Božja riječ koja nam je upravljena danas podsjeća nas na vrlo precizne i konkretne zadaće i odgovornosti koje nam Gospodin daje. Na žalost, počesto doživljavamo vjeru kao proizvoljno i stihijsko življenje, a Boga kao nekoga tko nam je prepustio na volju kako ćemo živjeti svoju svakodnevnicu, te se redovito usmjerimo na to da drugima ne činimo zlo. Zadovoljni kad ne činimo zlo, vrlo rijetko se, ili nikako, pitamo o tome što nam je činiti da vršimo volju svoga Gospodina. Većina kršćana živi kao da nema nikakvoga poslanja, već samo s uvjerenjem da je najbitnije da ne čine neki grijeh, dok sve ostalo nije njihova briga. Tako se mnogi posvećuju svojim obvezama i zemaljskim poslovima kao da je nešto sasvim normalno, dok s druge strane i ne misle da bi što drugo trebali činiti u vjerskom smislu, osim zadovoljiti onaj minimum. Mnogi vjernici uopće i ne znaju da imaju neko poslanje pred Bogom, to jest da imaju zaduženje koje im je on dao da vrše u svijetu.

Ali prije svega u današnjim čitanjima naglasak je stavljen na vjernost i precizna zaduženja pastira. Već prorok Jeremija potvrđuje da je pastirima naroda Gospodin dao vrlo jasne zadaće i zaduženja. Zato ih i kori i opominje jer nisu vršili revno i predano svoju službu, te su krivi za duhovnu propast naroda, to jest, slikovito rečeno, Božjih ovaca, kako ih zove prorok. Pastiri su, dakle, trebali znati što od njih Bog očekuje kad su prihvatili tu zadaću, te su je trebali vršiti sukladno njegovu nalogu. U trenutku kad su se oni iznevjerili, Bog obećava da će poslati novoga i pravoga pastira koji će pasti Božje stado prema svim potrebnim naputcima. Taj Pastir, potomak Davidov i izdanak pravedni, je sam Gospodin Isus koji je došao skupiti ostatak Izraelov raspršen po tolikim zemljama, te Božjem stadu dati mir i sigurnost.

I dok je Isus u svome tijelu ispunio Božje obećanje sadržano u Jeremijinu proročanstvu, on svejedno nije ostao samo na tome. Naprotiv, on je svojim učenicima povjerio svoje poslanje. Ali kao što je on vrlo odgovorno i precizno ispunjavao to poslanje pred Ocem do mjere da je u svome tijelu ispunio starozavjetna proroštva, tako je očekivao i od svojih učenika da ga vjerno žive i vrše. Nakon što je on ispunio poslanje svojim životom kao utjelovljeni Sin Božji, postao je učitelj koji njima daje zaduženje. To nam otkriva i današnji evanđeoski odlomak u kojemu čitamo sljedeće: “U ono vrijeme: Apostoli se skupe oko Isusa i izvijeste ga o svemu što su činili i naučavali.” Očito je Isus njima dao nedvosmislena zaduženja, te su imali položiti račun, ili u najmanju ruku izvijestiti, o svemu što su činili i naučavali. Učitelj ih je poučio božanskome nauk, te im je dao ovlasti i zaduženja, te je bilo sasvim logično da ga izvijeste kako je prošla njihova aktivnost. Zato su oni nakon svega podnijeli izviješće, jer nisu bili išli u svoje ime niti po nekoj privatnoj liniji, već isključivo u njegovo ime. A on je bio pravi Pastir koji ih je osposobio da žive i rade za njega, to jest da sve što čine, čine u Božje ime.

Isus, dakle, nije tražio samo da reda radi kažu što su činili i naučavali, već je znao da je njihovo djelovanje bitni čimbenik spasenja naroda. Ako su pastiri dobro poučeni i osposobljeni, ne samo stručno-tehnički, već ako imaju svijest odgovornosti pred svojim učiteljem, onda će ih to motivirati da vrše svoje poslanje s velikim žarom i ljubavlju. Ako nemaju svijesti da pred Bogom moraju vršiti poslanje i njemu polagati račun za vlasatu motivaciju i ciljeve, onda njihov angažman neće biti dostatan ni dostojan pravoga pastira. Na žalost i nama se danas često događa u pastoralu da živimo i radimo bez precizne odgovornosti, često nikome ne podnoseći izviješća, niti polažući račune. U tolikim situacijama se tolerira pastoralno svaštarenje, lijenost i nebriga, te da pojedinci nikada odgovornima nizašto ne podnesu izviješće. A i izviješća često ostaju samo slovo na papiru, pa čak i neistinita i nerealna, kao da zaboravljamo da ih treba podnijeti i samome Bogu, jer pastoralni rad pretpostavlja rad oko spasenja besmrtnih duša. Događa se da i oni koji bi morali biti nadglednici u ime Božje nemaju dovoljno hrabrosti, pa se zadovolje da oni prvi samo formalno izvrše svoje poslanje, umjesto da oni prednjače i od svih drugih u Crkvi traže izvršavanje obveza u duhu apostolske službe.

Ali odgovornost i zadaća da podnesu izviješća ne vrijede samo za pastire. Isto vrijedi i za vjernički život i poslanje svakog pojedinog vjernika. Gospodin je svakome povjerio zadaću i u mjeri njegove sposobnosti i uloge traži odgovornost. Nitko od nas nije kršten tek reda radi, već je kršten kako bi kao dijete Božje prihvatio odgovornost i preciznu zadaću svjedočenja u svijetu. Kršćanski život nije šala, već izuzetna zadaća božanski uzvišena, za koju Isusu treba podastrijeti izviješće o svakom danu i o svakom primljenom daru. Na poseban način će nas Gospodin pitati o poštivanju njegove svete volje, riječi i odredbi, kao i za primljene darove, napose one koji su nam dani kao dar njegova Duha i očinske ljubavi. Valja mu podnijeti izviješće o osobnom kreposnom življenju, supružnici o bračnoj ljubavi, roditelji o obiteljskom odgoju i drugim točkama vjerničkog života. Nitko nije izuzet ni pošteđen takvoga svjedočanstva, pa nam je svima doista razbuditi svijest da smo vjernici po Kristovu poslanju i zadaći, a ne sami po sebi, te da onda trebamo tako živjeti da ga u svakom trenutku možemo izvijestiti što činimo i što naučavamo, a sve u vidu vječnoga života kojemu težimo zajedno s onima koji su povjereni našoj duhovnoj skrbi.