Današnjom nedjeljom započinje sveto vrijeme došašća kao jedno od jakih liturgijskih vremena u kojima se vjernici intenzivnije pripremaju za proslavu najvećih otajstava svoje vjere. U ovom slučaju riječ je o otajstvu dolaska Sina Božjega na zemlju za koje se doista treba pripremati posvemašnjom ozbiljnošću. Ako bi izostala priprava, onda bi zacijelo i slavlje otajstva Božjega bilo vrlo osiromašeno. Zato s pozornošću treba meditirati Božju riječ i primati k srcu sve poticaje koji dolaze od nje, jer nas ona vodi u dubinu duše i biti vlastitog postojanja pred Bogom.

A ove prve nedjelje došašća Božja riječ nam otkriva način na koji Bog dolazi među nas, što je vrlo važno znati ako mu želimo ići ususret, primijetiti ga i susresti ga na način na koji se daje otkriti i vidjeti. A Božji dolazak među ljude je takav da ne plijeni veliku pozornost javnosti kao što je plijene ljudski događaji, zabave, utakmice i slične stvari za koje ljudi odvajaju mnogo vremena i snage, mnogo strasti i energije. To nije događaj koji privlači mase koje se strče kod zemaljskih događaja i slavlja, kao kada dolaze i nastupaju zvijezde i poznate javne osobe. Naprotiv, on je događaj kada se u duši obuzdaju svi takvi podražaji, a duša pronađe mir i osjeti se slobodno od svih površnih težnji. Događaj Božji je zato događaj Božje tišine i jednostavnosti, ma koliko se Izaijino viđenje moglo krivo protumačiti. Doista, moglo bi se pomisliti da će onaj koji dolazi sa Siona kao Zakon i kao Riječ Gospodinova, biti neki moćnik ili da će doći u sili očitoj svim ljudima. No dolazak Sina Čovječjega je drukčiji. Međutim, on koji će biti sudac narodima i koji će mnogim sudit’ plemenima, te koji će učiniti da prekuju mačeve u plugove a koplja u srpove, ne znači da će taj preokret donijeti na zvučan i bučan način. Ma kako to djelovalo kao pokazivanje velike moći kojom se zaustavlja ratna oružja i neprijateljstva, s druge pak strane se očituje da će to biti u tišini i jednostavnosti, da će moć pokazati u nemoći, a snagu poput one koju ima svjetlo i koju nosi dan. To je tiha i nenasilna snaga, a opet s druge strane nepobjediva.

Upravo na to nas upozorava današnji evanđeoski odlomak koji pokazuje da može biti dvojak ljudski previd glede Božjega dolaska. S jedne strane Božji dolazak, a time i moguća kazna, ljude iznenadi i zbog toga, jer oni ne očekuju da Bog dođe tiho i neprimjetno. Stoga se opuste kao da ga nema, te onda i ne slute što se sprema. S druge pak strane, ima ljudi koji su zauzeti svojim svakodnevnim poslovima i brigama do mjere da nemaju vremena baviti se nečim što bi bilo izvan ili iznad toga. Zadovolje se jesti, piti, ženiti se i udavati, te i ne traže ikakav veći smisao u životu od tih primarnih ljudskih potreba. Njima je život dovoljno ispunjen ispraznostima i površnostima, budkom zemaljskih potreba, da nemaju ni volje ni potrebe slušati Božju tišinu i usredotočiti se na njegov tihi govor.

No, bez obzira na sve, Bog dolazi u tišini i neznatnosti. On dolazi neprimjetno u svoj malenosti u koju se pretvorio. Na to nas priprema došašće upozoravajući nas da pazimo da nam Božji događaj ne promakne. Neophodno je onda znati što ili koga iščekujemo. Točnije, valja znati u kakvom obličju i na kakav način Bog dolazi među nas. Ta spoznaja nas neophodno nuka i na poseban način života, jer nije nevažno kako živimo, ako nam je namjera osjetiti u duši plodove Božjega dolaska. Doista, Bog dolazi kao sudac, ali najprije kao onaj sudac koji nas uči sudu savjesti i životu prema ispravnom sudu savjesti. To je Bog koji nas iznutra izgrađuje i snaži za ispravne sudove, postajući time naš sudac već sada u našoj svakodnevnici. U tom smislu dolazi neprimjetno, jer dolazi u dušu. Ali time nije slabije prisutan, već, naprotiv, mnogo jače nego da dođe na bilo koji drugi način. Istina, on dolazi tiho, ali dolazi nepobjedivo i nezaustavljivo. Kao što tama ne može zaustaviti svjetlo ni noć zaustaviti dan, tako i on dolazi u naša srca i pobjeđuje svako zlo i grije i sve suprotne sile. Bog nezaustavljivo pobjeđuje svaku opačinu, bez obzira što njegov dolazak nije ‘snažan’ i ‘moćan’ prema ljudskim kriterijima.

Zato je važno primijetiti da Bog dolazi neprimjetno. I to je velika stvar na koju nas potiče došašće. Boga ne možemo vidjeti ni susreti vani, ako nismo spremili nutrinu na njegov dolazak i za njegovu blizinu. Tek ako smo sebe spremili iznutra, onda možemo i Boga osjetiti izvana. Kao što on sam voli tišinu i jednostavnost, tako se očituje u našem životu. Promatrajući naše srce on u nama čini unutarnje razlikovanje, jednako kao što i mi njega možemo prepoznati po srcu. Svojim životom on potvrđuje da je prava jednostavnost ona u srcu i koja se srcem ćuti. Jer ljudi se izvanjski bave istim stvarima i naizgled žive istim životom i u istim okolnostima, ali ništa nije isto. Jer i mi kršćani imamo isti život i ista zanimanja i poslove kao i drugi ljudi, ali ako nam je u srcu Gospodin, onda nije ništa isto između nas i onih koji ga nemaju. Mi po njemu imamo i drukčiji pogled i drukčije vrednovanje života, kao što će on jednom razlučiti i nas od drugih ljudi na temelju vjere i ljubavi, srca i vrednota. Trudimo se stoga u jednostavnosti otkrivati Božji dolazak živeći tiho i neprimjetno, ali u velikoj plodnosti srca, sukladno onome što Gospodin od nas očekuje, pa će nam došašće biti plodonosno i spasonosno.