć, ne samo na našu pamet, intuiciju i snagu, na našu lijepu tradiciju i forme. Trebali bismo sve naše ratove staviti u Božje ruke, dopustiti da on objavi svoju pobjedonosnu silu nad zlom i tamom, da Gospodin zaštiti svoje ljubljene i da on jedini bude uzrok našeg veselja zbog izvojevanih obnova evanđelja nad tugom i depresijom svijeta. Sve ovo što sam nabrojio, zar nismo to sve činili tijekom posljednjeg rata? Zašto u ovomu ratu ne bismo to ponovno činili??? Odlučujuće je važno, naravno, ne da ostavimo politički, socijalni, društveni trud i akcije, inicijative i simpozije, predavanja i pisanje dokumenata, prosvjede i fejsbuk objave, nego da uistinu shvatimo kako to sve nema veće koristi ako ne koristimo evanđeoske metode borbe koje se očituju prvo kroz padanje na koljena. Evo, samo podsjećam na to sebe i tebe. Naše lijepo sročene ljudske riječi i djela neće učiniti baš ništa, ako nisu natopljene i prožete „silom odozgor“. O, da, i mi smo kao vjernici krivi za mnoga iskrivljavanja Kristova nauka i stavova. Često smo, svjesno ili ne, onima koji nas preziru bili kamen spoticanja, često smo svojim (ne)djelima bili antisvjedočanstvo. Jesmo! Jesam! Kajemo se, tražimo oprost od Boga i od ljudi koje smo povrijedili i sablaznili: ja prvi. Ali, sad je vrijeme milosno, sad su dani spasa, vratimo se prijestolju milosti da nađemo u ovaj čas spasenje za nas same i narod.

Sjetimo se: iskrena molitva spasila je Hrvate od najezde Turaka, od istrebljenja u germanizaciji, mađarizaciji, fašizmu i komunizmu, od krvoločnih hordi opsjednutih vojnika i ne-vojnika u posljednjem ratu. Bi li iole normalan čovjek mogao činiti onakva zvjerstva? Bez utjecaja zloduha? Ne govorim da je neki cijeli narod sotoniziran; ne kažem da je Đavao kriv za sve, ne prijetim paklom grešnicima, ne osuđujem nikoga jer prvi sam jadan i bijedan. Samo prisjećam na duhovne činjenice, principe i zakone. Kako smo silno molili da se oslobode naši generali, i dogodilo se čudo. Vjerujmo ponovno u takva čuda! Nas, tako malen narod, tako slab i razdvojen u tolikim mnogim važnim pitanjima… Nas, tako često napadane i okupirane, tako mnogo puta prevarene i izigrane… Samo je i jedino spasila vjera u Gospodina Isusa Krista i molitva puna vapaja, suza i slomljenosti pred njegovim prijestoljem. Već bismo odavna nestali da nije bilo našeg Isusa i naše Gospe. Krunicom smo vezali i otjerali zlo, kao što su (podsjećam) na primjer i Austrijanci to učinili u odnosu na Ruse, koji su se povukli iz te zemlje bez ikakva otpora. Toliko se Krunica izmolilo u Ruandi, sada u Nigeriji… Je li ISIL pobijeđen isključivo vojnom ingerencijom? Naravno da nije!

U ovako presudnim vremenima nipošto ne smijemo izgubili vjeru. Ne smijemo se osloniti samo na sebe i na svoje mogućnosti. Jer to je definitivno ono najgore što se može dogoditi. Ako zastanemo isključivo na ljudskim metodama otpora Zlomu, već smo pobijeđeni. Pobijeđeni smo, ako ne vidimo nadnaravno u ovomu što danas prolazimo. Točno godinu dana prije famozne Konvencije, u Hrvatskoj je – tik do blagdana sv. Josipa, zaštitnika domovine – u korizmi 2017., od strane Ustavnoga suda potvrđen samoubilački zakon o pobačaju. Slučajnost? Je li slučajno da ratifikaciju Konvencije očekujemo oko – Velikoga tjedna? Od prošlogodišnje korizme do ove, ista prizemljenja razuma, ista prijevara naroda, isto gaženje argumenata. Hrvatima ne daju uskrsnuti! Poremetili smo im planove, trebali smo nestati ili barem zauvijek šutjeti. A mi izašli pred bolnice i organizirali udruge za obitelj i podigli političke pokrete istinskog demokršćanstva i… Zagovaraju nas sveta betlehemsko-hrvatska nevina dječica. Đavao se neopisivo boji svakog nerođenog djeteta, slike malenoga Isusa. Svako takvo dijete potencijalno je Božji svetac; Sotona dakle ne smije riskirati, mora ih što više eliminirati, jer je „gnjevan veoma, znajući  da ima malo vremena“ (usp.  Otk  12, 12) Samo jedan Mojsije, koliko je napravio! Jedan papa Ivan Pavao, jedna Majka Terezija, jedna baka u župi koja moli i svaki dan dolazi u crkvu …

Biblijski pojam „grozota pustoši“ iz Danijelova proroštva – događaji kojima svjedočimo iz dana u dan sve više – mojim mišljenjem obuhvaća i sljedeće: ne-vjerni „kršćani“ će uništavati vjerne kršćane. Nevjerni svećenici vjernike, i obrnuto. Evo, većina naših političara su, koliko čujemo i znamo, po krštenju kršćani. Međutim, Isus kaže vrlo jasno: „Neće u kraljevstvo nebesko ući svaki koji mi govori ‘Gospodine, Gospodine!’ nego samo onaj koji vrši volju moga Oca“ (Mt 7, 21) Političari-kršćani ne smiju savijati leđa pred bogohulnim i antikristovskim silama. Ako bi to učinili, vjernici-kršćani moraju automatski „promijeniti stranku“. Moraju, jer kao vjernici ne mogu sudjelovati u onomu što je Bogu gnusoba, kako na mnogim mjestima veli Pismo i uči Crkva. Političari-kršćani bi sa svojim narodom trebali reći, poput Ješue: „Ja i moj dom služit ćemo Gospodinu!“ (Još 24, 15)

Tekst nastavlja ispod oglasa

Nismo dužni birati, promicati, podupirati i biti poslušni političarima – nominalnim kršćanima, koji se svojim djelima javno odriču Krista, ma kako se kitili hrvatskim i katoličkim perjem. Ako ih uvažavamo, i mi ćemo zajedno s njima pasti pod osudu Jahvinu, jer su to vukovi u ovčjem runu, jer „oni su od svijeta, zato tako i govore“ (usp. 1 Iv 4, 5). Kršćanski političari ne odriču se lako svojeg identiteta, bez obzira na pritiske i ucjene. Političari-kršćani koji se kunu u svoje demokršćansko opredjeljenje a svojim ga djelovanjima jasno niječu, laž su i sablazan. „Sam se Sotona prerušuje u anđela svjetla“ (2Kor 11, 14) nasuprot Gospodina Isusa, koji je „Svjetlo svijeta“ (Iv 8, 12) Kršćanski političari ne smiju služiti „i Bogu i bogatstvu“ (usp. Lk 16, 13) jer „što ima Krist s Belijarom, tama sa svjetlom?“ (usp. 2Kor 6, 15) Bježite iz Babilona! Ne budimo dio njegove opakosti i bogohule! Kako će takvi trans-(i)religiozni političari blagovati tijelo Kristovo, dopuštajući da se tijela djece u majčinoj utrobi komadaju i izbacuju, beživotna, izmučena? Kako će blagovati tijelo Kristovo stavljajući svoj potpis na zakone o promijeni spola, o takvim naucima u školama, na zakone o sve prihvatljivijem „međugeneracijskom seksu“ (pedofilija), o iskorištavanju tijela kroz prostituciju, ovisnosti, nasilje…? To je sve trans-razumno, i tu je razum u transu. Takvi političari su uteg i neprijeporna šteta Crkvi, jer ako oni primaju Krista u pričesti, onda šalju poruku: smijete i vi raditi što god hoćete, Bog prašta i odobrava grijeh. Abortus je, evo, prvo i osnovno nasilje nad ženskim tijelom, psihom i dušom, nad nerođenim djetetom i nad svima koji žive unutar tog najgoreg rata. Treba ispitati nisu li svi ti takvi političari, koji ne brane čovjeka od začeća niti čovjeka od pogubnih ideologija, latae sententiae (unaprijed izrečeno) upali u kaznu izopćenja iz Crkve? Ali Radosna vijest-evanđelje je i u ovomu: koliko god nisko pali, Isus nas želi i može i hoće podići! Još uvijek se možemo obratiti, posvetiti, spasiti. Božja ljubav ne poznaje ljudskih granica i osude. Gospodin nikoga ne odbacuje i od nikoga od nas ne odustaje.

Moramo žurno obnoviti svoju vjeru! Ne smijemo se bojati, ne smijemo očajavati, ne smijemo sumnjati u Božju pobjedu. Sjetimo se samo nekih od mnogih primjera iz Svetoga pisma, na primjer događaja kad je Izrael ratovao s Amalečanima. Iako brojčano i oružjem nadmoćniji, iako su Izraelci bili iznemogli lutanjem kroz pustinju, iako nisu imali vojnu strategiju i logistiku, pobijedili su i njih i ostala plemena zahvaljujući vapaju upućenom Jahvi Bogu nad vojskama. Mojsije je s Hurom i Aronom otišao na brdo (slika našeg odlaska na Golgotu gdje u krvi Jaganjčevoj zadobivamo pobjede) i ondje su mu držali raširene ruke (slika Isusa raspetoga, oko njega dva razbojnika na križu) i dok je Mojsije ustrajavao u molitvenom zagovoru, Izrael bi pobjeđivao. Kad je spustio ruke, Izrael bi padao pod naletima poganske sile. Naši su hrvatski branitelji molili Krunicu, mi smo molili s njima i za njih. Krunica je završila naš rat! Zato smo pobijedili! Samo zato! Kako svjedoči dragi Vilim, čuo je u Vukovaru četnike koji su čineći pokolj i pijani gazeći po lokvama krvi govorili: „Ovaj rat nećemo dobiti, Hrvati mole i čak i ne proklinju.“ Sjetimo se nadalje i Jošue (slika Ješue, Isusa) koji obilazi jerihonske zidine i koji sluša Božju poruku ohrabrenja: mnogo mu puta Gospodin ponavlja: „Hrabro! Budi odvažan! Ja sam s vama, pobijedit ćete, hrabro!“ (usp. Još 1, 6-18) Ili – to mi je omiljeni dio u Bibliji – prisjetimo se veličanstvenog opisa nebeske intervencije i ingerencije u našim zemaljskim borbama, tako ohrabrujuće i utješne slike iz Staroga zavjeta. Eto, u Drugoj knjizi o kraljevima postoji sjajan dokaz svemu ovomu što sada iznosim. Sluga proroka Elizeja bio je prestravljen gledajući aramejsku vojsku koja je okružila Izraelce kod Dotana. „Jake su čete došle noću i opkolile grad…“ Sluga je bio izvan sebe, vidjevši kola i konje i cijelu tu vojsku koja ih je trebala napasti. No, prorok Elizej mu je odgovorio: „Ne boj se, više ih je s nama negoli s njima! I Elizej se pomoli Gospodinu: ‘Jahve Bože, otvori mu oči da vidi!’ I Gospodin otvori oči sluzi, i on vidje: gora oko Elizeja sva prekrivena ognjenim kolima i konjima.“ (2 Kr  6, 15-17) Nebo je uz vjerne! Duhovni svijet nas okružuje i pomaže nam! Moramo znati da ovo nije „naša borba“ ovo je borba Gospodina koji od nas traži da mu vjerujemo i da se s vjerom u srcu odupremo kolonizatorima domovine i trovačima duša. On je „Alfa i Omega“ i on je svemoguć, svesilan. Bez obzira što su „sinovi ovoga svijeta snalažljiviji od sinova svjetlosti“ (Lk 16, 8) mi smo ljubljeni i mi imamo obećanja i proroke, mi ne ćemo biti napušteni ako se vratimo Bogu i ako iskreno zavapimo. Neka nas krijepi Riječ: „Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo nego onoga koji i dušu i tijelo može pogubiti u paklu“ (Mt 10, 28) Također, sjetimo se riječi Blažene Djevice Marije upućene pastirčićima u Fátimi: „Moje će Srce na kraju trijumfirati!“

Bog neće ostaviti naš narod na milost i nemilost stranim i domaćim lešinarima. Gospodin se dobro sjeća i još uvijek čuje krikove iz Jazovke, Omarske, Ovčare i iz tisuća drugih jama i logora hrvatskih mučenika, nevinih pogubljenih; on još gleda ushit i radost naših starih koji su nosili tone kamenja na nebrojene brežuljke diljem zemlje da bi sagradili kapelice i crkve; on računa da ćemo ponovno uzeti krunice u ruke i obraniti naše. Bog nije također zaboravio nebrojenu pobačenu dječicu iz našega naroda, koja nakon što su njihovi roditelji našli mir s Bogom, sada blagoslivljaju nas danas ovdje. Naš će se narod spasiti samo ako se vrati Bogu, samo ako ga srcem tražimo i prihvatimo ga u Isusu iz evanđelja. „Oduprite se đavlu i on će pobjeći od vas!“ (Jak 4, 7)

o. Marko Glogović | Bitno.net


Podržite naš rad članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

Objavljeno: 18. ožujka 2018.

Možda vam se svidi