ODGOVOR POVJESNIČARA KOLUMNISTU

Ante Tomić i njegov pseudopovijesni napad na Katoličku Crkvu i njezinu ‘netolerantnost’

Ante Tomić se odlučio malo igrati povjesničara, očito nesvjestan činjenice da piše pseudopovijesni narativ, pa je kompleksnu povijest kršćanstva sažeo u nekoliko paragrafa kojima je cilj pokazati kako kršćani gotovo nikada nisu bili u ulozi proganjanih, već su dva tisućljeća bili uglavnom u ulozi progonitelja, piše naš suradnik, povjesničar Ante Vučić u odgovoru kolumnistu

Ante tomić o katoličkoj crkvi pseudopovijest

Napad je najbolja obrana, česta je rečenica u nogometnom žargonu. No, odavno ta rečenica, pa i praksa nadilaze nogometne terene. Postala je dio kulture oko nas, štoviše, postala je modus operandi mnogih samoprozvanih intelektualaca.

Upravo je tu taktiku primijenio Ante Tomić nakon što su mu hrvatski sportaši jasno poručili da ne podržavaju nezasluženo blaćenje svojih kolega u javnom prostoru na osnovu njihova svjetonazora. Uvrijeđen, te vjerojatno još uvijek vruće imotske glave on im je odgovorio pravim kontranapadom. I osobno me ne bi previše dirao njegov furiozni izlazak iz vlastitog šesnaesterca prema protivničkoj polovici da usput nije učinio brojne nedozvoljene poteze. No, novinarstvo u Hrvatskoj dobrim dijelom jest preslika sudačke organizacije Hrvatske nogometne lige, stoga je teško očekivati od neke sudačke komisije negativnu ocjenu spram urednika (suca) koji je pustio da sve nedozvoljene situacije budu neviđene, te da se dopusti “zabijanje neregularnog pogotka” Anti Tomiću.

No, ja sam odlučio ipak napraviti sudačku analizu, te ukazati na nedozvoljene situacije koje je sudac (urednik) propustio sankcionirati. Sada bi bilo dosta ovog nogometnog rječnika, okrenimo se novinarstvu u Hrvata i tome što sve papir trpi.

Engleski novinar Damien Thompson je prije nekoliko godina napisao knjigu “Counterknowledge” kod nas prevedenu jednostavno kao “Kontraznanje”. Cijelo jedno poglavlje knjige posvećeno je pseudopovijesti kao jednoj podvrsti kontraznanja. No, što bi bilo kontraznanje? Ukratko, kontraznanje je neki podatak koji se predstavlja kao činjenica, a u stvari je u potpunosti netočan ili neprovjerljiv. Pseudopovijest je jedna podvrsta kontraznanja, točnije to bi bila imitacija znanstvene povijesne discipline kojoj je svrha određene faktografske netočnosti predstaviti kao točne informacije, te na osnovu tih netočnosti graditi pseudopovijesni narativ. Do ove situacije, tj. do ostvarivanja pseudopovijesnog narativa, najčešće dolazi kada se laici (ljudi bez formalnog obrazovanja povjesničara) odluče poigrati znanstvenika.

U svojoj posljednjoj kolumni za Slobodnu Dalmaciju Ante Tomić se odlučio malo igrati povjesničara, očito nesvjestan činjenica da piše jedan pseudopovijesni narativ. Pa je tako kompleksnu povijest kršćanstva sažeo u nekoliko paragrafa u kojima nam nudi veliki narativ kojemu je cilj pokazati kako kršćani gotovo nikada nisu bili u ulozi proganjanih, već su dva tisućljeća bili uglavnom u ulozi progonitelja. Kompleksna tema koja u sebi sadrži povijest, antropologiju religije, filozofiju religije, vjerojatno i ponešto arheologije kod Tomića je svedena u nekoliko rečenica koje nam trebaju dokazati samo jedno: kršćani gotovo nikada nisu imali problema, nisu bili proganjani, štoviše od samih početaka krasila ih je netolerancija i ekskluzivnost.

U toj maniri Tomić sažimlje u nekoliko rečenica cjelokupna prva tri stoljeća ove religije. Za njega su stvari vrlo jednostavne i idu ovako.

Rimljani su bili religijski jako tolerantni, kršćani su se pojavili i bili su religijski jako netolerantni, zbog toga su Rimljani odgovorili kršćanima netolerantno te ih počeli paliti, ubijati, bacati lavovima i sl. Netolerancija kršćana se očituje u vrlo jednostavnoj činjenici, oni su vjerovali da je njihov Bog jedini dobar. Tomiću to očito predstavlja dovoljno opravdanje Rimljanima da krenu u ubijanje kršćana. Jer naravno, tolerantni ne mogu tolerirati netolerantne. Pitanje na koje Tomić ne daje odgovor: Kako su Rimljani bili tolerantni ako su se okomili na jedine u svom okruženju koji su bili drugačiji od njih (jedini monoteisti u mnoštvu politeista)?

Naravno, problem je u tome što je cjelokupna priča ranog kršćanstva, te odnosa kršćana sa susjedima mnogobošcima puno kompliciranija od jednostavnih termina “inkluzivno” versus “ekskluzivno”, te “tolerantno” versus “netolerantno”. Pojmovi koji su izrazito suvremeni i koji van današnjeg suvremenog konteksta nemaju puno značenja ako ih se primijeni na neka prošla vremena. No, našeg autora to puno ne briga, on je krenuo u kontranapad i sudac mu dopušta ovakve stvari.

Ovome možemo nadodati još nekoliko opservacija koje ukazuju kako ovakvo simplificiranje nije ništa više osim pseudopovijesti. Npr., Tomić previđa činjenicu kako kršćani nisu prva religijska skupina u Carstvu koja je tvrdila kako posjeduje objavu od jedinog, pravog i istinitog Boga. Naime, Židovi su dio Carstva mnogo prije pojave kršćana. Također, previđa danas općeprihvaćenu interpretaciju kako rimska religija nije bila “inkluzivna”, nego imperijalistička. Što to znači? Rimljani nisu jednostavno “dopuštali” porobljenim narodima da nastave “štovanje” svojih bogova, već su “porobljavali” bogove poraženih naroda, te na taj način i simbolički iskazivali osvajački uspjeh. Bogovi osvojenih etničkih skupina su bili latinizirani, često gubili svoj identitet, te jednostavno nadodavani u rimski panteon kao niži bogovi, služitelji onim rimskim. A o samoj “inkluzivnosti” Rimljana svjedoči i činjenica kako su svi građani Carstva morali štovati cara kao boga te mu prinositi žrtve, iznimke nije bilo, tko ne štuje cara suočava se s teškim kaznama.

I upravo je tu bio “problem” s kršćanima, njima car nije bio Bog, nisu ga mogli štovati kao takvoga, nisu mu se mogli klanjati niti mu prinositi žrtve. Pitanje je, kako jedna tako „tolerantna“ i „inkluzivna“ skupina iskazuje tako „ekskluzivno“ i „netolerantno“ ponašanje. Vidimo kako nam ovi suvremeni pojmovi ne pomažu puno u shvaćanju prošlih vremena i društvenih odnosa. Naravno, sve ovo do sada rečeno tek je mala pahuljica na vrhu sante leda povijesti prvih stoljeća kršćanstva.

No, da ne bi ispalo kako je ovo „jedina greška“ u tekstu, uzmimo još jedan primjer. Nastavlja dalje naš junak sa svojim prekršajima nad pravilima zanata pa veli:

U tri stoljeća od pojave kršćanstva do trenutka kad ga je Konstantin Veliki proglasio državnom religijom (sic!) napravljena su četiri velika progona kršćana u kojima je bilo jedva nekoliko tisuća žrtava. A ne kažem ironično da ih je bilo jedva nekoliko tisuća. Stradavanje kršćana u Rimskom Carstvu bilo je upravo beznačajno usporedite li ga samo s notornom Bartolomejskom noći.  

U ovoj kratkom isječku, teško je ne primijetiti faktografsku grešku koja se uči u petom razredu osnovne škole. Naime, nije Konstantin proglasio kršćanstvo državnom religijom, već su Milanskim ediktom 13. lipnja 313. godine carevi Konstantin i Licinije kršćanstvo proglasili priznatom religijom u Carstvu, tj. religijom koja više nije van zakona. No, to je tek minorna greška, nešto kao da je lopta otišla van igrališta, ali sudac je zažmirio i pustio napadača da nastavi dalje, ipak je ovo kontranapad koji ništa ne smije zaustaviti. I onda kada igrač koji vodi loptu shvati da mu sudac sve dopušta on se malo više razmaše. Pa sad, Ante Tomić je očito, za razliku od Bore Čorbe, brojao žrtve, pa nam donosi nevjerojatan podatak kako je u prva tri stoljeća kršćanstva u četiri velika progona stradalo svega nekoliko tisuća žrtava, što je prema njemu sasvim minorno.

Ono što opet upada u oči je nevjerojatno pojednostavljivanje povijesti, i prošlih događaja. Krenemo li samo od problema položaja kršćanstva u rimskom pravnom sustavu vidjet ćemo koliko je problematično ovo simplificiranje. Pravno, kršćanstvo je bilo religio illicita. To je značilo da su kršćani van zakona, oni zakonski nisu bili ni zabranjeni, ali ni dopušteni. Stvari su dobrim dijelom bile prepuštene lokalnim vlastima, te samovolji pojedinog cara. To je u svakodnevnom životu kršćana prva tri stoljeća značilo da su živjeli u konstantnom strahu da će se nekom sitnom činovniku, ili božanskom caru poželjeti malo progoniti jednu religiju. Ne treba ni spominjati koliku povijesnu neistinu predstavlja rečenica kako Rimljani nisu bili temeljiti u likvidiranju kršćana. Svi povijesni izvori koji nam svjedoče o dvama velikim progonima (Decijev progon 251-253., te Dioklecijanov 303.-313.) pokazuju kako su rimske vlasti tome pristupale temeljito, te „hladno-racionalno“. Cilj je bio jasan, u današnjim terminima rekli bismo da su poželjeli počiniti genocid. Naravno, ne postoje popisi stanovništva, statistički podaci za to razdoblje koji nam mogu svjedočiti o broju žrtava, no jedna stvar je sigurna, progoni su bili konstantni, temeljiti i s jasnom namjerom istrebljenja jedne određene društvene skupine.

I ostale rečenice iz ovoga članka bi se mogle vrlo lako dekonstruirati, kao ona da je kršćanstvo prešlo preko više leševa nego Staljin, Mao, Pol Pot, Hitler i drugi zajedno. Tu se opet moramo vratiti na problem povijesnih izvora i statistike. Naime, nije jasno kako je Tomić ustvrdio ovu činjenicu kada ne postoje neki relevantniji statistički podaci za razdoblje prije 19. stoljeća. No, još neka pitanja ovdje izranjaju. Npr. kako napraviti pokolj u razmjerima npr. Auschwitza ako nemaš tehnološke podrške za to, metoda kao što su gulazi ili koncentracijski logori. Masakri moraju imati određene “tehnološke predispozicije” da bi se dogodili.

Upravo zbog toga je 20. st. najkrvavije razdoblje ljudske povijesti. Kako bismo pokazali kolika je razlika u shvaćanju katastrofe u srednjem vijeku i danas dovoljno je uzeti jedan primjer iz povijesti s hrvatskih prostora. U 9. st. na području južne Dalmacije nalazi se Sklavinija koja se u historiografiji naziva Neretvanska kneževina. Ta je „državica“ radila velike probleme tada rastućoj sili na Jadranu – Veneciji. Mletački kroničar Ivan Đakon ostavio nam je nekoliko zapisa o sukobima Neretvana i Mlečana. Ono što je zanimljivo broj je poginulih koji on smatra velikom katastrofom. U jednom boju s Neretvanima poginulo je čak sto Mlečana, što nam kroničar prikazuje kao veliku katastrofu, a u drugom boju čak sedam vojnika, što je prikazano kao veliki udarac na mletačke ambicije gospodarenja Jadranom. Mogli bismo ovako nastaviti s brojnim primjerima koji pokazuju kako je shvaćanje „velikog pokolja“ i katastrofe sasvim različito u srednjem vijeku i danas. Samim time, teško je zamisliti razdoblje koje je bilo krvavije od 20. st., jer jednostavno nijedno prijašnje doba nije ispunilo tehnološke uvjete potrebne za istrebljivanje određene populacije.

Još jedan primjer koji Tomić spominje pokazuje kako je problematično igranje brojkama u znanosti. Spominje slučaj Bartolomejske noći, kada je vlada u Francuskoj krenula u pokolj hugenota. No, ozbiljni povjesničarski radovi se nikako ne mogu složiti o brojci ljudi koji su pobijeni te noći. Neki se drže znanstvenog agnosticizma i jednostavno tvrde kako to ne možemo znati, dok drugi daju izrazito različite brojke, od 3 do 20 tisuća. Još je važniji i kontekst cijelog sukoba, iako ga Tomić želi prikazati kao isključivo vjerski, u svojoj osnovi je taj sukob najvećim dijelom politički. No ne čudi nas da on to čini, njemu je nevažna kompleksnost povijesnih događaja. No, da još malo rasvijetlimo taj slučaj evo još malo pretpostavljenih brojki za Tomića. Statističari pretpostavljaju kako je Francuska u 16. st. imala oko 20 milijuna stanovnika, od toga je 10 posto hugenota u vrijeme Bartolomejske noći. Nemoguće je uopće usporediti stradanje npr. Armenaca u genocidu koji su počinili Turci ili Židova u genocidu koji su počinili nacisti, sa stradanjem hugenota, koji su prema ovim brojkama stradali u promilima, dok su prijašnje dvije nacije gotovo izbrisane s određenih geografskih područja.

Jasno je kako nam Ante Tomić nudi jedan pseudopovijesni narativ izrazito natopljen ideološkom pristranošću. Ono što čudi u ovom slučaju je da čovjek koji se poziva na znanost i ratio vrlo lako odbacuje znanost (povijest), te posljedično i ratio, u želji da podrži svoju ideološku poziciju. Osoba koja želi prema van nastupati kao pobornik znanstvenog razmišljanja prvom prilikom kad mu znanstveno razmišljanje ne ide u prilog ili kad je preopširno da ga shvati odbacuje znanost i priklanja se kontraznanju, tj. u ovom slučaju pseudopovijesti.

Ante Vučić | Bitno.net                                                                                                                                                                         

Objavljeno: 23. rujna 2016.

Možda vam se svidi