Jedna od osnovnih biblijskih ideja jest da je Bog stvoritelj svih stvari. Početni retci Knjige Postanka ne govore toliko o Božjoj naravi, koliko o Božjemu djelu stvaranja: “U početku stvori Bog nebo i zemlju…” (Post 1,1). Tu je zagonetka s obzirom na ovo prvotno Božje djelo: naime, zašto je on to učinio? Ako Bog jest Bog, što znači sam savršen čin bivstvovanja, potpuno sretan po samoj svojoj naravi, zašto bi se uopće gnjavio stvaranjem stvari? Odgovoriti na ovo pitanje znači, duhovno govoreći, doći vrlo blizu središta stvari. Baš zato što Bog ne treba svijet, samo postojanje svijeta znak je da je ljubavlju doveden u postojanje. Podsjećamo da je ljubav htjeti dobro drugomu kao drugomu. Budući da on sam ništa ne treba, sve Božje nakane i aktivnosti u odnosu prema drugomu su stoga isključivo poradi drugoga. Savršeni Bog ne može biti sebičan i stoga može jedino ljubiti svijet koji je stvorio. Crpeći od Plafona antički kršćanski teolog Dionizije Areopagit rekao je da budući da se dobro po sebi širi, beskonačno dobri Bog naravno i preobilno izražava svoju dobrotu prema svijetu. Oci Prvoga vatikanskog sabora ponovili su ono što je rekao Dionizije: Bog je stvorio svijet ne iz potrebe nego s ciljem da “očituje svoju slavu” i da podijeli svoj život i savršenstvo. Ono što vidimo u životima svetaca jest predstavljanje poput ikone ovoga potpuno velikodušna božanskoga načina odnošenja prema drugima.

Ako je Bog čisti čin samoga bitka, onda Božje stvaranje mora biti ex nihilo, iz ničega. Da bi se razumjela ova ideja, može biti korisno predstaviti kontrast. Kada umjetnik izrađuje skulpturu, on počinje s mramorom ili glinom, i zatim tu supstanciju oblikuje u nešto estetski privlačno. Kada kuharica spravlja jelo ona miješa vodu, meso, povrće, začine i umak u ukusnu smjesu. Oboje rade nešto iz nečega, na kreativan način preuređuju već prije postojeći supstrat. Ali Bog, koji je sama punina bitka, ne postupa na taj način. On ne oblikuje neku stranu supstanciju ili materiju u novi oblik, nego sve što postoji izvan njega on dovodi u postojanje u potpunosti iz ničega. Nekoliko važnih uvida okuplja se oko ove istine. Prvo, nije točno da stvorenja imaju odnos s Bogom, ona jesu odnos s Bogom. Ništa među stvorenjima ne postoji neovisno o Božjemu stvaralačkom činu niti prije njega pa stoga nijedno stvorenje ne stoji na drugoj strani i nasuprot Bogu, jednostavno u odnosu prema Bogu. Umjesto toga, svaki aspekt bića stvorenja jest već konstituiran Božjom stvaralačkom voljom. Zbog toga je Meister Eckhart, najveći srednjovjekovni mistik, mogao reći da najbolja metafora za duhovni život nije toliko penjanje na sveto brdo, nego je više “uranjanje u” Boga.

Drugo, sva su stvorenja povezana jedno s drugim najdubljim vezama baš zato što svako stvorenje proizlazi, ovdje i sada, iz Božjega stvaralačkog čina. Kada nađem svoje najdublje središte u Bogu, nužno nalazim i tvoje najdublje središte i središte svakoga drugog stvorenja, čak i ”brata Sunca i brata Mjeseca”, da upotrijebim riječi svetoga Franje.

Treće, stvaranje iz ničega nenasilan je čin. U tako veliku dijelu mitološke tradicije stvaranje svijeta događa se prvotnim činom nasilja, jedan bog pobjeđuje drugoga ili se jedan skup bogova bori sa svojim protivnicima. Često je fizički svijet predstavljen kao ostatak pobijeđenih neprijatelja. Čak i u rafiniranijim filozofskim prikazima Platona i Aristotela svijet je formiran nametanjem oblika nepokornoj materiji. Ničega od ovoga nema u kršćanskoj koncepciji. Bog se ne bori da bi podložio protivnika, jer nema protivnika, niti intervenira da bi oblikovao materiju prema svojoj agresivnoj volji, jer nema materije koja mu se suprotstavlja. Zapravo, posve nenasilnim, nenametljivim i neupadnim činom govora Bog čini da nastaje cijela konačna stvarnost: “I reče Bog: ‘Neka bude svjetlost¨! I Bi svjetlost… I reče Bog: ‘Vode pod nebom neka se skupe na jedno mjesto i neka se pokaže kopno! I bi tako… I reče Bog: ‘Neka proklija zemlja zelenilom – travom sjemenitom, stablima plodonosnim, koja, svako prema svojoj vrsti, na zemlji donose plod što u sobi nosi svoje sjeme.’ I bi tako” (Post 13,9.11). Sada možemo vidjeti najdublje korijene Isusove etike nenasilne ljubavi izložene u Govoru na gori. Premda to našim grješnim umovima izgleda smiješno, preporuka ljubavi prema neprijateljima i otpora zlu nenasiljem znači zapravo plesati u korak s temeljnim metafizičkim ritmom svijeta.

Ovoga Boga koji kontinuirano stvara svijet iz ničega mora se nazvati i providonosnim. Deistički pogled – izložen i u klasično i u moderno doba i posebno proširen danas – kaže da je Bog uređivač svijeta, ali samo izdaleka, kao izvor zakona i osnovnih struktura svijeta. Ali kršćanska teologija ne želi imati nikakva posla s deizmom. Stoji umjesto toga u Knjizi Mudrosti kada govori o Božjoj moći: Njena se snaga prostire s jednoga kraja svijeta na drugi i blagotvorno upravlja svemirom” (Mudr 8,1), Bog nije nebeski ravnatelj koji upravlja zemaljskim događanjima s hladne distance. On drži svijet na dlanu svoje ruke, angažirajući se i u velikim i u malim stvarima. Toma je Akvinski sažeo ovu biblijsku perspektivu kada je rekao da se Božja providnost “proteže do pojedinosti”. Ali da bi se priznalo deistima ono što im pripada, izgleda zaista da ovaj naglasak na pojedinostima u Božjoj providnosti predstavlja prijetnju neovisnosti i integritetu stvorenoga poretka. Ako se Bog pedantno vrzma oko svakoga detalja u cijeloj stvarnosti, kako možemo govoriti, na primjer, o slobodi ili slučaju? Puna obrada ove vrlo teške teološke teme tražila bi cijelu knjigu, ali za našu svrhu skrenuo bih pozornost čitatelja, opet, na nesuparnički odnos koji Bog ima prema svijetu. Božje stvaranje i providnost nužno su izrazi Božje ljubavi i stoga njegova “neka bude” prema drugome. Providonosni Bog nije jedan veliki uzrok među mnogima koji bi ometao niz ovisnih uzroka. Podsjećamo na riječi Knjige Mudrosti kako Bog “blagotvorno” vrši svoju moć djelujući upravo po sferi sekundarnih uzroka. Možda bih ovo mogao ilustrirati jednostavnim primjerom. Na pitanje: “Kako nastane pita od trešanja?”, odgovor će po svoj prilici biti: “Povežu se trešnje, šećer, brašno, voda, mast, umijeće kuhara i toplina pećnice.” Čak ni religiozni vjernik ne bi rekao: “Povežu se trešnje, šećer, brašno, Bog, voda, mast, umijeće kuhara i toplina pećnice.” Bog nije jedan uzrok među mnogima, nego je pak razlog da uopće postoje trešnje, brašno, voda, mast, kuhar i tako dalje. Zato, baš po tim uzrocima, a ne u suparništvu s njima, providonosni Bog ostvaruje svoje ciljeve.

Robert Barron

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Katolicizam” Roberta Barrona. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.